StoryEditor
Svijetpucanje po šavovima

Amerika je duboko bolesna: samo u 2022. zabilježeno 239 masovnih pucnjava, a godišnje oko 50.000 ljudi umre od oružja. I nema sumnje, bit će samo gore

6. lipnja 2022. - 09:49

Nakon svibanjskog masakra u školi u Teksasu, gdje je 18-godišnjak iz poluautomatske puške AR-15 izrešetao 19 djece i dvije učiteljice, uskoro je Amerika gledala nove epizode ove napete horor-opere. Naime, u srijedu je u bolnici u Tulsi napadač iz više oružja ubio četvero, a još ih je desetak ranjeno, samo da bi u nedjelju u Philadelpiji bilo upucano njih još trinaest, do kojih je troje preminulo. U samo pet mjeseci 2022. godine, "zemlja slobodnih" je već doživjela 214 masovnih pucnjava, od čega 39 u školama i sveučilištima. Ili, u prosjeku, oko 10 tjedno.

Samo u 2020., više od 45.000 Amerikanaca umrlo je od metka, nešto više samoubojstvom nego samo ubojstvom (što je zasebna zastrašujuća tema, ali i globalni trend), što je više nego bilo koje druge godine dosad i predstavlja povećanje od 25 posto u odnosu na pet godina prije, a 43 posto u odnosu na 2010. Kada se gledaju samo ubojstva oružjem, njihov broj je zadnjih deset godina porastao 75 posto, uslijed čega dnevno u SAD-u tako pogibaju 53 osobe. Koliko puške i pištolji doprinose ovakvim brojkama, svjedoči i to da su oni predmet izvršenja kod 79 posto ukupnih ubojstava, dok je u UK-u taj omjer na svega četiri posto.

Prema anketi Gallupa, 52 posto Amerikanaca želi strože zakone o oružju, dok je njih svega 11 posto reklo je da zakone treba "učiniti manje strogim". Doduše, čak 80 do 90 posto tamošnjih građana podržava provjere povijesti nasilnog kriminala ili obiteljskog zlostavljanja kupca prije nego mu se izda račun za oružje. Ovome unatoč, lučonoša svjetske demokracije dozvoljava Nacionalnom streljačkom savezu (NRA) da, kako se to eufemistički kaže za institucionalnu korupciju, i dalje "lobira" kod članova Kongresa na politiku oružja. Koliko novac znači u uvjeravanju svjedoči to što su, tijekom posljednjih nekoliko izbornih ciklusa, NRA i partneri potrošili 15,8 milijuna dolara prošle godine, u usporedbi sa samo 2,9 milijuna uloženih od strane grupa za strožu kontrolu oružja.

image
Cecile Clocheret/Afp

Razlog zašto je u SAD-u gotovo nemoguće progurati strože zakone o naoružanju je tzv. kvalificirana većina po kojoj 60 od ukupnih 100 zastupnika Senata treba odobriti određenu politiku. A pošto tamo sada, s tim da je i inače taj omjer uvijek sličan, sjedi 50 republikanaca, od kojih se mnogi za blagdanskim ručkom sa svim članovima obitelji slikaju naoružani da zuba, iluzorno je očekivati da će čak petina njih glasati kontra svojih omiljenih foto(de)gen(er)ičnih ispada.

Puška za djecu JR-15

Proizvođač oružja WEE1 Tactical je u siječnju predstavio poluautomatsku pušku JR-15 za djecu, po uzoru na AR-15, koja je korištena u brojnim smrtonosnim masovnim pucnjavama, kao i u nedavnoj teksaškoj. Ovo oružje se reklamira kao "prvo u nizu platformi za pucanje koje će, na siguran način, pomoći odraslima da upoznaju djecu sa streljačkim sportom".

Na web stranici tvrtke piše da puška "izgleda i ponaša se baš kao mamin i tatin pištolj".

JR-15 je dugačak samo 80 centimetara, težak manje od jednog kilograma i dolazi sa spremnikom od pet ili 10 metaka. Cijena joj je 389 dolara.

Republikanci su ujedno, u pravilu, i vjernici koji, nakon svakog medijski popraćenijeg krvoprolića, javno upućuju ritualni poziv na "misli i molitve". A zatim se Amerika, čiji je službeni moto "U Boga vjerujemo", baš kao što i priliči biblijskom nauku, okreće ultrasimplificiranom i patronizirajućem teološkom objašnjenju, zamišljajući ubojice kao personifikaciju zla i iskazujući nadu da će dobro naposljetku prevladati nad zlim; kao dio epske borbe koja traje od samog početka svijeta (što je, po autentičnim katolicima, 10.000 godina).

Kada je naoružani muškarac otvorio paljbu na vjernike u crkvi u Fort Worthu 1999., ubivši sedmero, tadašnji guverner George W. Bush svalio je krivnju na "val zla" koji je zapljusnuo zemlju. Sada, nakon teksaškog krvavog pohoda, je Donald Trump poručio da je "postojanje zla jedan je od najboljih razloga da se naoružaju građani koji poštuju zakon".

- Kao što stara poslovica kaže, jedini način da se zaustavi loš momak s oružjem je dobar momak s oružjem, izjavio je Trump i dodao da se treba olakšati zatvaranje nasilnih i duševno poremećenih u psihijatrijske ustanove.

Junak masakra u Sutherland Springsu 2017., koji se suočio s revolverašem ispred crkve u kojoj je ubijeno 26 ljudi, kasnije je rekao da se osjećao kao da se suočava s utjelovljenjem "čistog zla". Nekidan je poručnik Chris Olivarez, glasnogovornik odjela teksaške policije za javnu sigurnost, prepričao kako se napadač "zabarikadirao u učionicu pa počeo je pucati u velik broj djece i učitelja".

- Nije imao baš nikakvog obzira prema ljudskim životima, dakle potpuno zla osoba. Pucao je u svakog koga je vidio - zaključio je Olivarez.

image
Patrick T. Fallon/Afp

Svakako, ni trenutni američki predsjednik, demokrat Joe Biden, nije kulturološki cijepljen protiv sagledavanja stvarnosti kroz prizmu holivudskih akcijskih filmova, gdje se američki "dobri dečki" hrvaju protiv zlih tuđinaca.

- Američki eksperiment u demokraciji je u opasnosti kao što nije bio nikad tijekom mog života. Oni koji se pretvaraju da vole Ameriku potiču mržnju istrah. Ali oni ne razumiju Ameriku. U Americi zlo neće pobijediti, obećavam vam - obećao je Biden i ostao živ; za razliku ono četvero u Tulsi.

Ozbiljna opasnost koja strši iz propagiranja tog koncepta zla je ta što, u mjeri u kojoj se okrivljuje neku silu izvan ljudske kontrole za djela koja ljudi čine, se samom sebi daje oprost za vlastite grijehe počinjenja ili propusta. James Densley, profesor kaznenog pravosuđa na sveučilištu Metro State, je kazao:

- Ako ovaj problem objasnimo kao čisto zlo, teroristički napad ili zločin iz mržnje, osjećamo se bolje jer se čini kao da smo pronašli motiv i riješili zagonetku. Ali nismo riješili ništa, samo smo gurnuli stvari pod tepih. Ono što ova doista problematična terminologija čini jest da nas sprječava da prepoznamo da smo masovni strijelci mi sami. Ljudima se nije lako poistovjetiti s pojedincima koji su učinili užasne, monstruozne stvari. Ali, tri dana ranije, taj školski strijelac bio je nečiji sin, unuk, susjed ili kolega iz razreda. Moramo ih ranije prepoznati kao problematično ljudsko biće ako želimo intervenirati prije nego što postanu čudovište.

image
Bryan Olin Dozier/Nurphoto Via Afp

Ali od svih mitova koje su porodili ovi smrtonosni pohodi, nijedan nije postao ukorijenjeniji ili smrtonosniji od toga da se ovom užasu može jedino suprotstaviti teško naoružanim herojima koji će spontano ustati iz mase i spasiti dan. Ipak, od 277 masakra oružjem koje je FBI ispitao između 2000. i 2018., tzv. dobri momci s oružjem prekidali su masovne pucnjave samo 3,9 posto puta, a gotovo tri puta češće su to uradili nenaoružani civili. A u čak 27 posto slučajeva, "zli momak s pištoljem", je sam prekinuo svojih pet minuta slave.

- Mislim da većina ljudi ne shvaća da se ovdje, osim o ubojstvima, radi i o ciljanom samoubojstvu koje je zamišljeno kao završna radnjia ovih masovnih ubojica. Kad to shvatite, potpuno se izokrene ideja da će netko s pištoljem na mjestu događaja to spriječiti. Ovo je, kao i sva samoubojstva, na neki način i vapaj za pomoć. Ako prethodno naznačite "želim pucati u školi sutra", onda također kažete "nije me briga hoću li živjeti ili umrijeti", ali i "potpuno sam beznadan" - tvrdi Jillian Peterson, izvanredna profesorica kriminologije na Sveučilištu Hamline.

No, ideja o "dobru protiv zla" postoji i kod samih ubojica. Kada je novinar Seamus McGraw, dok je intervjuirao ubojicu koji služi doživotnu zatvorsku kaznu zbog masovne pucnjave na Bard Collegeu 1992. u kojoj je ubio tri osobe - a bi i više da njegova poluautomatska puška, kupljena za 18. rođendan, nije zaglavila - pitao napadača bi li ga dobar momak s pištoljem zaustavio, ovaj je odgovorio: "Mislio sam da sam ja dobar momak s pištoljem".

image
Jason Connolly/Afp

I tako svaki put kad se u Americi dogodi masovna pucnjava, ožalošćena i nepovjerljiva nacija traži odgovore. Tko je bio taj zločinac i kako je mogao počiniti tako užasan i nehuman čin? Zatim u medijima ispliva nekoliko detalja o problematičnom životu pojedinca, a nakon par dana svi nastave dalje sa svojim životima, glumeći da se ne radi o epidemiji duboko bolesne nacije. Potom se, kao mlaz nafte iz šmrka na vulkan u erupciji, obnavljaju pozivi da se jednostavno preplavi ulice s više oružja, u slijepoj vjeri da će neiskusni civili, učitelji i čuvari nekako čudesno ustati protiv izopačenih nasilnika naoružanih ratnom opremom. To nije plan. To nije politika. To je teologija. A teologija funkcionira samo u teoriji.

Što se tiče prakse, tu je situacija, nažalost, nešto kompliciranija. Sociolozi ističu činjenicu da masovne pucnjave nisu samo jedinstveni američki društveni problem; one su problem s američkim muškarcima čiji je život bio obilježen traumama, poput teške društvene izolacije, neuspjeha u školi ili poslu ili otuđenja u obitelji. Kako je otkrio sociolog Michael Kimmel, riječ je o uglavnom bijelim dječacima koji su žrtve maltretiranja pa, umjesto da zatraže pomoć, se okreću agresiji i osveti kao otrovnom lijeku, pritom koristeći izvještaje o prošlim pucnjavama kao scenarij za vlastite planove.

Socijalni psiholozi su razvili teoriju naziva "prijetnja društvenog identiteta" koja pretpostavlja da, ako ljudi smatraju da je dio njihovog identiteta koji im je važan doveden u pitanje, vjerojatno će odgovoriti pretjeranim prikazom kvaliteta povezanih s tim identitetom. Primijenjeno na rod, znanstvenici ovo nazivaju "prijetnjom muškosti", a muškarci kojima je muškost dovedena u pitanje onda reagiraju po očekivanim uzorcima. Istraživanja pokazuju da više podržavaju nasilje, manje je vjerojatno da će točno identificirati seksualnu prisilu kao takvu, a vjerojatnije je da će podržavati izjave o inherentnoj superiornosti muškaraca. Takvi pojedinci će se češće identificirati kao republikanci, podržati predrasude o homoseksualcima i rat kao rješenje za nacionalne sporove. Također, većina njih ističe da želi kupiti SUV.

image
Yasin Ozturk/Anadolu Agency Via Afp

Planirani napadi oružjem su jedni od simptoma dublje javnozdravstvene krize, u kojoj muškarci pate od nedijagnosticirane depresije i nedostatka društvene povezanosti, a o kojoj se rjeđe govori. "Toksična muškost", koja dječacima nameće (ne)prihvatljive uzorke ponašanja i ne dozvoljava rodnu fluidnost, se ogledava u uzusima poput onih da muškarci ne bi trebali pokazivati ​​bol i ranjivost ili tražiti pomoć. Neki štetni elementi ovakve muškosti, koja se češće uzgaja u bijelačkim obiteljima, čak se općenito doživljavaju normalnim i neupadljivim, kao na primjer kada roditelj kaže dječaku da prestane "plakati kao djevojčica". Mnogi muškarci nauče živjeti s ovim pritiscima i izgrade se u osobe po tim napucima, ali ako se pomiješaju s boli ili mentalnom bolešću, ovi otrovni elementi mogu poprimiti razoran obrat.

Masovne pucnjave slijede dosljedan obrazac: muškarci koji ih počine često su doživjeli ono što percipiraju kao prijetnje muškosti. Maltretiraju ih vršnjaci, prokazuje ih se kao homoseksualce i često sebe doživljavaju kao nesposobne ispuniti društvena očekivanja povezana s muževnošću, kao što su stalni posao, seksualni pristup ženskim tijelima ili bivanje čvrstim ili jakim. Osim toga, gledajući širu sliku, ne treba zaboraviti ni da su nasilni događaji češći u zemljama s većom nejednakošću, kao što je SAD, gdje 90 posto građana posjeduje manje nego gornja jedna tisućina.

image
Afp/

- Kao nacija, moramo se pitati, kada ćemo se, za ime Boga, suprotstaviti lobiju s oružjem? - uzdisao je predsjednik države čije su korporacije stanovništu prodale "američki san", a svima koji se ne osjećaju dostojnim nakon što ga nisu dosanjali preostaje - noćna mora. Tamo se sociodarvinizam i hiperindividualnost uzdižu na pijedestal pod egidom: "Uspjeti može svatko, al ne i svi." Ovo je idealna formula za masovnu tvornicu gubitnika i ogorčenih odmetnika od zajednice. Ovo je rezultat marketinga koji šablone sreće kodira u mozgove koji ih nikada neće ostvariti. Ovo je ono što se događa kad kapitalizam postane najraširenija religija današnjice.

Masovnih pucnjava će biti samo sve više. Prije su ovakvi događaji šokirali javnost. Sad ne. Sad je to samo još jedna vijest u danu. Sad je to promil u statistici kulture obožavanja nasilja. Sad je to svijet u kojem živimo.

Iskustva Splićanina u Philadelphiji

Alen Marijam je farmaceut koji je proveo više od dvije godine života u Philadelphiji, gradu koji je u donjem dijelu ljestvice po sigurnosti američkih metropola. U tamošnjoj četvrti Kengsinton je najveća nacionalna tržnica heroina na otvorenom koju zovu zombi ulicom. Osim beskućništva i uporabe droga, tamo se bilježi i značajan rast nasilnog kriminala.

- Postoji aplikacija Citizen koja pokazuje pucnjave, pljačke i silovanja u realnom vremenu. Ali, nakon što u par mjeseci upratiš koliko toga ima na američkim ulicama, ti postane previše pa je izbrišeš. Bar je tako meni bilo - priča Alen.

Većina pucnjava se događa u siromašnim kvartovima poput Kengsingtona gdje policija ne zalazi previše. Statistički, najčešće pucaju crnci na crnce u sklopu obračuna bandi oko droge i teritorija. No, Philadelphija je specifična i po tome što je gentrifikacija uzrokovala da se u centru nekad i isprepliću ulice dobrostojećih s onima siromašnih, što zna dovesti do nezgodnih posljedica.

- Bilo je u novinama da je doseljenik iz Hrvatske, nešto prije ponoći, išao prošetat psa, pri čemu ga je netko presreo, u namjeri da ga opljačka, ali je sve završilo ubojstvom. Općenito te tamo strah ulazit u rasprave s ikim, jer svi mogu u sebe imati oružje. Nakon 11 navečer se u većini velikih gradova ne šeta ulicama, nego odmah ulazi u taksi i pravac doma. Amerima nije jasno kako mi to u Europi možemo, naročito žene - prepričava mladi farmaceut.

I on osobno je imao neugodno iskustvo kada je Išao u dva-tri ujutro uliti gorivo na automatskoj postaji gdje nema zaposlenika. Kad je izašao da natoči, od nikuda se pojavio drugi auto s tri putnika i stao odmah do njega. Instinktivno je reagirao, vratio se u vozilo i odvezao, a ovi su ga pratili narednih nekoliko minuta. Srećom, sve je završilo bez posljedica.

Što se tiče oružja, neki ljudi s kojima dijeli svetonazor su se složili da je zemlja ogrezla o kulturu oružja, dok oni koji ga brane se vode onom 'kad ga svi imaju, onda moram i ja kako bih obranio kuću i obitelj od onih koji ga imaju'. Splićanin je u dućanu kamperske opreme, između šatora i štapa za pecanje, razgledavao puške, a čuo je da se one mogu i, bez identifikacije, naručit putem interneta. Sve ovo je, ipak, bilo malo previše za njega.

- Iako mi je bilo super zanimljivo i naučio sam tamo puno o produktivnosti i drugoj kulturi, kad je došla prva prilika sam se vratio u Europu. Američka kvaliteta života je, bar za mene, neusporedivo lošija od ovdašnje jer moraš živjet zatvoren u kući u predgrađu, a prijatelje vidiš jednon mjesečno na večeri. Ja sam ipak društveniji od toga i takav Individualistički tip života nije nešto u čemu sam se dugoročno mogao vidjeti - zaključuje Alen.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
07. listopad 2022 01:44