U podcastu Život na srpskom, etnolog Aleksandar Repedžić pričao je o kultu mrtvih i iskrivljenoj slici koju srpska javnost ima o vlaškoj kulturi. Prisjetio se, što je možda bio i najzanimljiviji dio, i svog iskustva sa 'crnom svadbom', običajem po kojem se djevojka 'udaje' za pokojnika.
'Ja sam svoj terenski rad i započeo sa crnom svadbom. Velika je tuga, jako je teško kada se izgubi sin jedinac, ili unuk, pogotovo u punoj mladosti, u punoj snazi. Upravo to se desilo 2003. godine, kada je nastradao dečko iz Ranovca. Išao je na Gitarijadu u Zaječaru i napravili su pauzu na Borskom jezeru, a on nije znao plivati i utopio se', govori Repedžić.
Crna svadba organizirana je nakon neobičnog sna njegove bake.
'Ona je sanjala da je on našao ženu na onom svijetu, ali da mora biti oženjen i na ovom svijetu kako bi mogao tamo nastaviti život sa njom. Zato je netko trebao prihvatiti da mu bude nevjesta tih godinu dana i to je prihvatila njegova najbolja prijateljica. Ona tih godinu dana nije smijela imati seksualne odnose, dečka, zaljubiti se… Nakon godinu dana dešava se raskidanje crne svadbe, kad ona može nastaviti sa svojim životom', objašnjava Repedžić.
Crna svadba u nekim momentima liči na pravu, 'samo što se umesto povika i smijeha mogao čuti samo plač i narikanje', napisao je Repedžić na svom blogu Etnolog, gdje su postavljene i fotografije s ovog događaja.
'Oni se obuku i okite kao svatovi. Povorka kreće do centra sela, trubi se, ide muzika, ali svi plaču. Onda se dolazi do groblja, do mjesta gdje je sahranjen, tu se lomi barjak. Nakon toga slijedi klasična gozba za pokojnike, ali samo uz muziku. Pleše se posljednje kolo, koje se ne pleše kao klasično kolo u smijeru suprotnom od kazaljke na satu, već upravo u pravcu kazaljke na satu. I taj trenutak je za mene bio jako i težak i bolan, jer svi plaču, a plešu. Mladi su tu ljudi bili, mojih godina, sa njegovim slikama, i vesela je muzika, a prevelika tuga. Poanta je da se njemu osigura sve ono što nije imao, čak i svadba', podvukao je Repedžić.
Od tada se, kaže, nije susretao s ovim običajem. Smeta mu što ga mediji opisuju kao 'bizaran, najjeziviji, bolestan', što se opisuju 'djelovi crne svadbe koji ne postoje, da se igra oko kovčega, da majka predvodi kolo oko kovčega mrtvog tijela, samim tim čini se velika nepravda prema jednom dijelu stanovništva naše zemlje koji njeguje svoje običaje i tradiciju. Na taj način etiketirali su jednu kulturu, jedan narod, a da toga možda nisu ni svjesni', zaključuje.