I stanovnici sela Zlate smještenog na sjeverozapadnom rubu jablaničke općine, uz cestu prema Blidinju, nastoje sanirati štete od katastrofalnih nepogoda koje su iz zadesile prošli petak. Bolje rečeno raščišćavaju ostatke ostataka od porušenih obiteljskih kuća, a oni malo sretniji kojima su kuće ostale otrpavaju ih od nekoliko metara debelih nanosa kamena i zemlje.
U ovoj prirodnoj katastrofi epskih razmjera, stradalo je desetak obiteljskih kuća i nekoliko pomoćnih objekata. Jedna trudnica je poginula i to je ono što je najviše pogodilo stanovnike ovog malog seoceta uz rijeku Doljančicu.
– Ovdje kod nas nema kamenoloma pa smo stradali – naglašavaju mještani, pokazujući strminu po kojoj su se kotrljale kamene gromade teške desetke tona.
Žale za poginulima u Donjoj Jablanici, mnoge su poznavali i družili su se. S nekima su i rodbinski povezani.
Mirsada Šašić je preživjela stravičnu noć. Suprug Hajrudin je bio poslu, radio je treću smjenu.
– Kad je to nagrnulo, samo sam gledala kako će me odnijeti. Izišla sam na balkon, vidim susjeda, odnese ga voda, on se spašava, dozivam ga.
Koliko je to bio jak udar izvalio mi je nosive grede. Kuća samo što nije čučnula. Unutra ne smijem ulaziti – svjedoči naša sugovornica.
Zatrpane kuće
Njezinu kuću kao i ostale zatrpale su granitne stijene od nekoliko desetaka tona.
– To je bio kijamet, smak svijeta i ništa više – dodaje Mirsada.
A selo Zlate je dobilo ime po nekadašnjem rudniku zlata koji se tu nalazio za vrijeme Austro-Ugarske. I tada se, prije 150 godina dogodilo nešto slično, aktivirala su se klizišta i u rudniku je ostalo zatrpano trideset rudara, prepričavaju stanovnici.
Od tada se zlato više nije kopalo. Ali u naplavinama koje su zasule selo nešto se svjetluca. U mješavini zemlje i pijeska naziru se kristalići. Možda je to baš zlato, iz zatrpanog rudnika, koji je sila prirode otrpala.
– Bili su ljudi iz Bihaća, došli da nam pomognu pa sve govore šta ovo svjetluca, a ja kažem zlato – otkriva nam Šerif Osimić, koji je došao priskočiti u pomoć svom susjedu Ramizu Halebiću.
Ramizova kuća potpuno je uništena. Nije srušena, ostala su mu doslovno četiri zida, ali je unutra sve uništeno. Vrata, prozore i namještaj odnijela je bujica u obližnju rijeku Doljančicu.
– Teško mi je, ali opet ostali smo živi, supruga, sin i ja. Uspjeli smo iskočiti kroz prozor. Oko nas lete kamenja, automobili, evo vam dole auto zapelo za stablo – pokazuje nam Halebić mjesto gdje mu je nekada bio voćnjak.
Zrnca zlata
Maline i kupine, sadio je i povrće u vrtu. Danas nema ništa. Poplava koja je protutnjala odnijela je sve. Ostale su mu žive samo kokoši, kojim čudom ni on sam ne zna.
No, vratimo se “zrncima zlata” koji se zrcale u hrpama zemlje koja je poklopila selo Zlate, čije stanovnike unatoč katastrofi koja ih je zadesila nije napustio vedar duh. Susretljivi su i raspoloženi za šalu.
– Ma da nije šta jest, sad bi ga prosijavali pa da vidimo. Možda bi nešto i ostalo – kažu mještani.
– Daj Bože da drugi put kad dođete pišete samo o zlatu. Zlato u selu Zlate, možda se obogatimo i postanemo slavni. Ma jok, neće to na nas.
