U jednom manjem gradu u Srbiji prije nekoliko godina raspisan je javni natječaj za slobodno mjesto vatrogasca. Jedno mjesto za jednog vatrogasca.
Jedan stanovnik toga grada povjerio se prijatelju iz Beograda da se, budući da nema posao, želi prijaviti na natječaj. Pitao ga je što učiniti jer je čuo da se za to jedno mjesto prijavilo više stotina ljudi.
"Pa najpametnije ti je učlaniti se u SNS, onda dobivaš posao garant", rekao mu je beogradski prijatelj, govoreći o vladajućoj Srpskoj naprednoj stranci tada predsjednika Aleksandra Vučića.
"Ne razumiješ", odgovorio mu je zainteresirani. "Svi prijavljeni su članovi SNS-a."
Ovo je priča koju je spomenuti Beograđanin prenio vašem izvjestitelju. I budući da je neprovjerena, bilo bi možda neozbiljno ovako je prenijeti – kada u Srbiji ne bi bila javna tajna da to upravo tako funkcionira dugi niz godina, gotovo posvuda. I ne samo javna tajna, nego nešto što je dokumentirano u brojnim izvješćima nevladinih udruga, medija, pa čak i međunarodnih organizacija.
Odavno se vidjelo
O tome koliko je duboko Vučićevo preuzimanje države govorio je buntovni akademik Dušan Teodorović prije šest godina. Započeo je riječima kako ga je, kad je vidio redove za davanje potpisa vladajućoj stranci za tadašnje izbore, to podsjetilo na "totalitarne režime, na staljinizam, na masovnu podršku vladajućoj partiji u Njemačkoj tridesetih godina prošlog stoljeća, pomalo na peronizam u Argentini, a najviše na Sjevernu Koreju tijekom posljednjih desetljeća".
"Pojavljuju se u rudimentarnom obliku i dinastijske ideje. SNS je uspio kontrolirati Vladu, Skupštinu, sudove, tužiteljstva, vojsku, policiju, Bezbednosno-informativnu agenciju, većinu tiska i elektroničkih medija, dijelove sveučilišta, filmsku produkciju, pojedina kazališta i sportske organizacije. Srbija je u ovom trenutku partijska država – SNS država", rekao je Teodorović 2020. za dnevnik Danas, dodajući: "Kao što svu vlast u Srbiji ima jedna partija, svu vlast u okviru te partije ima jedan čovjek – Aleksandar Vučić."
Šest godina kasnije ništa se nije promijenilo, barem ne nabolje. I dalje je u Srbiji nemoguće pronaći gdje prestaje država i počinje partija.
Srbija je u ovakvo stanje lagano upadala. Zapravo, nikada se iz njega nije u potpunosti ni izvukla.
Slobodna Dalmacija obratila se za objašnjenje fenomena zvanog Srbija Ericu Gordyju, profesoru na Sveučilišnom koledžu u Londonu i političkom i kulturnom sociologu koji se bavi jugoistočnom Europom, osobito državama nastalima raspadom bivše Jugoslavije. Gordy je rođeni Amerikanac, ali je u braku s Beograđankom.
"Zapravo, smatram da je ovdje točnije povući usporedbu s jednostranačkim sustavom, jer u ovom je slučaju riječ o svojevrsnoj mrežnoj državi. Dakle, postoji skup institucija koje kontroliraju pristup socijalnim pogodnostima svih vrsta, bilo da je riječ o zapošljavanju, obrazovanju, zdravstvenoj skrbi ili izdavanju licencija i dozvola za različite namjene. Tim institucijama uglavnom dominiraju političke stranke", kaže Gordy za "Slobodnu".
Dokazivanje lojalnosti
Daje primjer iz svakodnevnog života koji kao da se naslanja na primjer kojim smo započeli tekst, iako mu ga tijekom razgovora nismo prepričali:
"Trebali biste imati veće šanse dobiti posao ako se učlanite u stranku koja je na vlasti. A onda, nakon što to učinite, morate dokazati svoju lojalnost stranci. To znači da trebate odlaziti na njihove skupove, nagovarati članove svoje obitelji, susjede i druge ljude da glasaju za njih te dokazivati da ste sve to učinili – objavljivati na društvenim mrežama kako biste pokazali da ste bili na skupu i tako dalje", kaže profesor. "Mislim da ovdje nije riječ samo o kontroli jedne političke stranke, nego o duboko postavljenom sustavu kontrole."
Ipak, vraća se na usporedbu postojeće situacije s bivšim sustavima jednostranačja i vladavine komunista.
"Jedna je razlika ta što neformalnu mrežu nije briga jeste li politički desno, lijevo ili bilo što drugo. To nije važno. Ono što žele jest kontrola. Mogu se premještati zdesna nalijevo. Različiti dijelovi mreže mogu podržavati različite stranke", objašnjava on.
Primjećuje dalje kako ste u vrijeme vladavine komunista morali biti član Partije ako ste željeli stupiti na neku visoku funkciju – na čelo poduzeća ili ako ste željeli doći na poziciju u lokalnoj samoupravi, ministarstvu ili slično.
"Danas morate biti član stranke da biste dobili bilo kakav posao. Dakle, ako u komunističko vrijeme niste mogli dobiti posao u državnoj upravi zato što niste bili član stranke, mogli ste raditi u kafiću svojega rođaka. Danas ne možete raditi ni u kafiću svojega rođaka jer je vaš rođak ušao u odnose uzajamnih obveza s političkim strankama, koje mu govore koga može zaposliti", opisuje Gordy dalje Srbiju.
"Dakle, svaki je posao pod kontrolom političkih stranaka. I upravo to čini taj sustav tako snažnim", kaže Gordy i u tome, pomalo neočekivano, vidi opasnost za Vučića.
"To je istodobno ono što neku osobu poput Vučića, ili neku stranku poput njegove, čini zamjenjivom. Jer sva njihova moć proizlazi iz sposobnosti da osiguraju te pogodnosti. Ako to više nisu u stanju učiniti, ako ne mogu osigurati provođenje te lojalnosti, onda neće ostati na svojem položaju", zaključuje Gordy.
Kontrola svega
Više ni ne kriju da kontroliraju sve.
Branko Čečen jedan je od najistaknutijih istraživačkih novinara u Srbiji. Danas se bavi primarno edukacijom mladih novinara, za koje redovito ističe da su "sjajna djeca", ali i predstavnika i djelatnika institucija.
Kaže nam da je jednadžba "država jednako partija" vrlo vidljiva, "jer je toliko zastupljena da se više nitko ni ne trudi to skrivati, čak se tim povodom ni ne opravdava nešto specijalno".
"Tvrdi se da oni imaju pravo na to i rasprostranjeno je u važnim segmentima kao što je, recimo, javni servis, koji ovih dana nema Studentsku listu u predizbornom programu, a ima neopisivo mnogo Vučića, pa sve do toga da možete pročitati vijest kako su jednom starcu u domu za starije – samo zato što je postavljao pitanja o funkcionerskoj kampanji u toj ustanovi – socijalni radnici poručili da se slobodno može pokupiti iz doma. I tome slično", govori nam Čečen.
Ljudima koji su kritični prema režimu, bilo da su politički ili ekološki aktivisti ili sada studenti u kampanji, otpuštaju rodbinu, roditelje, braću i sestre s poslova, kaže dalje i potvrđuje tezu koju je iznio i profesor Gordy:
"Ne govorimo samo o državnim poslovima, nego i o utjecaju na poslovanje privatnih tvrtki: prijetnja raznim inspekcijama, kaznama i sankcijama i dalje je tolika da oni kontroliraju čak i privatno zapošljavanje. Da ne govorimo o tome da kada me pozovu na tribinu u neko mjesto u Srbiji, recimo u Majdanpek – mi na hladnoći, na glavnom trgu, govorimo preko kineskog zvučnika, onog za karaoke, s jednim mikrofonom koji kruži između nas, zato što ne dolazi u obzir da se nešto što je u javnom vlasništvu – poput doma kulture – ustupi nama kako bismo tamo razgovarali s građanima", govori Čečen.
Je li promjena moguća?
Erica Gordyja pitamo je li tako integriranu piramidu partije, države, a sve se otvorenije govori i organiziranog kriminala, uopće moguće srušiti a da se s njom ne sruše i država i život običnih ljudi.
"Mislim da je to ovdje stvarna opasnost. Ako na trenutak pretpostavimo da će izgubiti izbore – a ne znam je li to dobra pretpostavka ili nije, iskreno, ne mogu predvidjeti što će se dogoditi – onda će svaki drugi aparat, svaka druga institucija željeti nastaviti funkcionirati. To će pokušati na način da će skupinu ljudi koja dođe na vlast dovesti u istu vrstu odnosa, što će zapravo biti primamljivo", odgovara nam on.
Podsjeća na to kako se zapravo ništa ne zna o ljudima koji bi mogli doći na vlast jer oni nikada prije nisu bili na vlasti.
"A to bi moglo promijeniti njihovo ponašanje. Dakle, jedino o čemu to doista ovisi jesu građani."
On dalje tumači da je nefunkcioniranje sustava razlog zbog kojeg morate nekoga nazvati i zamoliti za uslugu kako biste dobili liječničku pomoć.
"Ljudi plaćaju mito kako bi obavili pretrage u bolnicama jer nema dovoljno medicinskih uređaja. Da ih ima dovoljno, nitko ne bi plaćao mito. Dakle, glavni je način da se taj sustav razgradi upravljati institucijama na način na koji one mogu funkcionirati", kaže profesor Gordy.
On se, međutim, usprotivio tome da se sva krivnja svaljuje na Vučića:
"Kada je Demokratska stranka bila na vlasti, pokušavala je uspostaviti sličan sustav kontrole nad svime, samo nije bila toliko uspješna u tome. Ali ne možete reći da su te mreže funkcionirale bitno drukčije dok je Tadić bio na čelu Demokratske stranke, samo su bile povezane s različitim ljudima. A razlog zbog kojega su na kraju izgubili isti je zbog kojega demokratske snage loše prolaze svugdje: ne isporučuju rezultate, odnosno ne odgovaraju na potrebe građana. Dakle, takav se sustav izgrađuje tako da demokracija ne pokazuje samo usklađenost s vrijednostima i željama ljudi, nego mora dokazati i vlastitu uspješnost", zaključuje Gordy.
Na pitanje o rasformiranju opisane piramide, novinar Branko Čečen.podsjeća na primjer Tajvana, u kojem je nakon desetljeća užasne diktature Čang Kaj-šeka stvorena zemlja koja je danas strastveno demokratska i u kojoj su građani uistinu duboko angažirani.
"Ima više pozitivnih primjera i načelno znamo da je moguće. Je li moguće u Srbiji, ne znam, jer potreban je istinski, značajan i dugotrajan napor kroz generacije da bi se transformirao sustav u kojem ogroman broj ljudi na vrlo nelegalan i nemoralan način stječe ogroman novac, onda s pomoću tog novca čini ovisnima one ljude koji ga nemaju", govori Čečen.
A sprega države i mafije?
"Mislim da je kriminal najlakše ukloniti iz državnog sustava, i vidjeli smo kako je to izgledalo u policijskoj akciji ‘Sablja’, poslije ubojstva premijera Zorana Đinđića: kad u jednoj zemlji upališ svjetlo, organizirani kriminal razbježi se poput žohara – neke ćeš uhvatiti, a neki će zbrisati. S kriminalom se, dakle, najlakše izlazi na kraj. Ali korupcija je ovdje endemska, a sada je i 15 godina poticana i čak zakonski promovirana, jer su svi zakoni koji imaju za cilj suzbiti korupciju relaksirani te su doneseni novi, koji su smanjili bilo kakav nadzor države nad korupcijom. Stoga u Srbiji gotovo da nema primjera kažnjavanja za korupciju, naročito za krupnu korupciju", odgovara nam Čečen.
U nastavku iznosi "umjereni optimizam":
"Pitanje je ima li Srbija snage za takvo što, jer takve promjene mogu nositi samo mladi ljudi. U tom pogledu jesam umjereni optimist. Vjerujem da je to moguće jer vidimo da danas više od polovine građana Srbije ipak zahtijeva da se zakoni poštuju, da se zaštiti okoliš i da institucije funkcioniraju. Iako su vrlo različitih političkih uvjerenja, oni žele to isto, i tu vidim kamen na koji se može stati i započeti sa svim ostalim."
Ipak se ograđuje podsjećajući na prvu demokratsku Vladu Zorana Đinđića, koja je bila slaba i "toliko izbušena ljudima koji su vjerojatno radili za službe, koje su također bile pune ljudi Slobodana Miloševića, toliko da nije imao tko hapsiti i kažnjavati ljude koji su svašta činili".
"Postoji, dakle, i ta mogućnost. Većina ljudi koji su kršili zakone sigurno će se izvući, jer je to uvijek tako. Ipak, onaj dio i postotak ljudi koji doista bude kažnjen – potpuno zakonski, naravno – moraju predstavljati primjer drugima."
Branko Čečen zaključuje:
"Činjenica je da krećemo od nule. Ovo se društvo toliko izopačilo, kako u moralnom smislu, tako i u odnosu prema zajednici. To se prelama kroz nepoštovanje zakona, ali i kroz mnogošta drugo što nadilazi samu zakonitost, a razara društvo na znatno suptilnije načine, koje je poslije iznimno teško popraviti. Pitanje je samo imaju li preostali razumni i demokratski raspoloženi građani u ovoj zemlji snage da za svoga života stvore institucije koje će se baviti njihovim potrebama, kako bi se tek njihovim potomcima ponudila stvarna alternativa."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....