StoryEditor
Regijasrbija na biralištu

Vučić dobija na izborima, ali nema razloga za slavlje: Kosovo je izgubio, u Crnoj Gori propao, a ni Moskvi više nije drag...

Piše Vlado Vurušić/JL
9. lipnja 2020. - 22:44
AFP

Desetak dana prije izbora u Srbiji, zakazanih za nedjelju 21. lipnja, sve je više-manje jasno: Aleksandar Vučić i njegov SNS te njegovi trabanti poput Ivice Dačića, Bandićeva prijatelja i bivšeg Arkanova suradnika Dragana Markovića Palme, nekadašnjeg posilnog Mirjane Marković u klijentelističkom JUL-u Aleksandra Vulina te još nekih manjih stranaka šarenolažne oporbe uzet će najmanje dvije trećine Skupštine, što će mu omogućiti nesmetano i "miloševićevsko-orbanovsko" vladanje Srbijom, piše Jutarnji list.

No, koliko god to izgledalo za njega lijepo, apsurdnost ovog pandemijskog izbornog cirkusa (u Srbiji se na nekim mjestima ponovno razbuktao koronavirus, ali to nije utjecalo na izborni proces) u tome je što Vučić, unatoč takvoj uvjerljivoj pobjedi, nikad nije imao više problema.

Nadolazeće nedaće i dvojbe već mu izazivaju blagu paniku i znojenje dlanova. Vučić će potpuno kontrolirati Skupštinu, politički život u Srbiji bit će u njegovim rukama, ali problemi mu se samo gomilaju, a on ima sve manje vremena i manevarskog prostora da ih odradi onako kako obećava otkad je 2012. godine (formalno je prvi i jedini od 2014.) zahvatio vlast u Srbiji.

Naime, ova kampanja nije imala neke uobičajene teme. U prvom redu, Vučić je želio skloniti Kosovo iz fokusa zanimanja srbijanske javnosti te ga zamijeniti isto tako delikatnom, neostvarivom i na kraju balade "gubitničkom" Crnom Gorom. No, ta politika stalnog zavaravanja, odgađanja i prenemaganja ionako je Vučićev aksiom na koji dobar dio javnosti u Srbiji nasjeda, još uvijek sluđen svim onim porazima, posrtajima i događajima u posljednjih 30 godina koje nikako da prihvate i pogledaju istini u oči.

Vučić sebe i srbijansku javnost hrani krizama te stvaranjem i širenjem napetosti na cijelo srbijansko društvo i kad je svjestan da ide glavom kroz zid i nema šanse da prođe onako kako on to predstavlja. Ipak, to želi proširiti i na okruženje.

No, krenimo redom. Vučić je izabrao ovako rane izbore da bi iskoristio svoju sveprisutnost tijekom pandemije, ali i preduhitrio puzajuću recesiju koja će i na Srbiju imati vrlo negativne odjeke. Zatim, iskoristio je potpuno rasulo u ionako slabašnoj, nedefiniranoj i razjedinjenoj oporbi koja se dodatno raskolila oko toga treba li izaći na izbore ili ih bojkotirati, a njegovi mediji još su ih nemilosrdno cipelarili dok su ležali na podu.

Stoga će u Skupštinu tek krhotine nekakve oporbe, poput Pokreta slobodnih građana kontroverznog i koleričnog glumca Sergeja Trifunovića te možda jedan ili dva pripadnika Nove stranke nekadašnjeg Đinđićeva suradnika Zorana Živkovića. Ostala mjesta popunit će razni "patriotski" predstavnici koji su ionako na infuziji SNS-a, poput SPAS-a nekadašnjeg vaterpolskog asa Aleksandra Šapića i, naravno, vječnog Vučićeva mentora iz sjene Vojislava Šešelja. A moguće je da će i Ruska stranka, koju čine samo Srbi, naći mjesta u Skupštini.

Dakle, Vučić je želio ostaviti po strani Kosovo, čak do te mjere da na "svom" dijelu Kosova, u Sjevernoj Mitrovici, nije provodio nikakvu izbornu agitaciju. O tom problemu govorio je onako kao u posljednjih pet-šest godina - "borimo se do kraja za naše Kosovo kao dio Srbije", iako zapravo cijelo vrijeme nastoji otegnuti neizbježno priznanje gubitka i poput onog vlasnika psa koji svom ljubimcu reže rep pomalo, tako i Vučić nespretno priprema javnost Srbije na konačni krah.

Recimo, srbijanska javnost slijepa je kod očiju pa ne vidi da se pregovori s EU vode bez Kosova kao dijela Srbije i da će, kada jednom uđe u EU, to Srbija učiniti bez Kosova. I sve se to zna, ali se u javnosti stalno podgrijava teza da se još pregovara o "statusu Kosova" koji je odavno definiran, unatoč tome što su Runada i Nauru, na muzikalni nagovor Ivice Dačića, povukli priznanje Kosova.

No, Vučić nastoji to prolongirati do krajnjih granica uzdajući se u Ruse, a sada i u Kinu. Naime, hvata se za slamku i otvoreno se zalaže za politiku "jedne Kine" kada je u pitanju kinesko uplitanje i "upijanje" Hong Konga gdje u potpunosti podržava "svog brata Xija". Tu će imati probleme s Bruxellesom, s kojim je ionako u nategnutim odnosima, zbog usporavanja pregovaračkog procesa. Sjetimo se da je tijekom pandemije Srbija iz EU dobila nerazmjerno veću pomoć nego od Kine i Rusije, ali je pomoć iz tih država prenaglašavana, a ona bruxelleska zanemarivana i omalovažavana.

Osim toga, Aleksandar Vučić je jedan od vrlo rijetkih lidera u Europi koji je otvoreno podržao američkog predsjednika Donalda Trumpa dok mu se antirasistički prosvjednici valjaju uz prozore Bijele kuće. Vučić smatra da bi Trump mogao pristati na podjelu Kosova, odnosno famoznu korekciju granica, jer mu sada, u ovoj teškoj situaciji, treba jedan veliki predizborni vanjskopolitički uspjeh. Prema Vučićevu mišljenju, to bi moglo biti Kosovo koje bi uključivalo baš ono što Vučiću treba - barem deset posto teritorija koji će se priključiti Srbiji kako bi on mogao sebe predstaviti kao spasioca i mučenika. Čak bi mu i zataškavanje Kosova u kampanji prošlo da mu usred kampanje nije uslijedio udarac.

Naime, izabrana je nova vlada Kosova s iznimno kooperativnim i Zapadu ugodnim Avdullahom Hotijem, koji je došao poslije neobuzdanog Albina Kurtija koji je, pak, Vučiću stalno svojim ponašanjem i odlukama bio izgovor da odgodi dijalog i za sve optuži Kosovo. Sada je stvar obrnuta. Dosad su Kurti i Kosovo bili "trouble makeri" koji koče nastavak dijaloga pa je već godinu i pol u krizi, a sada se loptica prebacila na Terazije. Sada je pritisak na Beogradu jer je Hoti i više nego uslužan. Vučić je opet sve prolongirao izjavom da će o Kosovu razgovarati nakon izbora. Tih 10-15 dana mu valjda nešto znači, a možda nešto iskamči s Putinom i Xi Jinpingom.

No, ipak je ponovno poslao poruku Srbima i neshvatljivo je da se tamošnja javnost pravi kao da zna što ona znači. A znači "a sad - definitivno - adio". Vučić je poručio: "Za nas nema sretnog rješenja za Kosovo, nije posao predsjednika Srbije da obmanjuje ljude. Bit će pokušaja da se stvari riješe u narednih godinu dana, ali hoće li biti riješeno, ne zna se".

Vučić ne misli da "bi laganjem i varanjem nešto postigao" te je priznao da će biti "izložen snažnim pritiscima". Rekao je da je Kosovo "čedo velikih sila", tako unaprijed priznajući da on nema puno mogućnosti, ali posredno ni da očekuje kako bi tu Moskva i Peking nešto mogli zaustaviti. Jasno mu je da se ne može ništa napraviti jer je kosovski predsjednik Hashim Thaçi jasno poručio - završetak dijaloga koji sada počinje mora dovesti do međusobnog priznanja. Doduše, Vučić se još drži za slamku bilo kakve "korekcije granica", ali to je na sve tanjem i dužem štapu.

Vučić je ove izbore želio pretvoriti u "brigu" za srpski narod u Crnoj Gori. No, osim zadriglih prijetnji provučićevskih medija, sličnih onima iz 90-ih koje su tada išle na račun Hrvatske i BiH, nije uspio destabilizirati Crnu Goru, niti ostvariti "prodor na Jadran" i ponovno vraćanje Crne Gore u okrilje Srbije. Padale su grozomorne prijetnje na račun Crne Gore i onih koji se zalažu za crnogorsku neovisnost, ali ni tu Vučić nije - barem do finiša izborne kampanje - polučio neki uspjeh, osim što je ponovno stvorio mučnu atmosferu u srbijanskom društvu i sve svoje susjede natjerao da budu vrlo oprezni prema njegovim najnovijim ekspanzionističkim tendencijama.

Bizarno je da pokušava obnavljanjem krize u Crnoj Gori ojačati svoj tragikomično neomiloševićevski koncept dok s druge strane potpuno ignorira - a njegovi ubogi ratoborni mediji "zaštitnici srpstva" se prave Toše - otvorena posezanja njegova prijatelja Viktora Orbána na Vojvodinu. Podsjetimo da je u Vojvodini Vučićev partner István Pásztor, vođa Saveza vojvođanskih Mađara, stranke koja je sestrinska Orbánovu Fideszu i na daljinskom je upravljaču iz Budimpešte.

Bizarno je da istodobno u Srbiji najavljuju povratak Crne Gore u krilo Srbije, brinu brigu za tamošnje "ugnjetene" Srbe te najavljuju borbu za povratak "srpskog mora" (možda su to preuzeli od Orbána i njegove patnje za Rijekom), a Vučić benevolentno prešućuje Orbánove suze za predtrianonskom Mađarskom. Možda mu Kosovo i Crna Gora mute vojvođanski pogled.

No, to nije kraj Vučićevim brigama. EU je sve dalje, iako on ne odustaje od "strateškog cilja" - članstva u bruxelleskom klubu. Okrenuo se Kini, očito ne vjerujući Rusima do kraja, kao, uostalom, ni oni njemu. Moskvi nije baš lijepo sjelo to očijukanje Vučića s Xi Jinpingom čiji dolazak u Srbiju najavljuju prorežimski mediji. U Moskvi škrguću zubima kako je Srbija ipak premala da bude prozor u Europu, odnosno poligon za utjecaj na Europu i Rusiji i Kini, a istodobno želi u EU, ali tako da se ne poštuje i ne slijedi politika Bruxellesa prema Moskvi i Pekingu.

Prema nekima, to zaigravanje s Moskvom i Pekingom Vučić koristi kako bi ubrzao i potaknuo bruxelleske birokrate. Možda je to tako, ali moskovski i pekinški činovnici ne misle tako, niti su skloni da budu Vučićeva "moneta za potkusurivanje Bruxellesa", što mu je, barem iz Moskve, (često) poručivano.

I da rezimiramo - Vučić će glatko dobiti izbore, količina problema koji mu lebde nad glavom mogu ga doći "glave", ali vjerojatno će potrajati.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

23. rujan 2020 22:34