Ne samo vojska Srbije, već i Beograd bili su danas u posebnom stanju pripravnosti. Uz golemi broj policijskih vozila i prometnika dočekivao se desant autobusa iz kojih su ljudi u grupicama gazili prema Narodnoj skupštini gdje će im se na večer ukazati predsjednik Aleksandar Vučić. Uživo. A to nipošto nije isto kao kad ga gledaju na televiziji s kojih im se on gotovo svaku večer obraća.
U grad, navodno, na dugo najavljivani miting podrške Srpskoj narodnoj stranci nazvan "Srbija nade" treba stići 3700 autobusa i minibusa. Stotine metara do čak kilometar uokolo goleme pozornice pred Skupštinom postavljeni su štandovi gdje stranački volonteri dijele besplatnu vodu.
Tu su i brojne cisterne s pitkom vodom na trotoarima, montažni toaleti i šatori, prodavači zastavica za dvjesto dinara, bedževa s Vučićevim likom svih veličina, novinarske ekipe, na više punktova podizali su se plakati i skele za videozidove. Uh, ima ih koliko hoćeš, svi će vidjeti i dobro čuti. Ovo je povijesni miting, kazao je Vučić.
Zatvorene ceste
Uobičajeni ritam ulica u središtu grada potrajao je do ranih poslijepodnevnih sati, doduše, uz nervozne vozače s obzirom da je najavljeno zaustavljanje i preusmjeravanje prometa. Trubi se, sirene zavijaju, sve je kao pred neveru. A ona ozbiljno prijeti, svaki čas izmjenjuje su sunce i kiša. Beograd vibrira.
Posljednjih tjedana u glavnom gradu Srbije često se zatvaraju ceste za vozila s obzirom da građani ciklično izlaze na ulice u dosad rijetko viđenom broju. Jedne vodi opozicija, jedne je ovog četvrtka povela crkva, ali čini se da ih se Vučiću odazvao impresivan broj diljem zemlje. Pretpostavlja se da će stranka potrošiti između dva i tri milijuna eura.
- Uzmite vodu slobodno, besplatno je – ponudila nas je žena sa štanda videći nas znojne i umorne. Kasnije će nas ponuditi i smokijem, ima i kabanica koje će se dijeliti počne li kiša, tu su medicinske ekipe, golemi repetitori da ne bi nestalo signala kao što se događa onim drugim prosvjednicima s obzirom da se mobilne veze zaguše. Sve je predviđeno.
To da je svaki sudionik mitinga dodatno plaćen, ali ne samo sendvičima zbog čega su ih posprdno nazvali sendvičarima, već i s hiljadu dinara, nitko nam od onih s kojima smo popričali nije htio potvrditi. Ipak, u to postoje ozbilje sumnje i oporbeni mediji su zabilježili više slučajeva korupcije, čak se govorilo i o grubim naredbama.
Nama je potvrđeno da su zaposleni u javnim poduzećima dobili dnevnicu, a kako je rekao jedan opozicijski prvak, "više hiljada lica" zaposlenih u javnim poduzećima, državnoj upravi i lokalnim samoupravama "nestalo je jutros s radnih mjesta". Navodno su došli na posao i prijavili se, a zatim im se "izgubio svaki trag."
Ovaj skup uređen je savršeno, sudionicima je to omogućila država i oni su zato došli da podrže baš tu i takvu državu, kako nam je točno kazala Miomira Adžić iz Zrenjanina. Ona je jedna od onih koji su u obližnjem Pionirskom parku zauzeli klupe i mjesta pod stablima na travnjaku već od jutra.
- Na miting smo došli jer podržavamo državu Srbiju.
- Zar je ugrožena – pitamo je.
- Ne. Ali mi smo takav narod na nam niko ne valja. Vidite šta radimo međusobno jedan drugome, nama niko nije dobar. Sa Vučićem je najbolje. Podržavam ga da ostane na vlasti. Zar ću s onom Marinikom Tepić, s onim Ćutom neradnikom ili Đilasom. Pa ko su oni? Šta će oni drugačije da urade, šta? Marinika? Pa sjećam je se od prije, šta je uradila? Ništa. Pravi se pametna – počastila gospođa Miomira opozicijske lidere pa time potvrdila da je Vučić zapravo sazvao kontramiting.
Kako znamo, već nekoliko puta na ulice Beograda išetali su građani predvođeni opozicijom i uzvikivali "Vučiću odlazi". Doduše, to nije i oficijelni zahtjev organizatora, istaknuli su druge legitimne zahtjeve. Vučić i njegova premijerka Ana Brnabić odmah su, međutim, plasirali optužbe da žele smjenu vlasti i to preko leđa nevinih žrtava. Okidač za sva zbivanja su, podsjetimo, dva masovna ubojstva.
Nemali broj građana pristigao je u glavni grad upravo zato da bi iskazao solidarnost i sućut prema ljudima koji su doživjeli tragediju.
- Potresen sam – kaže nam Goran Miražić iz Loznice kojeg smo zatekli dok čita novine na travi. Stigao je tu iz okolice, ali rodom je, kaže, iz Loznice.
- Doš‘o sam iz srca i duše i podržavam predsjednika Vučića i sve šta vidim ovde, a i pričao sam puno s narodom i prijateljima, došlo je da sve bude kako treba a ne kako ne treba. Svašta ima...
- Mi mislimo da su i ovi drugi izašli zato što su potreseni i žele da bude sve kako treba
- Pa iskreno se nadam da jesu, neko moje vjerovanje.
Na pitanje je li čuo da su neki ljudi bili prisiljeni da dođu na miting, on odgovara da za ništa slično ni od koga nije čuo. Čitao je, kaže, ali uvjerio se nije da se na nekoga vršio pritisak.
- Sendvič ste dobili u autobusu?
- Možete da vidite u mojim torbama da dobio ništa nisam, hahah...
Grupica mlađih muškaraca uhvatila mjesto takorekuć u prvom redu do bine. Dobro su raspoloženi, kažu da su iz Preševa i Gnjilana.
- S Kosova smo mi – pojasne nam. U tim trenucima čulo se za nerede, portali javljaju o suzavcu i šok bombama u Zvečanu gdje je kosovska policija ušla u zgradu općine. Vučić je potpisao naredbu da se vojska stavi u najviši stupanj borbene gotovosti zbog, kako je rekao, Kurtijevog nasilja nad Srbima. Naredio je, kažu vijesti, vojsci hitan pokret u pravcu administrativne linije s Kosovom i Metohijom.
- Jeste vi oni šta su krenuli pješice prema Beogradu – pitamo ovu grupu.
- Nismo, došli smo autobusima, noćas smo putovali – govore i okreću se za zgodnim djevojkama.
- Slikaj me s ove mačke – kaže kolegi Duji Klariću jedan i cimne glavom prema njima. Zbilja, jedan buket mladosti prođe, a i više smo ih uoči skupa primjetili.
- Došli ste da podržite Vučića, znači – pokušavamo ih navesti na razgovor.
- Pa znate kako, drugi niko za nas nije ništa učinio za posle Tita, niko osim njega, podržavamo ga, on nam je sagradio ceste i svašta nam dao.
Imena nisu dali, rekoše da su oni nevažni. Razdragana masa približavala se iz svih pravaca u grozdovima sa zastavama Srbije i Srpske narodne stranke. Vidjeli smo novinarku Pinka kako se sprema intervjuirati bivšu predsjednicu Narodne skupštine Maju Gojković. Prišla nam je njena kolegica i pitala nas što smo zastali i vidjevši objektiv zaključila da smo novinari.
- Iz koje redakcije?
- Iz hrvatske redakcije.
- Aaa - promijenila je učas ljubazni izraz lica i promrljala: "Pratite, pratite."
U jednoj od sporednih uličica privukao nas je iz kafić zvuk Bono Voxa iz U2. Ušli smo predahnuti. Brzo smo shvatili smo da smo u noćnom klubu koji kao da je tog trenutka bio izdvojena planeta. Za Bonom pustili Bowiev Space Oditty. Primjetili smo mikrofon za nastup, pored njega posudu za psa. Konobara pitamo šta se tu održava.
- Održavamo koncerte, dolaze nam često tu Partibrejkersi, za njih ste čuli. Mi smo stari rokeri.
- Da čuli! A vi ste isto, čini se, danas partibrejkersi - dobacimo, a on odmah shvati i nasmije se.
- Meni je, iskreno da vam kažem, žao tog naroda. Ne razume ništa, to je sve šta mogu da vam kažem. Ali eto ih, neka mitinguju kad su naumili. Nije nas briga.
- Brine li vas ovo na Kosovu?
- Ma - odmahne stari roker rukom. - Došlo Vučiću ko naručeno.
Ipak, prije bi se reklo da je tužan nego ravnodušan. Kako i ne bi, javljaju da je već deset ljudi u Zvečanu ozlijeđeno, da se puca. Doznali smo da se Vučić na ulici obratio javnosti preko vjerojatno one iste reporterke s Pinka koju smo sreli. Događanja na sjeveru Kosova nisu igra, poručio je... Pa sigurno nije. Ali već dugo. Ima li nade?
