StoryEditor
Regijajesen patrijarha

Tomislav Marković: Porfirije dokazuje da će SPC biti lojalniji Vučiću nego Isusu Kristu, a Milorad Vučelić zaslužio se naći u društvu odlikovanih Karadžića i Šešelja

Piše PSD
11. listopada 2021. - 15:08
Patrijarh Porfirije 7. listopada uručio je orden Svetog Save Miloradu Vučeliću, ratnome direktoru RTS-a,  a danas glavnom uredniku Večernjih novosti Screenshot Al Jazeera

Tomislav Marković je novinar i pisac iz Beograda. Jedan od osnivača i urednik Kulturno-propagandnog kompleta Beton i zamjenik glavnog urednika portala XXZ magazin. Za Al Jazeeru je napisao komentar vezan uz Srpsku pravoslavnu crkvu, Porfirija i kontroverznog Milorada Vučelića:

U nekim normalnijim okolnostima vijest da je patrijarh Porfirije dodijelio Orden svetog Save drugog reda Miloradu Vučeliću bila bi objavljena u rubrici "Vjerovali ili ne“, ili bi se mogla pročitati na nekom satiričnom portalu. Pa još ako bi u obrazloženju stajalo da Srpska pravoslavna crkva laureatu dodjeljuje odličje za "višegodišnju uspešnu suradnju, novinarski profesionalizam i afirmaciju kršćanskih vrijednosti i vrlina”, bilo bi sasvim jasno da se radi o satiričnom tekstu nekog zakletog bezbožnika.

U takvoj imaginarnoj Srbiji ne bi bilo čudno ni da se vjernici pobune protiv ovakve blasfemije: Dobro, razumijemo mi slobodu izražavanja, ali stvarno ga pretjeraste, prestanite nam vrijeđati vjerske osjećaje. Što ćete sljedeće izmisliti? Da je patrijarh dodijelio orden Josephu Goebbelsu ili Knezu tame, osobno i personalno?, piše Tomislav Marković u komentaru za Al Jazeeru.

U stvarnoj Srbiji, nažalost, ova vijest ne spada u satirične rubrike, već u tužnu, nakaznu realnost. Da, zaista je patrijarh Porfirije prije nekoliko dana uručio Orden svetog Save nekadašnjem šefu Miloševićeve ratnohuškačke propagande, a današnjem glavnom uredniku Večernjih novosti, vlasniku tjednika Pečat i predsjedniku FK Partizan, i to s navedenim obrazloženjem. Jedino što nije sporno jest onaj dio o višegodišnjoj suradnji, sve ostalo je ruganje zdravom razumu i elementarnom osjećaju morala. Riječju – čisto bogohulništvo.

Zakleti neprijatelj novinarske profesije

Novinarski profesionalizam i Milorad Vučelić ne mogu se upotrijebiti u istoj riječenici, jer nema suprotnijih pojmova i pojava na zemlji. Teško je procijeniti kada je to Vučelić bio odaniji novinarskom profesionalizmu: kao direktor Radio-televizije Novi Sad 1991/92. ili kao direktor Radio-televizije Srbije u periodu od 1992. do 1995. godine. Na obje funkcije bavio se istim poslom koji nema veze s novinarstvom – ratnim huškanjem i ratnom propagandom za račun režima balkanskog kasapina. RTS je pretvorio u TV Bastilju koja je svoja otrovna propagandna zračenja ispuštala svakog Božjeg dana.

Kao što je tada bio sluga Miloševića i njegove klike, tako je danas poslušnik režimu Aleksandra Vučića. S nepromijenjenom agendom koja se sastoji od općih mjesta nacionalističke idiologije: Srbi su ugroženi od cijelog svijeta, svi nas mrze, pogotovo susjedi, nikakvih ratnih zločina nije bilo, u Srebrenici nije bilo genocida, Haaški tribunal je antisrpski sud, Srbi su se devedesetih samo branili, Mladić i Karadžić su srpski heroji itd. Preuzimanje RTS-a nije prošlo bez otpora, svakoga tko se želio profesionalno baviti svojim poslom, a ne širiti Miloševićeve laži i mržnju Vučelić je otjerao s posla. Toliko o novinarskom profesionalizmu zakletog neprijatelja novinarske profesije, činjenica, objektivnosti i istine.

Da bi čovjek shvatio kako ratno huškanje, širenje mržnje i šovinizma, gola propaganda i ubilačke laži nisu kršćanske vrijednosti i vrline, nije neophodno da bude izuzetan poznavalac kršćanske teologije. To je naprosto očigledno. Kristova zapovijed ne glasi "Ubij bližnjeg svog“, a nije govorio ni "Poznajte laž i laž će vas osloboditi“, niti "Ja sam bespuće, lagarija i smrt“. Svaki pravoslavni katehizis kao najveće kršćanske vrline navodi ljubav, vjeru i nadu, na osnovi prve Pavlove poslanice Korinćanima. Vučelić ima sve tri osobine, ali pomalo modificirane: ljubav prema moćnicima koji ga plaćaju, vjeru da će se održati na uglednim položajima i nadu da ga nikad neće uhvatiti.

image
 Patrijarh Porfirije Vučeliću: Trudili ste se da mi iz Crkve imamo apsolutno sve mogućnosti da s malih ekrana govorimo o svojoj vjeri kao da govorimo iz samoga hrama ili s oltara 
Bruno Konjević/Cropix

Kao temeljne kršćanske vrline navode se i smjernost, darežljivost, moralna čistota, milosrđe, uzdržljivost, krotkost, revnost u vjeri. Svih navedenih vrlina Vučelić se cijelog vijeka klonio kao đavo od krsta, jer bi mu one samo smetale u građenju karijere. Onaj tko je spreman gaziti preko leševa zarad osobnog probitka nema većih unutrašnjih neprijatelja od kršćanskih vrlina.

Budući da je po riječima patrijarha Porfirija, Vučelić oličenje kršćanskih vrlina, ovom vrlom isposniku svakako nisu nepoznati spisi znamenitih kršćanskih svetitelja, pogotovo oni koji se mogu pronaći u zborniku "Dobrotoljublje“. Sigurno je čuo za prepodobnog Jovana Kasijana koji u “Pregledu duhovne borbe” ovako veli: “Posjedovanje novca treba ne samo izbjegavati, nego i samu želju za njim – iz korijena čupati”, piše Tomislav Marković za Al Jazeeru.

Vjerujem da mu nisu nepoznate ni pouke prepodobnog ave Isaije koji o kršćanskim vrlinama, između ostalog, kaže: “Tri vrline uvijek daju svjetlost umu: ne primjećivanje lukavstva ni u kome, dobročinstvo onima koji nam čine zlo i trpljenje bez smućivanja svega što dolazi. Te tri vrline rađaju druge tri, veće od njih: ljubav, mir i krotkost”. Ava Isaija u ključne vrline pravog kršćanina ubraja i sljedeće tri: "Neračunanje sebe ni u što, trpljenje uvreda i odsutnost želje za znamenitošću u bilo kojem svjetskom smislu”.

TV Bastilja, hram i oltar pravoslavlja

Teško je zamisliti čovjeka koji bi bio radikalnija antiteza kršćaninu od Milorada Vučelića. On je tipičan karijerist, spreman na sve da bi uspio i dokopao se lukrativnih položaja, novca i moći, pa čak i da uđe u savez sa crnim đavlom. Ili da se upodobi đavolu, koliko je ljudskom biću to moguće. Spremnost da služi i bude podoban u periodu socijalizma odvela ga je na razne poželjne funkcije. Bio je glavni urednik Studenta, direktor Studentskog kulturnog centra, urednik NIN-a, upravnik Zvezdara teatra, urednik “Društvene hronike” u “Književnim novinama”, umjetnički direktor “Budva grad teatra”. Kad je došlo do prevrata, komunist Vučelić je naprasno postao vjernik, počeo slaviti slavu 1991. godine i stao na stranu novog vožda Slobodana Miloševića, što mu je pomoglo da dalje napreduje u karijeri.

Cijena njegovog uspona na društvenoj ljestvici bila je ogromna: razorena zemlja, četiri rata, bujanje nacionalizma i šovinizma, nebrojeni ratni zločini, devastirani gradovi, spaljena sela, desetine hiljada mrtvih, milijuni raseljenih, temeljno uništen život većine ljudi u bivšoj SFRJ. Ništa to nije smetalo Vučeliću, platio bi on i skuplju cijenu, nije šteta ni da milijuni izginu, samo da se on domogne vlasti, moći i novca. Ako su to kršćanske vrline, onda se najviše vrlih kršćana može pronaći u paklu.

Ne treba biti nepravedan, možda se sve ovo ne može iščitati iz šturog priopćenja za medije, možda je patrijarh zapravo mislio na nešto drugo, na neka Vučelićeva dobra djela za koja nitko drugi ne zna. Međutim, patrijarh Porfirije je prilikom uručivanja ordena održao prigodni govor koji se može videti na YouTube kanalu i pročitati na službenoj stranici SPC-a. Njegova svetost se potrudila precizirati konkretne Vučelićeve zasluge, tako da ne ostavi mjesta nedoumicama. Patrijarh se ovako obratio laureatu: "Vi ste prije – sada već mogu kazati – mnogo desetljeća dok ste bili najprije direktor Radio-televizije Vojvodine u Novom Sadu, a onda i direktor nacionalne televizije u Beogradu, otvorili vrata – a sada ću samog sebe ispraviti – ne samo da ste otvorili vrata nego ste dali i trudili se da mi iz Crkve imamo apsolutno sve mogućnosti da s malih ekrana govorimo o svojoj vjeri kao da govorimo iz samoga hrama ili s oltara crkve“.

image
RTS, srpska TV kuća s ratnohuškačkom ulogom ratnih 90-ih
AFP

Pohvalio je patrijarh TV serijal "Bukvar pravoslavlja“, rađen u suradnji s episkopom bačkim gospodinom Irinejem. Otišao je patrijarh i korak dalje, proglasivši ono što je Vučelić činio za "crkveno djelo“, s dodatnim pohvalama ratnom huškaču: "Svatko je pozvan biti svećenik na mjestu na kojem se nalazi u smislu da to mjesto na koje ga je Bog postavio bude mjesto bogosluženja, da bude, kao što smo u tim emisijama govorili, dio carskog svećenstva“, piše Tomislav Marković za Al Jazeeru.

Nema nikakve sumnje da Porfirije dodjeljuje Vučeliću orden za ono što je činio u najgnusnijem periodu srpske povijesti, u vrijeme dok je šefovao televizijama. Patrijarhu nije bitno što je Vučelić koristio medije kao platformu za mržnju i propagandu, što je osobno odgovoran za najsramotniji period ovih medijskih kuća, važno je samo da su predstavnici crkve dobili svoje televizijske termine. To je sasvim dovoljno da patrijarh Vučelića proglasi za "dio carskog svećenstva“, njegov televizijski rad za bogosluženje, a TV Bastilju za hram i oltar pravoslavlja. Što bi rekao srpski narod, na koji se često pozivaju i jerarsi i nacionalisti poput Vučelića: Laže, pa se Bogu moli. Da Krist nije uskrsnuo, u grobu bi se okrenuo, a možda bi i konstantno rotirao.

Noseći stup Srpskog sveta

Istini za volju, dodjeljivanje Ordena svetog Save Vučeliću nije nikakvo iznenađenje, naprotiv. SPC je podijelila razna odličja brojnim poklonicima Velike Srbije, autoritarcima, nacionalistima, bogatunima i ostalim prepodobnim osobnostima. Odlikovani su i Aleksandar Vučić, Tomislav Nikolić, Ivica Dačić, Aleksandar Vulin, Milorad Dodik, Radovan Karadžić, Milovan Vitezović, Dragan Marković Palma, Aleksandar Lukašenko, Vladimir Putin, narko-bosovi braća Šarić, Vojislav Šešelj, Ljubiša Diković, Emir Kusturica, pa čak i vlasnik Informera Dragan J. Vučićević. Kad se pogleda ovaj niz uzornih kršćana, zaista bi bila nepravda da se među njima ne nađe i huškač i carski svećenik Vučelićevog formata. Svaka ptica svome jatu leti.

Otkad je izabran za patrijarha, Porfirije iz dana u dan dokazuje da će SPC zadržati na kursu koji je uspostavljen još krajem osamdesetih. Crkva će biti lojalnija Aleksandru Vučiću nego Isusu Kristu, istrajavat će na ratnohuškačkom i zločinačkom projektu, bit će noseći stub Srpskog sveta, kao što je bila i stup pokušaja stvaranja Velike Srbije u ognju i krvi. Lađa spasenja i dalje plovi put ambisa, vodeći u propast sve putnike koji su se na njoj našli.

image
Tomislav Marković
Ante Čizmić/Cropix

“Strah Božji je majka svih vrlina”, učili su sveti oci, ali naši crkveni jerarsi su div-junaci bez mane i straha. I to je jedino što pomalo iznenađuje. Kako su patrijarh, silni episkopi i nebrojeni duhovni poklonici nacije, moći i novca tako sigurni da Bog ne postoji? Otkud im stameno uvjerenje da neće biti Strašnog suda, kažnjavanja grešnika, pakla, vječnih muka? Kako s takvom izvjesnošću znaju da nema zagrobnog života, onog svijeta, ni tajanstvenog mjesta gdje vlada vječni mrak, a čuju se samo plač i škrgut zuba? Čak i mi agnostici, ateisti, neopredijeljeni i ostali otpadnici od vjere ponekad pokleknemo, pa osjetimo strah Božji u kostima, učini nam se da čujemo glas pravde nebeske kako grmi protiv nepravde zemaljske. Za razliku od nas nevjernih i malovjernih, veliki duhovnici ne znaju za trenutke sumnje i slabosti. Njihova vjera u ništa jaka je kao smrt, ni vrata adska ne mogu je nadvladati, piše Tomislav Marković za Al Jazeeru.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
19. svibanj 2022 17:05