Nesrećina kuća, sva u cvijeću. Ruža, hadžibeg i kaćun. Eno jabuke i kruške, mlade trešnje. U tom beharu majka Saliha (1954.) broji svoje dane. Ko molitvenu brojanicu. Tespih ili krunicu. Zrno po zrno. Dan po dan. Ovaj da prođe, idući da i ne dođe. Samo, ne može živ čovjek u zemlju...
Salihu smo upoznali u studenom 2017. godine. Izricanje prve haaške presude Ratku Mladiću, ubojici Srebrenice, pratili smo u Memorijalnom centru u Potočarima. Ovako mi je tada rekla:
- Što ti, sine, ne dođeš vidjet kako majka živi u svom selu Dobraku na Drini. Da vidiš kako mi je tamo samoj, nemam ja više nikoga. Nego me samo vako pitaš, na brzinu. I ti ode…
To me za srce ugrizlo. Kao da iskorištavam njezinu tragediju za svoj tekst, dobro će mi doći par rečenica i njena slika u reporta...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....