Šest tisuća imena iz srednjovjekovne Bosne prikupila je Minja Pješčić. Provjerite je li tu i Vaše ime...

Radost, Latica, Diva, Lavica. Tvrtko, Hval, Vuk, Viganj...

Čudesna su ta naša stara, drevna osobna imena, a Minja Pješčić, rođena Mostarka, Hercegovka, nije stala samo na čuđenju, ona je čitavu knjigu sastavila! "Leksikon imena srednjovjekovne Bosne", u nakladi travničke kuće "Dram radosti".

Evo što nam o tome kaže:

– Ideja za zbirku imena naših dalekih predaka iz Bosne i posebno tadašnjeg Huma, odnosno današnje Hercegovine, nastala je u dalekoj zemlji u kojoj danas živim i radim. To je drevni teritorij plemena Mississauga, Anishnabeg, Chippewa, Haudenosaunee i Wendat, danas poznatiji kao grad Toronto u Kanadi. Knjiga je nastala iz znatiželje, a toj radoznalosti plaćen je danak u obliku trogodišnjeg intenzivnog skupljanja, tumačenja i analize imena.

Sve je počelo prve godine pandemije koronavirusa koji nas je zatvorio kod kuće i dao nam malo više vremena:

– Zainteresirala me ta naša srednjovjekovna povijest i čitajući razne članke preda me su počela iskakati ta neobična imena koja su me fascinirala – zvučala su tako naša, a opet tako drugačija, kao da smo to mi, ali u nekoj drugoj vremenskoj dimenziji. Bila su lijepa, neobična i poetična.

Poželjela ih je Minja zapisati, analizirati, naučiti nešto o njima, vidjeti koliko ih može pronaći, dokle će stići sa zbirkom i što će joj ona reći o imenima, ali i o nama kao ljudima, osobito iz onoga doba. Posebno jer joj se učinilo da slične knjige, barem takve kakvu je zamislila – nije bilo.

– Zadatak je nekako bio po mjeri: radim kao analitičarka u financijskom sektoru pa stalno stvaram baze podataka i analiziram, a kako sam studirala filologiju u Moskvi, nekako sam spojila ljubav prema jeziku s analitičkim iskustvom.

Prosijala je više od 430 izvora, listom knjiga i članaka koje su pisali povjesničari od Drugog svjetskog rata, a ponajviše u posljednjih četrdeset godina, tako da su sva čitanja imena zapravo njihova:

– Leksikon je na jedan način omaž njima, oni su radili s originalima i izlagali moguća tumačenja, odnosno nisam ja izravno proučavala stare listine i dokumente koji su sadržavali ta stara imena.

U knjizi je oko 6000 imena na preko 600 stranica: 90 posto zbirke čine muška, dok ženskih ima tek oko 550. Ne zato što bi žena bilo manje u to vrijeme, već su se ženska imena manje popisivala, žene su manje sudjelovale u javnom životu.

– Tijekom istraživačkog procesa naučila sam dosta o našim precima, starom jeziku kojim su govorili i ćiriličnom pismu kojim su pisali, načinu života, a najviše - da su bili ljudi kakvi smo mi danas, samo smješteni u okvire nekog svog vremena kada je bilo teže otići iz stvarnosti. Možda su živjeli u gradovima koji su u međuvremenu nestali – takvi su Drijeva na ušću Neretve, Vidoški na području današnjeg Stoca, ili kraljevski Bobovac, između Kaknja i Vareša – nosili su mač, luk i strijele, zapravo sav svoj život o pojasu, kao mi danas u mobitelu, ali su isto tako sanjali o boljem životu i većoj sigurnosti za sebe i svoju obitelj.

Služili su, veli Minja, jače i bogatije od sebe, bježali od nedaće, poput kolone izbjeglica pred dubrovačkim vratima ili na brodovima za Italiju, razlikovali pravdu od nepravde, dobro od zla, maštali o slobodi, i, najvažnije, nastojali upravljati svojim životima. Željeli su učiti i usavršavati se, htjeli su da im djeca budu bolji ljudi od njih samih i da žive bolje od svojih roditelja.

Zar je danas drugačije?!

Glavni izvor bio joj je Dubrovački arhiv, jedan od najbolje očuvanih u Europi, zatim imena iz osmanskog popisa osvojenog dijela Huma koji je završen 1477. godine, te stare povelje, pisma i dokumenti, najčešće pisani starom ćirilicom.

Nešto se skupilo i sa stećaka, iako je na njima zapravo najmanje imena, a postoji i peti, relativno skroman, ali vrlo zanimljiv izvor: radi se o dokumentima iz katalonskog arhiva koji su otkriveni osamdesetih godina prošlog stoljeća i koji sadrže određen broj imena robova i robinja iz Bosne, odvedenih na Pirinejski poluotok.

– Leksikon je i presjek tadašnjeg društva. Uza svako ime, prezime i patronimik stoji i godina te okolnosti u kojima se osoba spominje. Imena izlaze iz okvira običnog popisa i postaju svjedočanstva života stvarnih ljudi. Ja sam skupljačica starih imena. Čudesni su putovi kojima su ta imena stigla u naše dane. Neki seljak, ni kriv ni dužan, pošao je u veliki grad prodati magarca, kako je radio mnogo puta prije, ali taj put je transakcija bila negdje zapisana...

Naprimjer:

– Antonije Dabeljić iz Drijeva, sklopio je 1403. ugovor o trogodišnjem služenju kod Antonija Spata iz Venecije

– Vojna i njen sin Aradica, kao robovi iz Bosne, borave u Barceloni 1399. godine

– Bjeloju Purčiću iz Zagorja, otete su 1325. godine čizme u Župi

– Dragić Lupčinović kupio je 1399. robinje iz Lašve, patarenku Bjelosavu i Tvrdisavu

– Maroje Puljković, carinik u Drijevima, optužen je za otuđenje carinskih knjiga

– Aradica, robinja iz Bosne u Kataloniji, prodana je 1400. gostioničaru iz Saragose

– Radman Milićević 1469. godine otet i prodan Turcima, zajedno s rodbinom

Ima ih još:

– Latica, sestra Gruboja Beršovića, Vlahinja iz okoline Dubrovnika, 1285. odbila vratiti pojas koji nije platila

– Marin Peženić, 1281. oslobodio robinju Dobrost pod uvjetom da prodaje njegovo vino

– Gojna, robinja iz Usore, kupljena od Hvalca iz Bosne, dobila u Dubrovniku novo ime Simona 1397. godine

– Stanula, sestra Pribisava Nikolića, 1466. oteta od robaca

– Bogmio Kresojević 1465. optužen da je robac

Robci su razbojnici, često domaći ljudi, silom su hvatali ljude, žene i djecu da ih prodaju u roblje. Taj se posao, po svemu sudeći, posebno rasplamsao u vrijeme osmanskih prodora. Izraz robac ušao je i u latinsku terminologiju dubrovačke kancelarije, tumači Minja Pješčić.

Slavensko podrijetlo ima oko dvije trećine imena koje je autorica sabrala u knjigu, 22 posto su neslavenska, a za oko 12 posto podrijetlo je neodređeno. Stranih imena, preuzetih u postojećem obliku, tek je oko pet posto.

– Najčešće ime, čini se, bilo je Radoslav ili Radonja. Bilo ih je toliko da ih nisam mogla sve popisati, a takav su dojam stekli i brojni povjesničari koji su tu građu proučavali prije mene.

Najraznovrsnija muška osobna imena počinju slovima "B","M", "V","R" i "D", vjerojatno zbog onodobne popularnosti osnova BOG-, MIL-, VUK-, RAD- i DOBR-. Polovica imenskog korpusa iz Leksikona koncentrirana je u tim slovima.

– U ta doba nije još bilo tipičnih prezimena. Muškarci su se zvali po ocu, odnosno nosili su patronimike. Naprimjer: Ratko Radovčić i Pribislav Radmilović dva su sina majke Bogne koji su imali različite očeve. Žene su se nazivale imenom oca ili supruga: Katarina Sandaljevica, Ljuba Vuksanovica, Ljubica Vlatkovica, Stana Đurenovica ili Veselica Perovica.

Sudski arhivski dokumenti, optužnice i presude za krađu i pljačku, pokazali su se kao izdašan izvor imena u Minjinu Leksikonu. Evo nekih primjera:

– Berislav Umnenović, oteo robu u Gabeli

– Mirosav, čovjek vojvode Stjepana Vukčića Kosače, iz Borča, optužen da je oteo konja

– Gojčin, sluga Vlatka Bogdanovića, opljačkan dok je čuvao konje

– Jurag Ljubišić, sklopio sporazum s dubrovačkim vlastelinom Stjepanom Crijevićem za razrješenje štete nastale u karavani opljačkanoj na putu u Bosni

– Milten Hvališić, opljačkan u Žapskoj kad se vraćao iz Neretve

– Petko Pipun iz Ljubomira, opljačkani pčelar

Najzastupljeniji slavenski morfemi u Leksikonu su RAD-, MIL-, BRAT-, VUK-, BOG-, DOBR- i neki drugi. To pokazuje da su srednjovjekovni ljudi najviše cijenili radost, milost, bratstvo, dobrotu, božansku zaštitu i snagu koju je simbolizirao vuk, kaže naša sugovornica:

– Po brojnosti daleko prednjači RAD- s brojnim varijantama. Ukupno sam pronašla 322 različita primjera. Zanimljivo, ta osnova ne dolazi od riječi "rad", u značenju obavljanja posla, odnosno rada, već ima veze sa starijom slavenskom osnovom koja znači radostan, drag, mio, voljan, što mene posebno fascinira jer mi govori da su naši preci baš u tome vidjeli najveću potrebu i poantu. Primjeri su: Rac, Raič, Rako, Rada, Radač, Rade, Radica, Radko, Raduj, Radovan, Radigost, Dragorad, Tihorad, Radoslav...

Progon i izbjeglištvo nisu ni u naše doba neobična pojava pa joj se ne treba čuditi ni u Srednjem vijeku. Minjina zbirka drevnih bosanskih i humskih imena donosi i niz izbjegličkih primjera:

– Ana, udovica Pavla Klešića, izbjegla u Zadar 1463. godine po padu Bosne

– Dominik, sin vojvode Radoša Pavlovića, izbjegao u papinsku državu nakon osmanskog osvajanja Bosne

– knez Vjanko, dvorski službenik, pratitelj kneza Radiča, brata kralja Stjepana Tomaševića, nakon osmanskog osvajanja u izbjeglištvu na otoku Krku, umro u zatočeništvu i mukama kod kneza Ivana Frankopana

– Radič Klešić, upravitelj dvora bosanske kraljice Katarine Kosače, izbjegao s kraljicom u Rim, 1470. godine

– Pribjeg Pićević iz Dabra, optužen za otmicu dječaka Gojka 1406. godine

Prezimena, općenito govoreći – ističe naša sugovornica – čuvaju u sebi ime rodonačelnika, čak i kada ne završavaju na -IĆ. Zato će dosta čitatelja u njezinu Leksikonu srednjovjekovnih imena pronaći svoja današnja prezimena, odnosno indikaciju kako se zvao njihov daleki rodonačelnik. Naprimjer: Rađa, Korać, Divac, Rudan, Zubac, Ukraden...

Prema Minjinim riječima, smatra se da su najstarija imena složenice, to jest imena sastavljena od dviju osnova najčešće povezanih veznikom. Takva imena su imali i drugi narodi. Recimo: Vukmil, Altoman, Virovuk, Vitomir, Vukobrat ili Miobrat.

Nađe se među leksikonskim imenima i zabavnih. Zabilježen je tako i Zagor iz Gacka: moguće da ima veze sa Zagorom ili Zagorjem. Ime dolazi iz osmanskog hercegovačkog popisa. Postoji i jedan Regan čije moguće podrijetlo je vlaško. Ukraden i Prodan, mogli bi biti povezani s nestankom, krađom i prodajom djece.

A koja imena su nosili oni iz viših društvenih slojeva, velmože i plemići, vladari. Evo nekih:

– Beljak Sanković, župan u Popovu, sin Sanka Miltenovića, vojvoda i svjedok na Tvrtkovoj povelji, prodao Konavle Dubrovčanima

– Bogavac Čemerović, knez, svjedok iz Zemunika u povelji hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića

– Brailo Tezalović, trebinjski knez, carinik, diplomat

– Branoš Čeprnić (Čeprnjić), predstavnik zemlje Usore

– Budonja iz plemena Kolunića, spomenut u povelji kneza Vukoslava Hrvatinića

– Crijep Rogatić, sin Ostoje Rogata, službenik Vuka (Vukića), brata bana Tvrtka

– Damjan, magistar iz Donjih Kraja

– Gašpar Danijašević (Dijanišević) iz Sane, potpisnik povelje vojvode Hrvoja

– Grdanac, svjedok na povelji vojvode Stjepana Kosače

– Grgur Vukosalić koji poveljom ukida carinu pred Stonom

– Hegen Dragoslalić, knez, svjedok na povelji kralja Tvrtka

– Hlap, čelnik i predstavnik zemlje Soli

– Hranislav Prvoslavić, svjedok na povelji

– Divoš Tihoradić, knez, naručitelj rukopisa "Divoševo Jevanđelje"

Najveću skupinu neslavenskih imena – navodi autorica knjige – čine svetačka, odnosno kalendarska imena koja su na naše prostore došla s kršćanstvom i kultovima svetaca. Mogu biti u latinskim i grčkim, odnosno zapadnim i istočnim varijantama, a izvorno su vjerojatno hebrejska. Primjeri su: Martin, Marin, Petar, Sava, Ivan, Jovan, Stevan, Stefan, Stjepan, Mihajlo, Mihovil…

– Ušavši jednom u narodni jezik, ta su se imena počela ponašati kao domaća slavenska i u raznim varijacijama, pa su od Petra, naprimjer, nastali: Pešimir, Petak, Petan, Petašin, Petko, Petrica, Petrin, Petrun, Pejo, Perica, Periša, Peko…

Slično se dogodilo i s imenom Stefan (Stefanos, okrunjen), od kojeg su nastali: Stjepan, Stipan, Stepan, Stipko, Stepanko, Stepko, Stjepoš, Stifan ili Štipan.

Tragove staroslavenskih vjerovanja možda čuvaju Radogost, Radigosta i Perunca, dok bi Svetko, Sveto i Svetuš mogli biti povezani sa Svetovidom. Religijski utjecaj vidi se i u imenima Gost, Pop i Kaluđer. Kršćanska su jasna, najčešće Krsto, Križan ili Krstan.

Zanimljiva su i imena nastala po svemu sudeći od etničkih i geografskih oznaka ili elemenata: Bosna, Bošnjak, Bošnjanin, Cigan, Grkoje, Grkuš, Latin, Moravac, Tatar, Ugrin, Vugrin, kao i imena nastala na morfemima SRB- i HRV-: Srbić, Srbin, Srbišin, Sorban, Hrva, Hrvaš, Hrvat, Hrvatin i Hrvoje.

Imena preuzetih od životinja nije manjkalo. Najčešća su ona čija je osnova VUK-: Vuk, Vuka, Vukac, Vuko, Vuksan, Vukašin, Vukmir, Vukoslav, Dobrovuk, odnosno stariji Vlkan, Vlkoslav ili Volko.

Od drugih divljih životinja nalazimo Medved, Medvjed, Medo, vlaška imena Orso, Ursul, Ursacije, te domaće oblike Vrsajko i Vrsan. Tu su i Jež, Zec, Zečinja, Zekan, Zmijan, Žaban, Vidra, možda i Glodavac.

Domaće životinje dale su osobna imena Kobila, Konja, Muško, što dolazi od magarca, ne od muškarca, pa Đogo, Ovan i Ovčina. Čak su i insekti dali ljudima neka imena: Čelan, Čelić, Mravac, Muhoje.

I priroda je bila neiscrpan izvor srednjovjekovnih imena Bosne i Huma, a ne manjka ih ni u drugim krajevima i zemljama Slavena. Breza, Bukva, Drenov, Zovika. Hrast u mnogim varijacijama: Hrasto, Hrastić, Hraste, Rastko, Rastina, Raško. Ili s osnovom DUB-: Dubac, Dubo, Dubović, Dubravac, Dubravec, Dubravko… a može i na CER-: Ceroje i Cerovac.

Drveće, razno bilje i voće: Jablan, Jagoda, Kruša, Krušo, Bosiljak, Kovilj, Smiljko, Smiljana, Cvitan, Cvitko, Cvetko ili Cvitomir.

- Po raznim fizičkim i karakternim osobinama, naši preci nosili su i ovakva imena: Uško, Vratko, Zubac, Zuban, Štrbac, Krnje, Gubac. Netko je bio Velimir ili Veljko, a poneko Hrabren, Tihomil, Tiha, Mladen, Mladić, Krasoje, Mišljen, Radosan, Veseljko, Umko...

Postoji i niska takozvanih ružnih imena: Grbo, Grban, Grbac, Grbač, Grban, Grbić, Grbiša, Grub, Grubač, Gruban, Grubeša, Grubiša. Tu su i Tvrd, Tvrda, Tvrdac, Tvrdak, Tvrdalj, Tvrdan, Tvrtko, Tvrdo, Tvrdoš, pa Zavida, Mrza ili Mrzo, a ima i Zlobud.

– Praksa davanja ružnih imena postoji kod brojnih naroda, pa i u dalekom kineskom, ali s istom nadom da zle sile neće obratiti pažnju na nekog s tako ružnim imenom, tumači Minja Pješčić, autorica Leksikona.