Većinska je Srbija presudu Ratku Mladiću 2017. i 2021. tumačila kao presudu cijelome srpskom rodu. Umjesto da je shvati kao postupak koji individualizira krivnju, Srbija se poistovjetila sa zločincem i negirala njegovu krivnju.
Vlast se uporno trudila svijetu objasniti kako “Srbi nisu genocidan narod”. Doduše, predsjednik Aleksandar Vučić tada je Srbe pozivao da se okrenu budućnosti i ne plaču za prošlošću, ali danas više ništa od toga nije ostalo. Dok Mladić leži na odru, Srbija više ni ne pokušava objasniti da s ratovima na prostoru bivše Jugoslavije Beograd nema nikakve veze. Načinom na koji je dočekala zemne ostatke ovog monstruma, Srbija svijetu jasno i bez puno skrupula kaže da su zločini Ratka Mladića počinjeni u njezino ime.
Pravomoćna presuda Ratku Mladiću za udruživanje u zločinački pothvat, za ratni zločin i počinjenje genocida nije stvar tumačenja, nego vrlo jasno utvrđena i presuđena činjenica. A sprovod Ratka Mladića uz najviše vojne počasti priznanje su Beograda da Mladićevi zločini jesu počinjeni u ime Srbije. I u ime Republike Srpske, kako je to govoreći na komemoraciji u Domu vojske u Beogradu lijepo i bez ustezanja objasnio Radan Ostojić, ministar rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske:
“Hvala ti za postojanje Republike Srpske, jer da nismo imali Ratka Mladića baš takvog kakav je, sa svim svojim osobinama, ne bismo imali Republiku Srpsku.” Na koji god jezik to preveli, na hrvatski ili na srpski, poruka je ista – da nije ratnih zločina i genocida koje je evidentirao i po njima sudio Haaški tribunal, ne bi bilo ni Republike Srpske. Ono čime se sud nije bavio jest trag koji je Ratko Mladić ostavio u Hrvatskoj. Komanda u Beogradu poslala ga je iz Makedonije u Knin, odakle je rukovodio etničkim čišćenjem prostora koji će kasnije postati Republika Srpska Krajina. Da nije bilo operacija Bljesak i Oluja, neki drugi “Radan Ostojić” izgovorio bi danas istu rečenicu u ime Krajine, usred Beograda, glavnog grada “Velike Srbije”.
Organizirani genocid
Zašto je Beograd izgubio potrebu objašnjavati da nema ništa s onim što su učinili Ratko Mladić i Radovan Karadžić, također ratni zločinac s presudom za genocid, nije lako odgovoriti. Možda zato što su političari koji su vodili Srbiju devedesetih godina isti oni koji je vode danas. Što su političari koji su obilazili snajperske položaje oko Sarajeva, koji su u Glini tvrdili da “Krajina više nikada neće biti Hrvatska”, isti oni koji su u Beogradu na vlasti i danas. Zato što su političari iz vremena kada je počinjen masakr u Škabrnji, Vukovaru i Srebrenici isti oni koji danas organiziraju sprovod Ratku Mladiću.
Mladićevo tijelo je iz Haaga dopremljeno o trošku građana Srbije državnim avionom. Po tijelo je poslan ministar pravde Nenad Vujić. Svečana postrojba Vojske Srbije dočekala je i u rukama ponijela lijes najgoreg ratnog zločinca na europskom tlu otkako je završio Drugi svjetski rat.
Tijelo ratnog zločinca koji je između ostalog organizator genocida, najvišeg grijeha kojem čovjek može suditi, izloženo je u crkvi svetog Luke na beogradskom Vidikovcu. Time nije samo ispunjeno pravo svakog krštenog čovjeka i grešnika na crkveni pogreb (lat. Ordo exsequiarum), jasno, osim očitim grešnicima kojima bi dopuštenje crkvenog sprovoda izazvalo javnu sablazan vjernika. Time je Srpska pravoslavna crkva dala do znanja da su svi oni zločini snajperista, masakr na Markalama, genocid u Srebrenici, počinjeni u ime svetih srpskih ciljeva. SPC time ne pere samo biografiju jednog čovjeka, nego pred Bogom opravdava ili ako hoćete “osveštava” državnu ideologiju u čije ime je Mladić te zločine počinio.
Desetci tisuća ljudi koji su osjetili potrebu odati počas tom monstrumu, čovjeku koji je u krajnjem slučaju stravično naštetio ugledu vlastitoga naroda, ukazuju na ono što civilizirani svijet u Europi ne želi vidjeti ni priznati – da je Srbija samo odgodila projekt iz devedesetih godina. Jugoslavija je nestala, svijet je krenuo dalje, ali je Srbija s Aleksandrom Vučićem zapela u projektu koji su započeli Slobodan Milošević, Radovan Karadžić i Ratko Mladić. Sva trojica su danas mrtva, a Srbija je zapela u mrklom civilizacijskom mraku. Bolja Srbija se u njemu ne vidi, a način na koji se, evo i sada, pokušava pomoći Srbiji (prelijevanjem novca iz europskih fondova bez ikakvih mjerila) iz tog je mraka nije pomaknuo ni za jotu.•
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....