Prije trideset godina, u borbama u okolici Brčkog poginuo je François Roulet, strani dragovoljac i heroj Domovinskog rata. Točnije, život je izgubio 2. siječnja.
Ovaj Francuz, rođen 1961. godine, došao je početkom Domovinskog rata u Hrvatsku iz gradića Corbeil - Essonnes na rijeci Seni nadomak Pariza.
U redove Hrvatske vojske uključio se kao pripadnik 140. brigade Hrvatske vojske iz Jastrebarskog. Nakon pokupskog ratišta odlazi na istočno-slavonsko ratište u 160. brigadu HV na preporuku pomoćnika zapovjednika Operativne zone Zagreb Antuna Abramovića. U svojoj preporuci zapovjedniku obrane Osijeka, Branimiru Glavašu, Abramović je zapisao:
- Dragi Branimire, Molim te da prihvatiš gospodina Francoisa Rouleta koji je bio do sada u sastavu 140. brigade HV-a u našoj zoni i koji se želi boriti u Osijeku. Vrlo je dobar borac i došao je u Hrvatsku zbog borbe, ali može biti i instruktor do razine voda. Ima čin stožernog narednika i plaću u skladu s time.
Kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini, Roulet odlazi u Bosansku Posavinu gdje se priključuje 108. brigadi Hrvatskog vijeća obrane iz Brčkog. Ondje je 1992. godine lakše ranjen te odlazi na oporavak u Francusku da bi se opet vratio u Bosansku Posavinu.
Poginuo je pri izvođenju akcije u neprijateljskom teritoriju zapadno od Brčkog u selu Donji Rahić u sukobu sa srpskim snagama. Pokopan je u selu Ulice, a nakon rata obitelj je njegovo tijelo prenijela u Francusku gdje danas počiva.
Njegov suborac i prijatelj Gaston Besson svoju knjigu "Život na meti" završio je upravo sjećanjem na Françoisa:
- Posljednji prijatelj kojega sam pokopao bio je François. Bio je sa mnom u Vinkovcima gotovo dvije godine i s njim sam podijelio gomilu stvari. Umro je u borbi. Njegov me sprovod obilježio. Pokopao sam ga, ali nisam mogao biti tužan. On je bio mrtav, a mi ćemo svi umrijeti. U dubini duše znao sam da sam imao sreću što sam se izvukao, ali to nisam prihvaćao. Nastavak života bio je za mene svojevrsno odustajanje u trenutku kad sam već došao do određenog stupnja tuge i boli. Život je svojevrsna mediokritetska dužnost. (...)Volio bih najviše da sam mogao plakati ili veseliti se na njegovom sprovodu.
No, nije bilo ničega. Samo praznina. Nagnuo sam se nad njegov grob i rekao mu: "Ciao." Okrenuo sam mu leđa i otišao. Dečki i ja smo došli do točke bez povratka. Kako sam već rekao, ljudi koji su prošli rat trebaju svojevrsnu sankciju ili kaznu kako bi završili s ratom i sa samima sobom. Čekao sam taj svevišnji sud... čekao sam i još uvijek čekam u društvu svojih mrtvih.