Nas je dočekalo očajno prosinačko vrijeme: najprije teška kiša s juga, kao da vam div na glavu cijedi spužvu punu Neretve, a onda zovne kolegu sjeverca da sve to raspuše i pospe s malo snijega. Ko što naše stare matere siju štaub šećer po kolačima...
Kažu mještani da je onoga dana, a tek se rujan bio zametnuo, sunce grijalo bašće i tjeralo šipke da zore. Ima tu još Mediterana, eno smokve za svjedoka, neka se nad selom dižu i Sokolje i Vidova, obronci Čvrsnice i Prenja.
- Ponijet ćete dva šipka, eno ih još u kući... Glavaši su, nisu sladuni, ali valjaju. Ja sam lani i bananu posadio, dao mi jedan kolega, dolje niže, u njega je i rodila. Moja je nikla jedan metar i po, ali se osušila. Led je ubio - kaže nam Ante Marić.
- Reko, dan je baš lijep bio osvanuo. Jedna...
Komentari (0)
Komentiraj