StoryEditor
RegijaVLAŠKA POSLA

Prosvjedi u Srbiji ne mogu donijeti ništa dobroga: treba se uvijek uznemiriti kad se nasilje pojavi

14. srpnja 2020. - 12:00
Nekakav mišićavi delikvent sa stadionske tribine Vučića bi prije svih drugih mogao baciti sa skupštinskog prozora dolje na asfalt  AFP

Dvadeset četverogodišnjak je gotovo ne dišući, zadivljeno gledao tučnjavu demonstranata i policije kod srbijanske skupštine i samo se u jednom trenutku okrenuo od ekrana da mi reče: “Zavidim im.” Osmijehnuo sam mu se, sviđao mi se njegov ushit, jednom sam i sam tako mislio.

Revolucija je neodoljiva kad ste mladi i nemate strpljenja za demokraciju, mučne su vam beskrajne rasprave, glasanja, nadglasavanja, prva čitanja, druga mišljenja, studije, dozvole, potvrde, uvjerenja, čitav bi taj bezvoljni i pokvareni sistem nemilosrdno razbili u prašinu i od nule počeli nešto novo, humanije, pravednije. Ali, kad imate pedeset i vidjeli ste rat, nasilje se ne čini bogzna kako privlačno.

“Nemaš im na čemu zavidjeti”, rekao sam dvadeset četverogodišnjaku. “Ovo je sranje. Iz ovoga ništa dobro ne može postati.”

Doživio sam to već. Kad jednom počneš razbijati sistem, bacati kamenje na prozore i mlatiti se s policijom po parkovima, teško je prestati s time. Nasilje podigne mulj s dna i sve zamuti, ne znaš što je dolje, a što gore. Što je ispravno, a što krivo. Vrijednosti su poremećene. Propalice dođu ugledni građani, a ugledni propalice. U dimu od suzavca ne razlikuješ prijatelja od neprijatelja.

Fantazije o revoluciji

Kao što se pojedinac uznemiri od nasilja, bude šokiran i smućen od udara adrenalina, i društvo se dugo, dugo trese. Samo se moralno ravnodušni snalaze u metežu. Okrutni i bezobzirni psihopati spretno grabe i otimaju, dok pristojni izgubljeno sjede s zavežljajima u rukama, na stubištima ispred stanova iz kojih su ih izbacili, prosto ne vjerujući kakve su budale bili jednom kad su nevino fantazirali o revoluciji.

Srbija sve ovo dosta uvjerljivo dokazuje. Trideset godina tamo se vlast od vremena do vremena valja na ulicama i uglavnom je, s nekoliko svjetlih iznimki, sve gora. Slobodan Milošević danas se čini kao Konrad Adenauer, kao razuman, tolerantan, obrazovan i šarmantan europski političar usporedi li se s Aleksandrom Vučićem.

Kad pomislite kakav je Vučić bio epizodist i gubitnik, četničko spadalo dok je Milošević bio na vlasti, jedva se može i zamisliti epizodist i gubitnik i četničko spadalo koje se posljednjih dana mlati s policijom ispred Skupštine, a koje bi blatnjava matica demonstracija mogla izbaciti kao novog vođu.

A izbacit će ga, to je sasvim jasno. Možda ne idući mjesec ili dva, možda ni za godinu, ali netko nov će doći.

Usprkos uvjerljivoj pobjedi na nedavnoj smijuriji od izbora, Vučiću vlast izmiče. Nastavi li mlatiti demonstrante, policija će mu jednom neminovno otkazati poslušnost, a onaj navijački ološ kojega skriveno plaća još će ga prije napustiti. Nekakav mišićavi delikvent sa stadionske tribine Vučića bi prije svih drugih mogao baciti sa skupštinskog prozora dolje na asfalt.

Jer to se zna, oni s tribina, premda su po grudima i leđima gusto tetovirani svecima i vitezovima i maštaju mučenički umrijeti za pravoslavnu vjeru i srpsku domovinu, ustvari su kukavice neobično labave odanosti. Koliko god im se Vučić ulizivao, takvi će, dočim nanjuše da se odnos snaga mijenja, otrčati pod noge nekom drugom gospodaru.

Zabrinutost zbog Opare

Kad imate pedeset i vidjeli ste rat, znate kako je svaka vlast koja dođe na izborima bolja od vlasti koja je došla prevratom. Čak i ako niste glasali za tu vlast. Dvojica su prošli tjedan, na primjer, na ulici prvo izvrijeđala, a zatim i fizički nasrnula na splitskog gradonačelnika Andru Krstulovića Oparu. I premda Krstulović Opara kaže kako to nije bilo strašno, premda je to daleko od pendreka i suzavaca ispred srbijanske skupštine, trebamo se zabrinuti.

Nasilje je uvijek sranje i treba se uznemiriti kad se ono pojavi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

28. listopad 2020 02:57