StoryEditor
Regijastravični zločini

Prijedorske žrtve i njihove obitelji nisu dočekale istinsku pravdu: ‘Zapovjednici brigada i manjih postrojbi koji su izvršavali Mladićeve naredbe nisu zaslužili ništa manju kaznu‘

Piše Damir Tolj
10. lipnja 2021. - 18:39

Za generala Ratka Mladića čuo je cijeli svijet: krvnik je na međunarodnom sudištu i pravomoćno osuđen na doživotni zatvor za genocid i druge teške zločine protiv čovječnosti kao vojni zapovjednik pobunjenih Srba u Bosni i Hercegovini. Ali za Slavka Ećimovića većina ljudi izvan prijedorskog kraja nikada nije čula.

Radi se o etničkom Hrvatu iz Tukova, prijedorskog prigradskog naselja, koji je s grupom rodoljuba, Bošnjaka i Hrvata, očajnički pokušao oružjem osloboditi Prijedor od uzurpatora, nelegalne srpske vlasti koja je silom razvlastila političke organe upravljanja izabrane na prethodnim izborima. Govorimo o kasnom proljeću 1992. godine.

Koncem svibnja, tzv. Kurevska četa, koju je vodio Ećimović, sa stotinjak ljudi krenula je slabo naoružana vratiti legalni poredak u Prijedor. Nisu uspjeli. Dosta ih je izginulo. Srpske prevratničke vlasti uhitile su Ećimovića, mučile ga i vozale okolnim selima, oguljene kože s lica i s bodljikavom žičanom krunom na glavi. Da pokažu što čeka svakoga tko pokuša išta protiv njih. Podlegao je u nedalekom logoru Omarska od batinanja.

Onda su mu kod kuće ubili suprugu Ceciliju, oca Tomislava, majku Mariju, brata Nikolu i snahu Katarinu. A dvoje djece, da im ne spominjemo imena, pokupili u vojni kamion i izbacili na Briševu, selu u kojemu su živjeli Hrvati, nadomak Ljubije, tada u prijedorskoj općini. Na Briševu zato što je Slavkova žena Cecilija rodom iz tog mjesta.

Koncem srpnja 1992. godine, 24. i 25. dana, na mirno Briševo udarili su Šesta krajiška brigada iz Sanskog Mosta i Peta kozaračka iz Prijedora. Uz potporu lokalnih Srba iz susjednih sela. Ubili su pred kućom Jozu Jakaru, djeda Ećimovićeve siročadi. I još šezdeset i sedam ljudi. Na sve moguće stravične načine. Izbrisavši Briševo s lica zemlje.

Nekim čudom, Slavkova dječica izvukla su se s bakom i preživjela pokolj. Živi su i danas...

Za razliku od 3176 pobijenih građana općine Prijedor. Od čega je čak 102 djece, kojoj se općinske vlasti i danas opiru podignuti spomenik u središtu grada. A među ubijenom djecom petero je hrvatske nacionalnosti.

U najvećoj mjeri stradali su Bošnjaci, ali ni Hrvati nisu prošli bolje. Bilo ih je oko šest tisuća do pred rat. Govori se da ih je umoreno tristo. Prijedorske žrtve nisu se našle u dijelu Mladićeve presude koji govori o genocidu.

A teške su užase prošli Prijedorčani i drugi Krajišnici. Posljednjeg dana svibnja svake godine obilježava se Dan bijelih traka. Dan poslije neuspjeha "Kurevske čete" i Slavka Ećimovića, vlasti pobunjenih Srba natjerale su sve one koji nisu Srbi da na kuće objese bijele plahte. A ako iziđu vani, da Bošnjaci i Hrvati moraju nositi bijele trake oko ruke.

O svemu su nam govorili svjedoci tih događaja kada smo obilazili Prijedor, Kozarac, Ljubiju, Briševo, Staru Rijeku. Izrazito je mučno...

Evo što nam je o konačnoj presudi Mladiću, dan poslije, rekao Zdravko Marijan, Briševljanin i čelnik udruge Briševljana:

– Zadovoljni smo presudom, ali zadovoljština bi bila nemjerljivo veća da je presuđeno i izravnim sudionicama, neposrednim krivcima za teške zločine nad prijedorskim civilima, uključujući briševske. Zapovjednici brigada i drugih manjih postrojbi koji su svojim rukama počinili zločine nisu ništa manje zaslužili kaznu za izvršavanje Mladićevih genocidnih zamisli i zapovijedi: od komandanata do običnih vojnika.

Marijan se poziva na snagu brojki: čak 50.000 Prijedorčana protjerano je, a 30.000 završilo je u logorima. Tko još nije čuo za Keraterm, Omarsku, Trnopolje... Manjaču ili zloglasni Krinks u Sanskom Mostu?!

– Pa, u cijeloj Hrvatskoj bilo je 30.000 logoraša, kao u jednoj općini Prijedor koja je brojala ukupno nešto više od 100.000 ljudi – kaže nam Marijan.

Velečasni Ivan Grgić, u studenom 1992. godine nasilno je odveden iz župne kuće u selu Ravska pokraj Ljubije. Mučen je i ubijen s pedeset hitaca. Smaknut je i prijedorski župnik Tomislav Matanović, zajedno s roditeljima Josipom i Boženom. Likvidirani su u rujnu 1995., a godinama kasnije pronađeni u bunaru u jednom bošnjačkom selu. Župnik iz Stare Rijeke vlč. Ilija Arlović završio je u spomenutom sanskom logoru Krinks. Godinama se nije mogao oporaviti od mučenja i pretrpljenih batina. Kažu da je kasnije i umro od posljedica tih događaja.

Između Prijedora i Sanskog Mosta je Tomašica, najveća masovna grobnica poslije Drugog svjetskog rata na Balkanu: tu su dosad pronađeni dijelovi tijela barem 400 žrtava. Nije daleko ni još jedno sekundarno grobište – Jakarina kosa.

Uglavnom, najveća koncentracija masovnih stratišta u BiH nalazi se baš u kraju oko Prijedora. Istražitelji i tužitelji iz Hrvatske već godinu dana prikupljaju podatke, već su razgovarali s barem dvadeset svjedoka prijedorskih zločina i svoje će nalaze proslijediti u Sarajevo.

Možda jednom stignu i presude, jedna od njih pročitana je u utorak krvniku Mladiću.

item - id = 1104921
related id = 0 -> 1128660
related id = 1 -> 1125674
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
21. rujan 2021 22:41