Jedan čovjek blokira razvoj cijelog Zapadnog Balkana. Ljestve mu pritom drže međunarodne zajednice, odnosno europski i zapadni čelnici koji – paradoksalno, ali istinito – upravo njega smatraju pouzdanim partnerom u regiji i ključem regionalne stabilnosti. On to obilato koristi. Njegovo ime je Aleksandar Vučić.
Bivši premijer, dojučerašnji predsjednik i mogući novi premijer Srbije, Vučić već dvanaest godina autokratski vlada najvećom zemljom Zapadnog Balkana, čija politika daje presudun timbar čitavoj regiji. Njegova podrška separatističkim fantazijama Milorada Dodika ne dopušta da u Bosni i Hercegovini zaživi građanska država. Njegova podrška srpskim i prosrpskim partijama u Crnoj Gori ometa tu državu da u punom smislu živi svoju nezavisnost, izglasanu na referendumu još 2006. godine.
Njegova politika prema Kosovu također ne doprinosi miru i stabilnosti na Balkanu. Vrhunaravni je cinizam što je dobar dio razloga zbog kojih ga međunarodna zajednica podržava leži upravo u nadi zapadnih čelnika da je baš on taj političar koji će Srbima objasniti da je Kosovo zauvijek izgubljeno i da prosperiteta na Balkanu nema sve dok se Srbija i Kosovo međusobno ne priznaju. On to priznanje godinama oteže, paralelno uvjeravajući tu međunarodnu zajednicu da doista jedino on može obaviti taj zadatak, ali da, eto, okolnosti za takav čin još nisu sazrele.
Ni njegova politika prema Hrvatskoj – koja se iz Zapadnog Balkana formalno izvukla 2013. ulaskom u Europsku uniju – također nije dobrosusjedska. Stalne optužbe da hrvatske obavještajne službe rovare protiv njegove vlasti i pomažu srpsku opoziciju, kao i ubrzano naoružavanje Srbije zadnjih godina tjeraju i Hrvatsku da dijeli zazor svih srpskih susjeda prema njemu i njegovoj politici.
Priznanje Vučićevog batinaša
Kako se bliže prijevremeni parlamentarni izbori u Srbiji, koji po prvi put u njegovoj eri daju naslutiti da bi mogao izgubiti vlast, Vučić postaje sve nervozniji. Kako bi mobilizirao svoje biračko tijelo, novovjeki srpski vožd opet optužuje Hrvatsku i druge susjede za uplitanje u srpski izborni proces, nanovo potičući tenzije koje su prije 35 godina dovele do ratova na Balkanu.
Istina je, doduše, da bi svim susjedima laknulo kad bi on i njegova Srpska napredna stranka (SNS) konačno izgubili izbore. Širom Balkana tinja nada da bi studentska lista, ukoliko pobijedi, otvorila novu stranicu u srpskoj politici, koja bi se napokon odmaknula od zloslutne ideje „srpskog sveta” i repetiranja stavova koji su već jednom odveli region u pakao.
Međutim, jasno je da će Vučić učiniti sve da predstojeće izbore ne izgube, što uključuje i metode koje nikako ne spadaju u demokratsku proceduru. O tome smo zadnjih dana dobili najmanje dva snažna nagovještaja.
Prvi se odnosi na javni istup bivšeg aktivista Vučićeva SNS-a Momčila Marjanovića, koji je novinarima istraživačke mreže BIRN nekidan otkrio kako je po partijskom nalogu godinama organizirao, državnim novcem plaćao i vodio skupine nasilnika i batinaša koji su tukli i zastrašivali pobunjene studente i druge prosvjete, ili su se ubacivali u njihove prosvjede i namjerno izazivali sukobe s policijom kako bi studenti prikazali kao nasilnike.
"Organizirali smo da se momci iz drugih gradova, koje lokalni ljudi ne poznaju, ubace u njihove redove. Oni su zatim kamenjem i pirotehnikom napadali policiju kako bi to bili optuženi studenti", rekao je Marjanović, dodavši da je sudjelovao u takvim operacijama na više prosvjeda, uključujući onu u Beogradu, Bačkoj Palanci, Bačkom Petrovcu i Novom Sadu.
Ekipa iz Ćacilenda
Kako je ispričao novinarima BIRN-a, njegov se angažman osobito pojačao nakon pada nadstrešnica na novosadskom kolodvoru 1. studenog 2024., u kojem je poginulo 16 ljudi i koji je pokrenuo masovno prosvjede diljem Srbije, u kojima su prednjačili studenti. Osim što su se obračunavali s prosvjednicima, njegovi su ljudi boravili u tzv. Ćacilendu, kampu Vučićevih pristaša ispred zgrade Predsjedništva Srbije, gdje su ih čekali „demokratski alati” za suočavanje sa studentima: palice, sprejevi i fantomke. Kako je rekao, bar stotinjak ljudi u Ćacilendu bio je naoružan i pištoljima.
"Rečeno nam je da branimo Ćacilend ako netko probije ogradu. (...) Ako dođe do sukoba, da ne biramo sredstva, imamo sve što nam treba. Da idemo do kraja, bez milosti", ispričao je.
Vučićeva partija pritom nije škrtarila: Marjanović je osobno za boravak u Ćacilendu dobivao 500 eura dnevno, dok su muškarci koje je vodio dobivali po 200 eura. Novac mu je isplaćivan u gotovini u uredu člana SNS-a Nenada Barca, direktora novosadskog javnog poduzeća Novosadska toplana.
"Njemu sam javljao koliko ljudi ide. On mi je odobravao broj i govorio koliko ih treba. Izravno od njega uzimao sam novac i isplaćivao momke koje sam vodio u Ćacilend i na druge skupove", rekao je Marjanović novinarima, procijenivši da je od pada nadstrešnice u Novom Sadu iz tog javnog poduzeća osobno preuzeo između 350.000 i 400.000 eura.
Drugi nagovještaj da će Vučić posegnuti za svim sredstvima kako ne bi izgubio izbore odnosi se na nedavno preuzimanje posljednjih neovisnih medija u Srbiji, pri čemu se ističe portal Nova.rs, kojeg je nedavno preuzela portugalska investicijska tvrtka Alpac Capital, čiji je vlasnik Pedro Vargas David ovog tjedna oktroirao novog urednika Marka Stjepanovića, dugogodišnjeg urednika lista Blic, poznatog po bliskosti s Vučićem.
Fašističko preuzimanje medija
Takav potez novog vlasnika, povučen svega desetak dana uoči izbora, izazvao je revolt u redakciji portala Nova.rs, čiji novinari strahuju od nagle promjene uređivačke politike kojom bi dotad neovisni i kritički portal postao još jedan od Vučićevih poslušnih medija. To je pokazalo i interno izjašnjavanje u redakciji: od 60-ak novinara portala, njih 75 posto je glasalo protiv novog urednika, a ostali su bili suzdržani. Doslovno nijedan novinar nije podržao dolazak „Vučićevog urednika”.
Novinare Nove.rs podržao je i predsjednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS) Željko Bodrožić, koji je ocijenio da nametanje novog uredništva ima „očigledan cilj” - da „tijekom izbornog dana (25. listopada) i naročito navečer, ne postoji nijedan slobodan tradicionalni medij koji će izvještavati o izbornim rezultatima i onome što se bude događalo, već da Srbija bude upućena samo na društvene mreže”.
“A i to je pitanje jer sve više sličimo na Tursku i može se dogoditi da tijekom noći bude ugrožen i pristup internetu”, rekao je Bodrožić.
Na preuzimanje portala Nova.rs reagirao je i glavni tajnik novinara Europske federacije (EFJ) Ricardo Gutierrez, koji je u objavi na Facebooku istaknuo da je Srbija nesumnjivo zemlja u kojoj je tijekom proteklih mjeseci zabilježen najveći pad slobode medija u Europi.
„Brutalno preuzimanje portala Nova.rs, nezavisnog medija s velikom publikom, najnovija je epizoda u ovoj vrijednosti represije. Užurbano postavljanje propagandiste Marka Stjepanovića na mjesto glavnog urednika portala Nova.rs nametnuto je u atmosferi terora”, napisao je glavni tajnik EFJ-a, ne želeći se nazvati takve metode „fašističkim”, uz opasku da one dovoljno govore o prirodi režima u Srbiji.
Sve to potvrđuje da Vučić neće prezati ni od čega da zadrži vlast, zbog čega se mnogi boje da bi se izborna noć u Beogradu mogla izroditi u ulično nasilje. Stoga ćemo kratko proći kroz Vučićevu biografiju, kako bismo vidjeli da nasilje tu nije slučajni suputnik.
Govor u Glini
Aleksandar Vučić je politički učenik četničkog vojvode i osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja, u čijem sastavu je Srpsku radikalnu stranku (SRS) učlanio 1993. kao 23-godišnjak. Ta stranka obećava velikosrpsku ideologiju te je početkom 90-ih formirala i svoje milicije, čiji su pripadnici protjerivali, ubijali i mučili nesrpske civile u Slavoniji i Bosni.
Među ostalim, stranka je izdavala i časopis „Velika Srbija”, u kojem je Vučić godinama bio zapaženi autor i član izdavačkog savjeta. Već 1995. postao je glavni tajnik stranke i to ostao sve do stranačkog raskola 2008. godine.
Iz ratnih godina pamti se njegova snimka na brdu iznad opkoljenog Sarajeva, gdje je u društvu Šešelja posjetio srpske položaje noseći pušku u ruci. Kasnije je tvrdio da je žrtva videomontaže, jer tom prilikom nije nosio pušku, nego kišobran.
Međutim, nikakve montaže nije bilo 20. ožujka 1995., kada je posjetio okupiranu Glinu i održao ratnohuškački govor u kojem je hrvatsku vlast nazvao „ustaškom” i okupljenim Srbima obećao da Glina i Srpska Krajina nikada neće biti dio Hrvatske:
"Vi se, braćo, ne borite za ništa što nije vaše, nego da sačuvate ono što je oduvijek bilo srpsko i to mora ostati srpsko. (...) Nikada Srpska Krajina, nikada Glina neće biti Hrvatska, nikada Banija neće nazad u Hrvatsku. (...) Ako srpski radikali pobjede i poraze predsjednika Srbije, znate da ćete živjeti u Velikoj Srbiji, jedinstvenoj srpskoj državi, tu odstupanja više neće biti", rekao je tada Vučić.
Jaz te godine pamti se i njegova zlokobna izjava o Muslimanima koju je, kao zastupnik Šešeljeve stranke, dao za govornicom tadašnje Savezne skupštine SR Jugoslavije. „Vi ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu Muslimana”, rekao je tog 20. srpnja 1995., samo nekoliko dana nakon genocida u Srebrenici.
Tri godine kasnije, u ožujku 1998., izabran je za ministra informiranja u Vladi Republike Srbije. U njegovom mandatu novinari koji su pisali protiv režima Slobodana Miloševića kažnjavani su visokim novčanim kaznama i zabranama, a Vučić je, među ostalim, zaprijetio i uglednom oporbenom novinaru Slavku Ćuruviji. Nakon što je Ćuruvija 1999. ubijen, istraga je tek nakon 15 godina potvrdila da su ubojice bile povezane s vrhom srpske državne službe sigurnosti, ali nije utvrđena njihova veza s Vučićem.
Tko je Oskar?
Godine 2008. dolazi do raskole u Šešeljevoj strani. Vučić tada napušta svog političkog mentora – ne i njegove ideje – i pristupa novoosnovanoj Srpskoj naprednoj stranci (SNS), čiji postaje potpredsjednik, a uskoro i predsjednik. U svibnju 2012. SNS formira vladu, a Vučić postaje prvi potpredsjednik vlade i ministar obrane, da bi 2014. postao i premijer Srbije. Tih godina reorganizirao je srpske sigurnosne službe i uspostavio kontrolu nad njima, a potom je isti postupak ponovio većinom srpskih medija.
Kad je početkom 2017. najavio da će se kandidirati za predsjednika, glavnina medija već je bila pod njegovom kontrolom. Kako je tada objavila neovisna istraživačka grupa Biroda, dobila je 120 puta veću medijsku pokrivenost od dva vodeća oporbena kandidata zajedno, te je uvjerljivo osvojila predsjedničke izbore. Uslijedile su godine autokratske vladavine Srbijom, o čemu je u svibnju 2023. pisao i New York Times:
"Vučić, koji je predsjednik od 2017. godine i ima utjecaj na vladajuću stranku u zemlji, dugo je govorio da želi voditi svoju zemlju - još uvijek među najsiromašnijima u Europi - prema većem prosperitetu i članstvu u Europskoj uniji. Istodobno je uništio mnoge demokratske institucije u Srbiji, a mafijaške bande često djeluju iznenadno. Prije nego što je izabran za predsjednika, Vučić je bio premijer, a prije desetak godina reorganizirao je sigurnosne službe Srbije. Sada ima gotovo potpunu kontrolu nad gotovo svim aspektima javnog života”, pisao je tada NYT.
Godinu kasnije, u ožujku 2024., istraživački portal Krik objavio je prepisku srpskih mafijaša preko aplikacije Sky, u kojoj se kao „svemoćni državni funkcionar” koji donosi sve ključne odluke, kojem ministarstva moraju ići na konzultacije i koji „jedini može riješiti njihove probleme” spominje stanoviti „Oskar”. Pojedine oporbene stranke tada su ukazale da u Srbiji „Oskar” ne može biti nitko drugi nego Vučić, ali on je samo nonšalantno izjavio kako „nije potpuno siguran da je on Oskar”.
Danas, nekoliko dana uoči presudnih izbora u Srbiji, Vučić više nije tako nonšalantan, što ne znači da je manje opasan.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....