StoryEditor
RegijaSRPSKI PATRIJARH

Porfirije zapanjuje bliskošću s Papom: osim o Stepincu, u svom prvom velikom intervjuu progovorio je o još nekim stvarima koje su nepravedno ostale u medijskoj sjeni

Piše Inoslav Bešker
7. svibnja 2021. - 15:12
Zoran Zestic/Tanjug/Cropix

Pravoslavni patrijarh srpski Porfirije se i u nedjeljnom i zapravo uskršnjem intervjuu za beogradske "Novosti" još jednom potvrdio kao čovjek molitve, kršćanin sklon ekumenizmu u crkvenoj, a umjerenosti i realizmu u općoj politici.

Nesklon radikaliziranju i zaoštravanju, uvjeren da život vječni ima trajniji značaj i od najtragičnije smrti na ovome svijetu, na kojemu je pak dijalog vazda plodniji od sukoba.

To je zasad jedini intervju dostojan tog naziva koji je dao otkako je glasanjem pa žrijebom izabran za poglavara Srpske pravoslavne crkve u Srbiji i svijetu.

Porfirije nastoji smiriti strasti. I naglašava da u osjetljivim temama pažljivo važe svaku riječ.

Gledati duhovnim očima

Gledano izvan obzorja Srbije i susjednih zemalja, zapanjuju neke sličnosti u tezama između njega i katoličkoga rimskog pape Frane. Obojica, na primjer, pozivaju da se moli za njih. Kad je Papa to prvi put rekao, i po ozbiljnim novinama su se pitali od čega je bolestan. Porfirije kaže: "Snaga molitve proistječe iz sposobnosti međusobnog povezivanja: kao što se patrijarh moli za sve, tako i svi treba da se mole za patrijarha. Dajući molitvom prednost Bogu i blagodati njegovoj, počinjemo gledati duhovnim očima i tako stječemo sposobnost da pomognemo svijetu oko nas."

Za publiku u Hrvatskoj, vjersku i inu, važno je da Porfirije smatra da molitvom i bogoslužjem – u konkretnom slučaju u pravoslavnoj crkvi i u manastiru u Jasenovcu – vjernik preobražava sebe, a "preobražen i oblagodaćen čovjek nikada neće nečije potomstvo, nečiju djecu, kriviti za ono što su činili roditelji. Pravoslavni kršćanin će graditi mir, prijateljstvo, a ne zlopamćenje ili, ne daj Bože, osvetu".

Srpski patrijarh tu izrijekom odbacuje starozavjetnu paradigmu odgovornosti potomaka do devetoga koljena i pogansku balkansku mantru o kolektivnoj odgovornosti, a osobito strašnu maksimu "tko se ne osveti, taj se ne posveti", koju je usred posljednjeg rata indirektno ali snažno zanijekao kardinal Franjo Kuharić.

U našim povijesnim okolnostima takav je stav utjecajnih vjerskih autoriteta neopisivo bitan (iako praksa njihove pastve, pa čak i diskurs neke njihove braće u biskupstvu, pokazuju da nije presudan). Nije ga dovoljno izreći jednom, za povijest, nego ga treba opetovati. I nije dovoljno da ga izrekne jedan za sve, nego svaki za se, a da bi puk shvatio da njihova crkva zaista to zastupa.

Dilema oko Stepinca

Svoje mišljenje izvan sektaških shema Porfirije je pokazao citirajući "dobroga staroga" luteranskog teologa (i smrtnu žrtvu nacizma) Dietricha Bonhoeffera, koji je rekao "da se uloga kršćana u svijetu ne može svesti na previjanje rana nastalih pod kotačem nepravde, nego da je taj kotač nužno zaustaviti". Tu je manjkala još samo XI. teza o Feuerbachu.

U istom dahu Porfirije, međutim, kaže: "Naše kolektivno sjećanje treba da bude vođeno mišlju blagopokojnog patrijarha Germana da ćemo oprostiti, ali nećemo i ne smijemo zaboraviti." Porfirije nije rekao, ali pamtimo, da je German to rekao baš u Jasenovcu, kada je došao posvetiti pravoslavnu crkvu. Pamtimo da je ta njegova formulacija, posve u skladu s etikom kršćanstva, izazvala negativne reakcije u tadašnjemu hrvatskome državnopartijskom vodstvu.

Ali patrijarh toj obavezi sjećanja daje dodatan vjerski motiv. Veli: "Nećemo zaboraviti ne da bismo se nekome svetili, nametali krivicu naraštaju koje krivice za to nema", nego zato što je molitvena uspomena iskaz vjerovanja u uskrsnuće mrtvih, pogotovu svojih srodnika i susjeda (pa dodajmo da zato i katolici, ako se drže kanona, barem jednom dnevno izmole "Pokoj vječni").

U tom sklopu Porfirije iznosi, možda još jasnije nego dosad, svoj poznati sud o bl. Alojziju Stepincu: "Naravno, daleko sam od toga da povjerujem da je on bio direktno i neposredno umiješan u bilo koju vrstu zlodjela. Međutim, moram reći da, ne samo kao episkop, svećenik, kršćanin, nego prije svega kao bilo koji običan čovjek, ne mogu skriti da, u najmanju ruku, imam dilemu, da imam problem s određenim Stepinčevim postupcima, riječima, stavovima. Žao mi je ako to nekog uznemirava, ali obaveza mi je da budem iskren."

Način kompromisa

To je bio dio odgovora na izravno novinarevo pitanje. Na žalost, novinar nije iskoristio priliku upitati išta o vladiki Nikolaju (Velimiroviću) koga je Srpska pravoslavna crkva proglasila ne samo prepodobnim (blaženim), nego baš svetim, a na meti njegove verbalne invektive su bili i "Židovi i otac njihov đavao", s čime bi u Europi poslije holokausta problem morao imati svaki građanin.

Sam Porfirije nije spomenuo Nikolaja, ali jest njegova učenika i suradnika Justina (Popovića), također službeno proglašenoga svetim, žestokog protivnika ekumenizma i katolištva kao bogumrske hereze, ali ne u tom kontekstu nego kao autora teze da je autoritet crkvenog poglavara to veći, što su crkve i samostani puniji. I to je, vjerojatno, Porfirijev način kompromisa, da vuk bude sit i ovce na broju – iako je prethodnim tezama pokazao odmak od etnocentrističkih crkava, bilo Nikolajeve i Justinove, bilo – u susjedâ – Stepinčeve.

S druge strane, pokazao je "veliku bliskost" s papom Franom prihvaćajući njegovu procjenu da treći svjetski rat "već poodavno traje, to jest da se kao vođen interesima multinacionalnih kompanija kontinuirano vodi širom svijeta."

Civilizacija straha

Zanimljivo je i Porfirijevo gledište "da se velikim unošenjem u kataklizmična razmišljanja o biološkom, kemijskom i nuklearnom oružju, uz činjenicu velikih migracija i ekonomskih potresa, razvija svojevrsna civilizacija straha. Strah se uvlači u ljudska srca, a u strahu nema slobode. Strah je ropstvo. Ne treba vam vanjski okupator, ne treba vam rat. Sami sebe zarobite".

Tome patrijarh, kao dobar kršćanski svećenik, suprotstavlja optimizam uskrsla Krista i globalizam njegova Evanđelja, podsjetivši: "apostoli su globalni poredak tog doba iskoristili da blaga riječ dopre do svega tada civilizirana svijeta. Apostoli su, znači, u najboljem smislu riječi, bili autentični globalisti".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
15. lipanj 2021 22:04