StoryEditor
RegijaDrugovi, sretno!

‘Pod Varešom leži milijarda dolara u srebru i zlatu!‘: reporteri ‘Slobodne‘ u rudarskom gradiću u planinama Bosne

13. listopada 2020. - 16:21
VarešNikola Vilić/Cropix

Čaršijica na kraju svijeta. Tako je glasio naslov reportaže iz rudarskog gradića u planinama Srednje Bosne prije pet godina: sve nam je tada izgledalo tužno i depresivno. Sivo.

A porušena staroaustrijska industrijska arhitektura nekoć moćne željezare na ulasku u Majdan – prva slika koju putnik ugleda dolazeći u mjesto – izbijala je iz misli svaki tračak optimizma.

Ukratko, Varešu smo ostali dužni i zato nas evo opet. Razorena tvornica još je na istom mjestu, ni planine se nisu razmaknule, stiskaju gradić poput škripca, ali danas su tonovi ipak vedriji.

Danas bismo vam htjeli s radošću reći, parafrazirajući poznati roman i film: Kako je srebrena moja željezna dolina!

Ne bude li neugodnih iznenađenja – a ljudi su ih se nagledali u tom kraju čudesno lijepe prirode, pa teško vjeruju lijepim riječima – krajem 2022. u Varešu bi trebala početi eksploatacija srebra, olova, cinka, barita, ali i zlata, možda bakra. Čulo se o zlatnoj groznici pod planinom Zvijezdom, ali morali smo i sami provjeriti.

– Pri samom spomenu, svi se odmah zapale za zlato, ima i njega, ali više je srebra, pa bi se prije moglo govoriti o projektu rudnika srebra, pogotovo što mu se cijena na tržištu udvostručila u posljednjih šest do dvanaest mjeseci – kaže nam Adnan Teletović, izvršni direktor društva Eastern Mining koje ima koncesiju u Varešu.

Osnovala ih je britanska tvrtka Adriatic Metals, izlistana na Londonskoj (LSE) i Australskoj burzi (ASX).

Za vareško metalno srce znalo se oduvijek, željezo se kopalo još u rimsko doba, a Teletović kaže da govorimo o ležištima polimetalične rude, što je unikatno u svjetskim razmjerima: olovo, cink i barit prate plemeniti metali, koji prije nisu istraživani.

– Na mjestu bivšeg Energoinvestova pogona u Tisovcima, gdje se ruda prerađivala osamdesetih godina, ali bez srebra i zlata, radit ćemo i mi. Sjedište tvrtke već smo premjestili iz Sarajeva u Vareš. Rudnik će biti na dvjema lokacijama: jedna je Veovača, na području Pržića i Daštanskog, gdje je i prije bio površinski kop, a druga su Rupice, na području Borovice, gdje će biti jamski kop, i to nalazište je bogatije plemenitim metalima – tumače nam Teletović i Aleksandar Vučković, glavni geolog, rođeni Beograđanin.

image
Geolog Eastern Mininga Aleksandar Vučković s brojnim uzorcima ruda
Nikola Vilić/Cropix

Teletović je doktorirao tehničke znanosti u Australiji, radio u tamošnjoj Fordovoj ljevaonici i u rudnicima zlata najveće svjetske rudarske kompanije BHP. Bogato australsko iskustvo donosi i Vučković.

– Po zakonu, moramo istraživati i prijaviti sve nalaze. U tri godine izveli smo 35.000 dužnih metara bušotina. Vrlo bitno pitanje je kako razdvojiti metale iz koncentrata, ali se nadamo da će za dvije godine – a mnogo toga ovisi o izdavanjima svih mogućih dozvola – Rupice krenuti kao prve, na dubini od 150 do 300 metara. Prerada bi bila na Tisovcima, gdje smo sada – kaže izvršni direktor.

Da vam približimo: Teletović i Vučković kažu da bi eksploatacija mogla potrajati od 12 do 15 godina, a procijenjena zarada po sadašnjim vrijednostima, što se može mijenjati na bolje i na lošije, "teži" 917 milijuna dolara. Tako je kompanija javila i burzama. Ulaganje je "teško" oko 180 milijuna dolara.

– Dosad je utrošeno 15 milijuna eura u tri godine istraživanja. Nedavno smo proširili koncesiju, pa sada govorimo o 42 četvorna kilometra.

Trenutačno zapošljavaju 50 radnika, plus 70 u partnerskim tvrtkama. U punom kapacitetu rudnici će imati maksimalno 350 zaposlenih, ali Teletović ističe da na svako radno mjesto u rudarstvu ide sedam pratećih.

Od svega bi koristi trebao imati i Vareš: 70 posto koncesijske naknade ostaje općini, što je cijeli još jedan općinski proračun godišnje. Budući da je sjedište tvrtke u Varešu, općini pripada i dio poreza.

U kompaniji ističu da im je jako važan odnos s lokalnom zajednicom, koja je ispočetka bila nepovjerljiva zbog loših iskustava iz prošlosti.

– Želimo da ljudi koji ovdje žive znaju što se događa, oni su nam važna karika za dobivanje dozvola i suglasnosti. Zato smo osnovali Odbor za odnose s lokalnom zajednicom, od 27 članova, 23 su iz zajednice. Dio zarade ići će u posebnu fundaciju iz koje će se financirati programi zaštite okoliša, zdravstva i obrazovanja – ističu vodeći ljudi tvrtke.

Imaju infocentar u gradu, dijele letke i biltene, oglašavaju se na Radiju Bobovac, oglasnim pločama i društvenim medijima.

– Dosta se radilo, ljudi su svjesni rudarske povijesti Vareša i nadaju se novom sjaju. Zaštita okoliša i zdravlje jako su im važni, baš kao i nama. Nekoć se radilo s ruskom tehnologijom i ljudi su bili izvarani. Moji su odavde, tu iz Daštanskog, i da mi je netko prije deset godina rekao da ću ovdje raditi – ne bih mu vjerovala. Mi smo društveno odgovorna kompanija, usmjerena na suradnju sa zajednicom. Poštujući zakone naše zemlje, pratimo međunarodne standarde zaštite okoliša i društvenog upravljanja, što ćemo činiti i dalje – kaže Aida Ahmedović, tvrtkina koordinatorica za odnose s lokalnom zajednicom, inače magistrica zdravlja i ekologije.

Najbliže nam je bilo svratiti u Pržiće, gora je još zelena. Dočekale su nas Jasna Mirčić i Vesna Malbašić, u ime mjesne zajednice. Obradovale se! Pokazuju nam etno-sobu koju su prekrasno uredile u domu kulture. Od 700 ljudi u Pržićima, Tisovcima i Breziku ostalo ih je devedeset i osam. Uz njih je i Ferdo Miočević iz sela Mir, radi u Elektroprivredi Herceg-Bosne.

image
Vesna Malbašić i Jasna Mirčić u prostorijama etnografske zbirke u Pržićima pokraj Vareša
Nikola Vilić/Cropix

– Eto gore škole, prije rata bilo je osam razreda po dva odjeljenja, a danas jedna jedina učenica i to iz susjednog Daštanskog, samo za nju dolazi učitelj iz Vareša. Bolje bi bilo da joj ide kući, ne bi struju trošili, a zimi treba i doći po snijegu... Da je rudnik osto prije dvadeset godina, možda omladinci ne bi otišli, iako je prašilo, nisi mogo prozora otvorit, ulazila prašina i kroz zatvoren. Svo bi nam voće znala uništit – kažu domaćini.

– Ima li još starih rudara?

– Rudari su ti odavno pod zemljom...

– A što kažu ovi iz nove firme, hoće li biti bolje?

– Uvjeravaju nas da će sve bit po europskim propisima, da rudarstvo i turizam mogu zajedno, pa smo im dali punu podršku. Smještaja još nemamo, ali dnevne turističke ture s cateringom za bicikliste i planinare možemo imat. Već nam i pčelari dolaze, kuće kupuju, priroda je ekstra...

Borovica je s druge strane, nešto dalje i više, kroz gustu crnogoricu. U župi Preobraženja Gospodinova na 1100 metara živjelo je 1500 ljudi – kaže vlč. Vlado Vrebac. Danas ih je četrdeset. Teško su stradali u ratu: sve zapaljeno, srušeno i opljačkano, više od 300 kuća i crkva, uz sedmero ubijenih civila, a u režiji Trećeg (zeničkog) korpusa Armije RBiH.

image
Vlč. Vlado Vrebac, župnik u Borovici sa psom Mujom ili Garingom ili Medenim
Nikola Vilić/Cropix

– Raselili se ljudi, najviše po Hrvatskoj i Austriji. Hoće li rudnici donijeti boljitak ili propast – tek ćemo vidjeti. Zasad samo jedan Borovičanin radi u rudarskoj firmi. Duga je tradicija rudarstva ovdje, još u srednjem vijeku dovođeni su Sasi, vrhunski majstori. Pričalo se da je naš čelik, uz onaj iz Damaska, najbolji za oružje. Rudnik je na državnoj zemlji, pa nema većeg otkupa, a još je otvoreno pitanje transporta rude – hoće li ići žičarom ili će se probijati ceste – govori vlč. Vrebac na zelenom proplanku s kojeg puca pogled na sve četiri strane svijeta i na vedro nebo, igrajući se sa seoskim psom koji se odaziva na više imena: Medeni, Mujo i Garingo.

Pred seoskom malešnom trgovinom tri lika, kao i svud:

– I što ćete s pustim srebrom, zlatom?!

– Hm, evo se i mi po cijele dane mislimo! Ne pijemo po pivu, već po gajbu, ali još smislili nismo... Keru obično ne daju đe maslo stoji – kažu nam veselo Nevenko Bartolović Ćopo, Ivo Bartolović i Ljubomir Ivanović.

image
Nevenko Bartolović Ćopo, Ivo Bartolović i Ljubomir Ivanović ispred dućana u Borovici
Nikola Vilić/Cropix

Borovičani inače vrijede za najškolovanije u kraju, a selo je dalo mnoge svećenike i časne sestre, upućuje nas Zdravko Marošević (HDZ BiH), vareški načelnik. Kaže, rudnik nije trafika: teško se otvara, ali i zatvara. Dugoročna je investicija od koje bi svi trebali imati koristi. S njim smo napravili intervju, pa će idućih dana o svemu više govoriti, ovdje samo najbitnije:

– Očekujemo da će novac od koncesijskih naknada stabilizirati općinski proračun i da će se svake godine u infrastrukturu moći uložiti po milijun eura. I sama kompanija ulagat će u željeznicu, ceste i slično, trebat će im za transport rude. I svako mjesto u rudarstvu donosi deset drugih; u preradi, opremanju, održavanju, servisima, prijevozu... Projekt je važan za Vareš, kanton i državu, mogao bi definirati ovaj kraj za idućih pedeset godina, uz tehnologiju bez štetnih emisija, što traži obrazovanje novog stručnog kadra, ali omogućava i povratak naših kadrova, kao i dolazak stručnjaka iz drugih sredina – naglašava načelnik.

Poznati vareški poduzetnik Zdravko Barkić, vlasnik tekstilne tvrtke Profi-tex, radio je kao mladi ekonomist u Energoinvestovu starom rudniku koji su aktualni ulagači kupili. Kaže da se i tada znalo da je borovička ruda kvalitetnija od pržićke, ali nije bilo sredstava za obimnija istraživanja.

– Rudnik je propao jer se ruda nije mogla prerađivati u kapacitetima bivše Jugoslavije zbog sadržaja žive u rudi iz Veovače, a veće količine žive mogu biti opasne po zdravlje. Kakva je situacija u Rupicama kad je živa u pitanju – ja ne znam, bolje bi mogli reći tehnolozi... Perspektive ima, ali morat ćemo ponovno uvoziti stručni kadar. Nekoć smo imali jaku industriju i školovali smo ljude, pa i danas u Rijeci u metalnoj industriji rade vareški kadrovi, a to često bude i uvjet natječaja za nova zaposlenja – kaže Barkić.

image
Nikola Vilić/Cropix

Iako ne vjeruje da će Vareš biti ono što je nekada bio, ipak se nada da će biti bolje nego danas:

– Sve je zapušteno, nama je i pilana usred šume uspjela propasti. Stranački kadrovi, da ne kažem partijski, jer se tako radilo i onda, sve su rasturili, opljačkali, odnijeli. Vareš je možda najveću pljačku u BiH doživio. I nije porušen u ratu, nego je opljačkan poslije, što je posebno tužno...

Zato im od srca vičemo: Drugovi rudari, sretno!

Mladenko Marijanović: Dosad su Varešani uvijek izvisili...

Mladenko Marijanović, glavni i odgovorni urednik "Bobovca", lista vareških Hrvata, kaže da među građanima ima skepse:

– Uvijek se događalo da neki drugi profitiraju na Varešu, a Varešani izvise, tako rezonira puk. Kažu, nama će samo kamioni tutnjati ovuda i sve odnijeti...

– A novac od koncesijske naknade?

– Općini pripada 70 posto, a kako će se trošiti, to je drugo pitanje. U teoriji bi se trebalo uložiti u infrastrukturu, na korist Varešu, ali to ćemo tek vidjeti. S druge strane, mi nemamo kadrovskog potencijala, mladi odlaze, a ne vidim da se pripremaju ikakvi kadrovi potrebni za petnaest godina eksploatacije rude. Istraživanja se provode nekoliko godina i u školu se već moglo uvesti programe potrebne rudarstvu, preradi i slično. Ovako, čini se da bi radna mjesta mogli popuniti radnici iz susjednih općina, poput Breze i Kaknja, kojima rudarenje nije strano – ističe Marijanović.

Poseban problem su odnosi na razini općina, kantona ili županija, federacija, država.

– Kanton diktira stvari, a sjedište mu je u Zenici, njih ne zanima previše život Varešana. Deklarativno – uvijek, ali praksa to ne pokazuje. Velika riba guta malu: federacija uzima kantonu, kanton općini. Zakida tko koga stigne – govori Marijanović i daje primjer korištenja vareškoga šumskog bogatstva.

– Šume sijeku koliko god mogu, nemilice razaraju ceste i ugrožavaju izvorišta vode, a novca od eksploatacije šuma nema, Općina mora tražiti svoj dio sudom.

Čak se ni izvršne sudske presude ne poštuju. Nadležno je Šumsko privredno društvo sa sjedištem u Zavidovićima, a to je kao da upravu trajektne plovidbe smjestite, recimo, u Drniš. Karikiram, samo da naglasim koliko je Vareš oštećen takvom političkom odlukom. Ne bi bilo dobro da se općini slično dogodi i s rudnim bogatstvom – ističe Marijanović.

Miloš Bošnjaković: Krom i platina za krunu karijere

Sve je započeo Miloš Bošnjaković, Tuzlak s velikim australskim iskustvom, utemeljivši 2013. tvrtku Eastern Mining. Nekoliko godina poslije, Bošnjaković je suosnivač kompanije Adriatic Metals, sa sjedištem u Velikoj Britaniji, koja je preuzela društvo EM.

– U lipnju sam se povukao iz operativnog menadžmenta, ali sam ostao jedan od najvećih dioničara. Pogledi na budućnost ponešto nam se razlikuju, ali ne na ružan način. Ja sam istraživač i želio sam novi izazov. Osnovao sam novu tvrtku i dobio koncesiju na jedanaest četvornih kilometara na području Duboštice i Tribije.

Tu su još Austrijanci kopali krom, čini se da je dosta kvalitetan, a ima indikacija i za platinu, kobalt, možda cink i zlato. Vidjet ćemo što će na proljeće reći vrhunski kanadski laboratoriji koji rade po prestižnim JORC standardima. Nadam se da će to biti moj dosad najbolji projekt i kruna rudarske karijere – kazao nam je Bošnjaković.

U Rupicama 12 milijuna tona rude

Procjene rudnog bogatstva u Rupicama – koje ne treba uzimati kao gotovu stvar, na mjestima mogu biti bolje, negdje i lošije – kažu da je ležište "teško" dvanaest milijuna tona rude.

Srebra je prosječno 149 grama po toni, s tim da neke bušotine pokazuju i više od 500 grama, ali neke i višestruko manje količine. Zlata je 1,4 grama po toni, cinka 4,1 posto, olova 2,6 posto, bakra 0,5 posto, a barita 25 posto.

E sad, kad bismo se poigrali brojkama, samo ugrubo, obične znatiželje radi, ispada da Rupice skrivaju blizu 1800 tona srebra i više od 16 tona zlata. Ovo drugo računajte sami...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

13. listopad 2020 21:12