"Razgouarajmo o mivru, razagourajamo o ukidanju sankcija", izgovara na američki iskvarenom srpskom šeretski nasmijani glumac na bini širom raširenih ruku, dok publika njegov izlazak pod reflektore prati glasnim smijehom i frenetičnim aplauzom.
Mjesto je Beograd, sala "Doma sindikata"; godina je mračna ratna 1992., glumac je dio legendarne ekipe "Indexova radio pozorišta" koja je hrabrim i brutalnim ismijavanjem svih glavnih političkih aktera i zla koliko-toliko održavala živim duh građana Srbije, onih koje nije odnijelo Miloševićevo i radikalsko ludilo tog vremena.
Lik kojeg komičar glumi je tadašnji premijer krnje Miloševićeve tvorevine zvane Savezna Republika Jugoslavija Milan Panić. I da, bio je najpoznatiji po ustrajnom zalaganju za mir i ekonomski prosperitet, odnosno vezivanje za Zapad.
Milan Panić bio je američki uspješni biznismen srpskog podrijetla, vodio je farmaceutsku kompaniju ICN koja je kupila srbijansku Galeniku i bio je premijer SRJ od 1992. do 1993., kada se hrabro kandidirao na izborima direktno protiv Slobodana Miloševića u – ocjena je mnogih – posljednjem pokušaju da već zahuktalo zlo Miloševićeve ratne mašinerije bude makar tada zaustavljeno, negdje na polovici rušilačkog pohoda po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Panić je preminuo 24. rujna u dubokoj starosti, u 98. godini života, uvelike već zaboravljen u Srbiji, no njegov odlazak podsjetio je onu stariju ekipu u Srbiji na sve šanse koje društvo nije uspjelo iskoristiti kako bi spasilo i sebe, i druge oko sebe i tako promijenilo povijest i desetljeća koja su uslijedila.
Otkud on i zašto on?
"Milan Panić se pojavio u Beogradu početkom burne 1991., baš u vrijeme kada se razbuktala agresija na Sloveniju i Hrvatsku. Kupio je srpsku tvornicu lijekova Galeniku. Kada je došao sljedeći put, godinu kasnije, već je bio u politici", prisjeća se u razgovoru za "Slobodnu" iskusni novinar Srđan Kusovac.
Srbija je njegovim stupanjem na političku scenu bila zbunjena i tada, davne 1992., a nije puno jasnije ni danas što je Milošević zapravo pokušao dovođenjem na čelo Vlade osobe potpuno nepoznate u tom trenutku u političkom životu Srbije, koji Kusovac otvoreno naziva "brlogom":
"Ni dandanas ne znamo koliki je u tom njegovu dolasku u Beograd udio samog Slobodana Miloševića i srbijanske izvršne vlasti, koliko srpskih krugova u Americi, i američke administracije koja mu je kao državljaninu SAD-a dala dozvolu da predvodi vladu strane zemlje, a koliko u samom Beogradu duboke države, odnosno raznih službi".
"Ono što se pouzdano zna jest da je Paniću angažman u Srbiji izravno predložio nekadašnji američki diplomat John Douglas Scanlan koji je od 1979. do 1981. bio zamjenik veleposlanika SAD-a u Beogradu, a od 1985. do 1989. veleposlanik. Scanlana je po završetku diplomatske karijere zaposlio upravo Panić i postavio ga na čelo svoje beogradske kompanije ICN Pharmaceuticals", navodi dalje Kusovac.
Naglašava kako za razumijevanje toga vremena valja znati da su tada u Beograd dovođeni razni Srbi visoko etablirani u SAD-u poput stručnjaka za energetiku Branka Terzića, koji je pod predsjednikom Georgeom Bushem Starijim bio član američke Federalne regulatorne komisije za energiju (FERC), ili renomiranog američkog bankara Miroslava Đorđevića.
"Bilo je i onih, poput dugogodišnje članice Kongresa SAD-a Helen Delich Bentley, koji su u Beograd dolazili tek povremeno, a glavninu vremena su provodili u Washingtonu izravno lobirajući, propagirajući i podržavajući ‘borbu srpskog naroda za slobodu‘. Jasno je da je režim u Beogradu one poput Đorđevića i Terzića angažirao s marketinškim ciljem, kako bi ‘pokazao‘ da Milošević i Srbija ‘imaju podršku u SAD-u‘. Gotovo svi ti slučajevi završavali su na sličan način. Dovedeni Srbo-Amerikanci bi digli ruke od Srbije i vratili se u SAD kada bi iznutra upoznali Miloševićev sustav i shvatili da im je u toj diktaturi bila namijenjena tek epizodna uloga. Panić se, međutim, pokazao upornijim i ustrajnijim, ili makar tvrdoglavijim, a svakako, ispostavit će se na kraju, politički naivnijim", govori Kusovac.
Panić se kandidirao na izborima protiv Miloševića negdje na koncu neuspjelog studentskog prosvjeda, prvog bunta akademaca protiv Miloševićeve vladavine i njegovih ratova.
Studenti su se pobunili godinu dana nakon propalih velikih nasilnih prosvjeda protiv Miloševićeve vlasti, koje je 9. ožujka 1991. vodio kontroverzni Vuk Drašković. Bunt "devetoga marta", uz nekoliko tragičnih ljudskih žrtava, uspio je donekle promijeniti stanje na glavnoj Miloševićevoj propagandnoj mašineriji – Radio-televiziji Srbije, ali samo privremeno.
Studentski prosvjed bio je snažno prodemokratski i otvoreno antiratno usmjeren i pokušao je Miloševića natjerati na ustupke ka demokratizaciji društva, a jedan od glavnih povoda bilo je nametanje oštrih sankcija koje su Ujedinjeni narodi uveli Beogradu u pokušaju da zaustave Miloševića. Mladim ljudima je bilo jasno – to je put ka propasti.
I bilo je nekako prirodno da se sudionici tog i takvog studentskog prosvjeda, nakon njegova kraha, ponovno okupe oko iznenadnog Miloševićeva protukandidata Milana Panića.
Zapravo, suvremenici tvrde da su ga upravo studenti natjerali da se izravno sam kandidira.
"Sloba ga je doveo kako bi izmanipulirao ljude, ali nakon što smo ga upoznali, on nas je fascinirao", prisjeća se tog vremena Zoran Torbica, poduzetnik i aktivist s početka 90-ih godina prošlog stoljeća.
"Čvrsto sam vjerovao da će taj čovjek donijeti promjene. Doslovno smo ga mi nagovorili da se kandidira. Zakupio je cijeli kat u tada novom hotelu Hyatt i doveo konzultante, Amerikance koji su radili na kampanji Billa Clintona. Ja sam tada bio tek klinac i podijelili smo se tko će što raditi – većina je odabrala PR i politiku, a ja sam se opredijelio za politički marketing. Obučavali su nas ti Amerikanci i sjećam se da su nam rekli kako će nam ta kampanja značiti kao čitav semestar na nekom prestižnom američkom sveučilištu", prisjeća se Torbica.
"Bio sam fasciniran, 25 sati dnevno nisam spavao, to je bio nevjerojatan polet… To je prosto bilo fantastično, većina tih ljudi je došla pravo iz Studentskog prosvjeda i bilo je – fantastično… Nije nam tada falio internet, koristili smo geštetnere za printanje materijala, cijeli koncept je bio door-to-door i razgovaranje s ljudima, ono – nazovi barem deset ljudi i reci im da glasaju za Panića i neka oni pozovu deset."
"A onda su stigli rezultati izbora koji se uopće nisu poklapali s brojevima koje smo mi izravno dobivali s terena. Otišli smo u tadašnji Zavod za statistiku, koji je bio službeno zadužen za izbore, kako bismo proveli kontrolu i tamo smo naišli na nevjerojatne falsifikate. Na primjer, svi zapisnici iz cijeloga jednoga grada pisani su istim rukopisom i istom olovkom… Ja tvrdim da je tada Panić imao mnogo više glasova i da je Milošević izveo neviđenu krađu", govori Torbica, osvrćući se na službene rezultate koji su pokazivali navodnu Miloševićevu pobjedu u prvom krugu.
"Sloba je proglasio pobjedu i jednostavno nismo bili pripremljeni za tako nešto i taj izborni štab u Hyatu se raspao. Poslije toga sam znao samo što će se sve dešavati i kuda će sve ići – teška je riječ depresija za klinca kakav sam bio – ali trebalo mi je dugo da iziđem iz tog razočaranja", kaže Torbica.
Podvig ravan čudu
Srđan Kusovac dalje o tome svjedoči:
"Na koncu je Milošević dobio oko 2,5 milijuna glasova i s 53,24 posto pobijedio u prvom krugu. Milan Panić je za deset dana skupio više od 1,5 milijuna glasova. Bez partijske infrastrukture, bez izravne široke pomoći oporbe, bez potpore izvana. Da bi bilo jasno o kakvom uspjehu je riječ, valja imati u vidu da je na prvim općim izborima 1990. i na parlamentarnim izborima u proljeće 1992. sva oporba skupa nakon višemjesečnih kampanja i s partijskom infrastrukturom jedva dostizala milijun glasova".
Gotovo desetljeće kasnije, nastavlja on, u rujnu 2000., poslije svih ratnih poraza i bombardiranja Srbije, Vojislav Koštunica je pobijedio Slobodana Miloševića osvojivši 50,24 posto glasova – nešto manje od 2,5 milijuna, prema Miloševićevih 1,8 milijuna.
"Ove brojke potvrđuju u kolikoj je mjeri rezultat Milana Panića bio ravan čudu.
Samo devet dana nakon gubitka predsjedničkih izbora Panić je pod optužbom za ‘vođenje politike suprotne interesima zemlje‘ i za to da je američka marioneta razriješen tako što je izglasano nepovjerenje njegovoj vladi. Nekoliko mjeseci kasnije ista sudbina je zadesila i Dobricu Ćosića. Prljavi posao je odradio Vojislav Šešelj", svjedoči Kusovac.
Šešelj, kojeg je Panić inače, u jednom od legendarnih izravnih sučeljavanja, kao i ostale najbliže Miloševićeve suradnike, nazvao "običnom buranijom", što je arhaična srpska riječ za mahunu. Ta "buranija" je, međutim, nastavila jahati Srbiju i širiti svoje zlo i ludilo u većem ili manjem obimu, sve do dana današnjeg.
Čudna ljubav s Dobricom Ćosićem
Vjerojatno najsporniji detalj Panićeva nastupa bilo je njegovo inzistiranje na tome da je on dio dvojca s tadašnjim predsjednikom SRJ Dobricom Ćosićem. Naime, uvijek je ponavljao "Panić – Ćosić, Ćosić – Panić", želeći da se građanima ta veza ureže u pamćenje.
"Iz pragmatične suradnje stigli su do savezništva protiv Slobodana Miloševića, a zatim i do prijateljstva do kraja života. Ovo je utoliko neobičnije što su njih dvojica po svemu bili različiti. Panić je trbuhom za kruhom utekao iz socijalizma na Zapad, tamo nastavio obrazovanje i usavršavanje i ostvario američki san. Ćosić, čija je sva naobrazba završena srednja poljoprivredna škola, prešao je put od partizanskog političkog komesara do salonskog fašista i jednog od najglasnijih zagovornika Velike Srbije."
"Panićevo obnašanje visoke dužnosti podizalo mu je ugled, posebice izvan Srbije. Isprva je taj napredak bio spor; Europa nije vjerovala američkim političkim manirama bez čvrstog uporišta u vlasti. No kako je vrijeme odmicalo, Milošević je svakim danom bio sve izoliraniji, a Panić sve eksponiraniji. Bio je rječit, uvijek nasmijan, šarmantan, a kad je trebalo i blefer – kao kada je u pilotskoj kabini dograbio mikrofon i poručio mađarskoj kontroli leta da mora propustiti njegov zrakoplov usprkos sankcijama jer će u protivnom kontrolor osobno snositi odgovornost za odgodu mirovne konferencije", ističe Kusovac.
Zaoštravanje sukoba i mogući vojni udar
"U jesen 1992. Slobodan Milošević uviđa da ga dvojac koji su činili Milan Panić i Dobrica Ćosić, postavljen na funkciju prvog predsjednika SRJ, potiskuje na marginu. Stranci razgovaraju s njima, a ne s njim, Panić i Ćosić putuju na mirovne pregovore s Franjom Tuđmanom i Alijom Izetbegovićem, a Milošević sjedi u izoliranoj Srbiji. Iskoristio je priliku kada su Panić i Ćosić bili na jednoj od mirovnih konferencija. Poslao je naoružanu srbijansku policiju da zauzme zgradu tadašnjeg Saveznog MUP-a. Odnosi su se zaoštravali da bi prerasli u otvoreni sukob kada se koncem listopada Panić u Prištini sastao s kosovskim vođom Ibrahimom Rugovom i ponudio mu ponovno službeno otvaranje škola na albanskom jeziku. Milošević se razbjesnio. Vidjelo se to po državnim medijima koji su Panića počeli nazivati izdajnikom i čovjekom koji radi za američke interese. Koristili su rječnik koji je do tada bio rezerviran za Hrvate, Bošnjake i srbijansku oporbu", ustvrdio je Kusovac.
"Panić je 30 godina kasnije, u proljeće 2021., prvi put rekao u jednom intervjuu da je tada s načelnikom Glavnog stožera, generalom Životom Panićem (nisu u srodstvu), razmatrao i varijantu da vojska izvede tenkove, blokira ključne institucije Srbije i uhiti Miloševića pod optužbom za rušenje ustavnog poretka SRJ (čemu je dokaz bio upravo upad u Savezni MUP)", govori Kusovac.
"Oporba je podržavala Milana Panića – netko više, a netko manje iskreno. Ono malo slobodnih medija i ostatak građanske Srbije u njemu su vidjeli nadu.
Predsjednički izbori bili su raspisani za 20. prosinca 1992. godine. Deset dana prije izbora Panić je najavio da će se kandidirati protiv Slobodana Miloševića. Tih deset dana bilo je nalik onome što će se desetljećima kasnije vidjeti u obojenim revolucijama. S jedne strane bio je stari rigidni, zastarjeli sustav koji ima instrumente sile i moći. Samo to, i ništa više. Na drugoj je bio slobodan svijet. Panićeva kampanja bila je, danas nema dvojbe, prva obojena revolucija", svjedoči Kusovac.
Panić se poslije poraza vratio u Ameriku, svome biznisu, zaključuje priču Kusovac, a u Srbiji je pokopana posljednja nada:
"Uslijedile su godine međunarodne izolacije, hiperinflacije i ratova. Trebalo je proći punih pet godina da se stvori ponovo ona energija koja je postojala krajem prosinca 1992. godine. U jesen 1997. Srbiju su tresli masovni protesti pošto je Miloševićev režim pokrao općinske izbore. Nakon toga su morale proći još pune tri godine do konačnog Miloševićeva pada.
Milan Panić je u jednom teškom vremenu bio nada ostatka građanske i antiratne Srbije. Bilo je dosta nas koji smo sa skepsom gledali na te izbore, svjesni kako nije realno očekivati da Slobodan Milošević, ako izgubi, mirno preda vlast. Ipak, desetak dana pozitivne energije, često brazilske karnevalske atmosfere, i, važnije od svega, ti dani nade i sanjarenja, bili su ono što se i danas pamti. Kako god da se Milan Panić našao u Srbiji, tko god da je na to utjecao i pod kojim god da je okolnostima došao, uspio je u jednom trenutku u nemogućoj misiji: u crnilo i sivilo Srbije devedesetih unio je nakratko malo boje".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....