Bude li se jednog dana kojim slučajem tražio najljudskiji potez jednog poslodavca prema svojim radnicima u doba korone, u tom bi izboru svakako trebalo naći mjesta za Vida Kristića.
Ovaj gospar sa Šipana ima uhodane biznise od Dubrovnika, preko Istre do Zagreba, kao i s druge strane granice, u Neumu. U tom jedinom većem mjestu na bosanskohercegovačkom dijelu jadranske obale on je prije sedam godina od države za četiri milijuna maraka kupio jedan od većih hotela, "Neum", koji danas nosi ime "Grand".
Zdanje je obnovio, posao je krenuo i iz sezone u sezonu bivao sve bolji, da bi u rano proljeće ove godine došlo do epidemije.
Prije nego što će općina u drugom tjednu ožujka otići u prvi "lockdown", u hotel su, međutim, već bili stigli sezonci, njih 35. Neki su tu prethodno odradili četiri sezone, većina dvije ili tri, a bilo je i onih kojima je to bio prvi angažman.
Vidjevši što se zbiva oko njih, bili su se pomirili da neko vrijeme od posla neće biti ništa i spremali su se opet pakirati svoje stvari, ali onda je stigla Kristićeva odluka da pođu kućama i da, što god bilo, računaju da na njegovu platnom popisu ostaju do 1. prosinca.
Svi smo na broju!
– Kad je završila sezona 2019. godine, ja sam tim ljudima dao obećanje da će i ove godine raditi za nas. Kakav bih ja bio čovjek da nisam održao danu riječ?! – dočekao nas je vlasnik protupitanjem kad smo u travnju čuli za ovaj slučaj i odlučili pisati o njemu.
U ta dva i nešto mjeseca, dok epidemija nije malo popustila, sezonci u "Grandu", iako im to ugovor nije jamčio, kao i stalno zaposleni (njih oko 100), primali su linearno umanjenje plaće, ali su one i dalje bile u razini dvostrukog minimalca u BiH.
Kristić je objašnjenje za takav svoj potez našao u činjenici da je godinu prije zaradio kao nikada i da to može podnijeti. I to je govorio javno pred novinarskim ekipama, koje su se u velikom broju zainteresirale za ovu ne baš svakidašnju priču.
A što je bilo 1. prosinca ove godine, kad je isteklo obećanje što ga je radnicima dao vlasnik neumskog hotela, i je li ga održao do kraja? To smo odlučili istražiti ovih dana i nazvali smo vlasnika. Prvo smo se iznenadili time da smo ga dobili u hotelu, a onda i ostalim.
– Još radimo, iako gostiju ima jako malo. Ostajemo otvoreni do 31. prosinca – rekao nam je Kristić.
A radnici?
– Svi smo na broju! I stalno zaposleni i naših 35 sezonaca – odgovorio nam je.
Neum i njegovi hoteli, kao i sav ostali smještaj, odradili su jednu posve pristojnu sezonu. Bili su i neka vrsta hita ne samo na tržištu BiH, nego i susjedne Srbije, jer su za njezine državljane tradicionalne ljetne destinacije poput Grčke i Crne Gore, svaka iz svojih razloga, zatvorile svoje granice.
– Neum je dobro radio u srpnju i kolovozu, kao i dijelu rujna. Naravno, ti mjeseci bili su u ukupnom zbroju lošiji nego isti godinu prije, kad smo imali osam mjeseci sezone, ali mi ništa više nismo ni očekivali. Tako vam je to i u životu: kad ništa puno ne očekujete, uvijek ispadne nešto dobro – rezonira Kristić i još dodaje:
– Ako ništa drugo, upoznali su nas gosti koje prije nismo imali. Sada nam ostaje vidjeti hoće li se vratiti i dogodine.
To govori da Kristić već računa na iduću sezonu, kao i na sve radnike s platne liste u punom broju.
– Prvog siječnja stalno zaposleni će na kolektivni godišnji odmor, a sezonci na burzu. To neće dugo potrajati, jer čvrsto računamo da ćemo oko 1. travnja početi s pripremama za iduću sezonu. Ne znam što bi se trebalo dogoditi da tako ne bude, ali ja sam svojim ljudima dao takvo obećanje. Neka samo dragi Bog da zdravlja, sve će biti u redu – veli Kristić, kojega smo inače prekinuli u planiranju zahvata na hotelu za zimske stanke.
Ovo mora stati
Bio je i ostao prilično samozatajan, odbijajući ponijeti bilo kakvu ulogu poslovnog junaka barem za ovu godinu.
– Ja vjerujem da ima i drugih poslodavaca koji su isto ovo radili, samo što se za njih nije čulo. Svatko se prilagodio uvjetima koliko može. Ali ako nema mogućnosti, džaba onda ljudski moment. Kad je vreća prazna, ništa iz nje nećete moći uzeti, koliki god čarobnjak bili – objašnjava poslovnu logiku ovaj Šipanac, za kojeg je u životu najteže stati pred objektiv fotoaparata.
Optimizam ga očito ne napušta koliko god prilike ne išle u korist ni njemu ni drugima. Budućnost gleda samo u svijetlim tonovima.
– Pa i vi i drugi ste optimisti. Ovo mora stati. Ja u to čvrsto vjerujem, kao i u europski uspjeh Dinama – za kraj će gospar Vido.