Naš povjesničar demantira onu čuvenu po kojoj je ‘Bosna šaptom pala‘. Otpor Osmanlijama bio je krvav i dugotrajan

Razgovaramo s dr. Krešimirom Reganom, povjesničarom iz Hrvatskog leksikografskog zavoda Miroslava Krleže o temi koju bi predaja naslovila “Bosna šaptom pade”, kako su nas to učili u školama.

O tomu je naš sugovornik – je li, naime, Bosna pod osmansku vlast preko noći pala 1463., jajačkim smaknućem katoličkog kralja Stjepana Tomaševića iz narodne dinastije Kotromanića, ili se sve rasteglo kroz gotovo 70 godina, do pada Jajca – napisao znanstveni rad koji je nedavno objavljen u Zborniku “Posljedice nestanka Bosanskog Kraljevstva” u izdanju mostarske glavne podružnice HKD “Napredak”, nakon međunarodnog znanstvenog skupa održanog o šeststotoj obljetnici rođenja znamenite kraljice Katarine Kosače Kotromanić na koju uspomenu čuvaju bosanski fratri iz Kraljeve Sutjeske.

Što vas je motiviralo da napišete rad o toj temi?

– Sasvim slučajno! Moj dobar prijatelj i izdavač, rodom iz Kraljeve Sutjeske, pitao me bih li bio zainteresiran napisati knjigu o njoj, kao njegov “hommage” rodnome kraju. Knjiga je objavljena 2010. godine i to je bio moj prvi susret s kraljicom Katarinom.

Drugi put, 2016. godine, u sklopu HAZU-a, bila je organizirana konferencija o srednjovjekovnim putovanjima gdje sam imao više prilike posvetiti se kraljičinim putovanjima između 1463. i 1465. godine područjima današnje zapadne Hercegovine, Dubrovačkog primorja i Dalmacije. U međuvremenu sam bio postao suradnik “Hrvatske encikloepdije Bosne i Hercegovine”, u sklopu koje sam bio zadužen za pisanje niza enciklopedijskih tekstova ne samo o kraljici Katarini, već i o brojim osobama, obiteljima i povijesnim lokalitetima u srednjovjekovnoj Bosni i Humu.

Više zanimljivo nego važno

Baveći se njima, primijetio sam da se u povijesnim izvorima javlja, među ostalim, i bosanski kralj Nikola, i to znatno poslije službenog pada Bosne pod osmansku vlast 1463., kako smo to učili u školama, pa sam se počeo zapitkivati je li Bosna doista pala te godine ili se taj pad ipak treba pomaknuti nešto dalje. Tako je nastao ovaj rad za skup o kraljici Katarini.

Zašto je to po vama važna tema?

– Više mi je bila zanimljiva nego važna. No, oko nje se jako razilaze stavovi hrvatskih i bošnjačkih povjesničara, što me za nju dodatno zainteresiralo.

Što pokazuju istraživanja, koliko dugo je Bosna padala?

– Službena historiografija tvrdi da su Osmanlije upali u Bosnu ljeti 1463. godine, pod vodstvom sultana Mehmeda Osvajača, zarobili i pogubili bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, i od tada je Bosna osmanska. Nešto ranije, Osmanlije su osvojili gotovo čitavu povijesnu Hercegovinu.

No, krenete li dublje u temu, vidjet ćete da su Kosače, ne samo u protuudaru ujesen 1463. povratile čitav svoj prostor, već da su stekli i neke posjede, poput Livna ili Uskoplja, koje nisu nikada prije držali, dok je ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin zaposjeo bosansku prijestolnicu Jajce sa zapadnim dijelom Bosanskog Kraljevstva, dok je iduće godine svoju vlast proširio i na njegove sjeverne dijelove.

I, kakvo je onda bilo stanje?

– Takvo da u Bosni i Humu od 1463. do 1465. godine Osmanlije drže tek istočnu i središnju Bosnu, odnosno polovicu Bosanskog Kraljevstva zbačene dinastije Kotromanić, dok drugu polovicu s bosanskom prijestolnicom Jajcem drži Matija Korvin sa svojim vazalima Kosačama i drugim bosanskim obiteljima. Štoviše, Korvin tada ne samo da ne ukida Bosansko Kraljevstvo, već je na njegovo čelo imenovao dalmatinsko, hrvatskog i slavonskog bana Emerika Zapolju kao gubernatora Bosanskoga Kraljevstva.

Stoga bih rekao da Bosna nije pala 1463. godine, već da je od te godine ona bila izložena sustavnim osmanskim osvajanjima koja su naposljetku dovela do nestanka srednjovjekovnog Kraljevstva.

Dalmatinski Bihać i slavonski Zagreb

U koje biste onda doba smjestili taj nestanak?

- To je bio proce koji je trajao barem do 1480. godine, kada je Korvin, nedugo nakon smrti bosanskog kralja Nikole Iločkog odlučio podijeliti Bosansko Kraljevstvo na Jajačku i Srebreničku banovinu.

No, kako se Jajačka banovina u izvorima znala kolokvijalno nazivati još i bosanskom banovinom, a Bosansko Kraljevstvo se, među ostalim, nudilo 1490. Korvinom sinu Ivanišu Korvinu odustane li od kandidature za ugarsko-hrvatskog kralja, pad srednjovjekovne Bosne mogao bi se produžiti čak do 1527., kada su Osmanlije osvojile Jajce kao posljednju bosansku prijestolnicu.

Što nam to govori i što je obuhvaćalo Kraljevstvo Kotromanića za razliku od današnje BiH?

– Prvo, današnje granice Bosne i Hercegovine posljedica su osmanskih osvajanja i kasnijih osmansko-mletačko-habsburških ratova te o njima možemo govorit kao o nekoj vrsti kolonijalnih granica. Jer je BiH de facto bila u sklopu Osmanskog Carstva.

Srednjovjekovna Bosna, i Hum, ipak su imali puno manji teritorij. Izvan njega, nalazila se gotovo čitava današnja Bosanska krajina ili sjeverozapadna Bosna, bihaćko Pounje, a povremeno i prostor srednjovjekovne Usore i Soli u današnjoj sjevernoj Bosni. Štoviše, potkraj 15. i u većem dijelu 16. stoljeća Bihać se smatrao prijestolnicom hrvatsko-dalmatinskog kraljevstva. Dok je Zagreb u to vrijeme bio prijestolnicom slavonskog kraljevstva.

Je li onda pogubljenjem kralja Stjepana Tomaševića 1463. godine nestalo Bosne?

– Po meni – nije! Godine 1463., dogodio se nasilan pad dinastije Kotormanić s vlasti i uspon dinastije Korvin, a potom Iločkih na bosansko prijestolje. Štoviše, u brojnim ugarsko-hrvatskim, ali i drugim izvorima s prostora Italije, Nikola Iločki se doživljavao kao bosanski kralj neovisno o tome što nije vladao čitavim prostorom Bosne iz vremena Kotromanića.

Koliko je tih “Kraljevstava” postojalo i tko su im bili kraljevi?

– To je jako zanimljivo pitanje. Ja bih rekao da su bila tri! Matija Korvin, a potom Nikola Iločki vladali su zapadnim i sjevernim dijelovima Bosanskog Kraljevstva. Katarina Kosača je do odlaska u Rim vladala njegovim južnim dijelovima, što joj je priznato i za egzila u Rimu, dok su Osmanlije na granici srednje i sjeverne Bosne uspostavili treće Bosanskog Kraljevstvo i na njegovo prijestolje postavili Matiju Radivojevića, člana sporedne grane dinastije Kotromanić.

Tvrtko, kralj Srba, Bosne i Hrvatske

Koja je bila uloga banova Krste Frankopana i Petra Berislavića, biskupa, rođenog Trogiranina, u spašavanju Jajca?

– Hrvatski ban i biskup Petar Berislavić te knez Krsto I. Frankopan Brinjski odigrali su ključne uloge u logističkom i vojnom spašavanju Jajca, u to vrijeme najvažnijeg protuosmanskog uporišta koje je sprječavalo daljnji prodor Osmanlija prema dubini hrvatskog prostora. Zahvaljujući njihovim silovitim probojima kroz osmanske obruče oko tog grada – koji je ostao poput otoka u osmanskome moru nakon pada susjednih utvrda uzduž Vrbasa – grad je godinama dobivao prijeko potrebnu hranu, oružje i pojačanje, čime je spriječeno njegovo rano padanje u osmanske ruke.

Zašto je bio važan Počitelj, utvrđeni grad defakto na ušću Neretve?

– Počitelj je bio od iznimne važnosti za ugarsko-hrvatskog kralja Matiju Korvina. S jedne strane, on je bio mostobran za upad njegove vojske iz smjera juga na bosanske teritorije, koji su tada držali Osmanlije. S druge strane, prisutnost njegove vojske davala je sigurnost južnim dijelovima Hrvatsko-dalmatinskog kraljevstva da će ih njihov kralj zaštititi.

Naposljetku, ta je vojska podsjećala Kosače, gospodare današnje Hercegovine, tko je gazda u regiji, a tu istu lekciju Korvin je upućivao Dubrovniku, da se održi u vjernosti prema ugarsko-hrvatskoj kruni unatoč osmanskoj prijetnji.

Jesu li vladari prije Stjepana Tomaševića bili u vazalnom odnosu prema moćnijim vladarima?

– Naravno, redovito su priznavali vrhovnu vlast drugih vladara, ponajprije ugarskih kraljeva. Naprimjer, ban Borić je u 12. stoljeću kao ugarski vazal ratovao protiv Bizanta, dok je ban Kulin 1203. godine Bilinopoljskom izjavom potvrdio vjernost ugarskoj kruni i Crkvi. Zbog optužbi za herezu, ban Matej Ninoslav bio je prisiljen obnavljati prisege vjernosti kraljevima Andriji II. i Beli IV., koji je kasnije na vlast izravno postavio odanog vazala Prijezdu I..

Krajem 13. stoljeća, ban Stjepan I. Kotromanić morao je priznati vlast hrvatskih velikaša Šubića, a njegov nasljednik Stjepan II. na prijestolje dolazi uz pomoć ugarskog kralja Karla I. Roberta te do kraja vladavine ostaje lojalan vazal dinastije Anžuvinaca.

Je li ijedan bosanski narodni vladar bio samostalan, recimo Tvrtko I., koji se kasnije titulirao i dalmatinskim i hrvatskim kraljem, osim što je bio kralj Srba i Bosne?

– Kada bismo te procese promatrali današnjim očima, svakako bismo kao samostalnog vladara mogli istaknuti Tvrtka I. Kotromanića, koji je, među ostalim, nosio i naslov kralja Hrvatske i Dalmacije. Kao i njegov nasljednik Stjepan Dabiša do đakovačkog mira 1393. godine, da bi se onda, porazom pod Doborom iduće godine morao toga odreći naslova. Također, Bosnom je samostalno vladao i Stjepan II. neovisno o tome što je formalno priznavao vlast ugarsko-hrvatskih kraljeva. Općenito, srednjovjekovna Bosna imala je vrlo velik stupanj samostalnosti u današnjem smislu značenja toga pojma. No isto tako je činjenica da su njezini vladari formalno priznavali ugarsko-hrvatske kraljeve kao svoje seniore. Te odnose moguće je najbolje objasno Mladen Ančić u radu “Od zemlje do kraljevstva – mjesto Bosne u strukturi archiregnuma”.

Kako su Osmanlije gledali na Bosnu i Hercegovinu?

– Za njih je Bosna i Hercegovina bila samo još jedna zemlja u nizu na njihovu osvajačkom putu na Zapad. Isprava, oni tu nisu imali nikakvog sentimenta osim eksploatacije resursa.

Gdje se i u čemu u javnosti griješi kada se uspoređuje današnja BiH i Kraljevstvo do 1463. godine?

– Problem je u doživljaju državnosti. Današnja mjerila ne vrijede u Srednjem vijeku. To što je netko bio nečiji vazal ne znači da nije imao snažnu vlast na svom području, već samo da je u slučaju rata, naprimjer, morao kao vazal sudjelovati u ratovima svog seniora.

Najbolji primjer je Stjepan II. Kotormanić: bio je vazal ugarsko-hrvatskog kralja Karla I. Roberta kojemu je pomogao u slamanju pobune Šubića Bribirskih i za to bio nagrađen širenjem svoje Bosne na Zapadne strane, Hum i tako dalje.

Seljak je kopao i ratovao za vladara

Ipak, bosanski ban Stjepan II. nije bio bez moći?

– Tako je! O njegovu ugledu, unatoč vazalnom odnosu prema ugarsmko-hrvatskim kraljevima, govori govori činjenica da se kralj Ludovik I. Veliki, sin Karla I. Roberta, oženio njegovom kćeri Elizabetom. Mislim da to najbolje svjedoči o Stjepanovu ugledu i moći unatoč tome što je bio vazal svojeg ugarskog zeta.

Što su svi ti vladarski odnosi značili običnom puku, seljaku, kmetu, obrtniku - je li njima bilo svejedno čija dinastija vlada, osobito prije Osmanlija?

– U pravu ste! Ti odnosi običnom svijetu nisu značili ništa. Sva vlast bila je u rukama malobrojne i probrane elite, a ostali su im samo služili na razne načine: plaćanjem poreza, odlaskom u rat, besplatnim radom na njihovim imanjima...

Obični ljudi vjerojatno isprva nisu ni osjetili propast bosanske i ugarsko-hrvatske vlasti i uspostavu osmanske. Oni su se nastavili baviti svojim svakodnevnim poslovima. Da se vratite u Srednji vijek i pitate ih što su, tko i odakle, vrlo vjerojatno bi odgovorili da su tu, iz obližnjeg sela.

Zar nije bilo slično i širom Europe?

– To što je Bosna bila dio “Ugarskog natkraljevstva” nema nikakve veze s njenom snagom. Većina srednjovjekovnih zemalja bila je u sličnom položaju.

Češka je bila neovisno kraljevstvo u sastavu Svetog Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti. Plantagenti, koji su vladali polovicom Francuske i čitavom Britanijom, bili su vazali francuskoga kralja, iako su bili puno bogatiji i vojno moćniji od njega.

Isto tako, Hrvatska je u Srednjem vijeku bila dijelom Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva ili “Ugarskog natkraljevstva”, no to ne znači da ona unutar te državne zajednice nije imala svoje granice, glavni grad, sabor, vojsku, posebne poreze... To je u Srednjem vijeku bilo sasvim normalna pojava i nju ne trena tumačiti današnjim kriterijima.