Prokleta mogućnost izbora mora da postoji… pjevao je svojedobno Branimir Štulić u svome ‘Putu za Katmandu‘. Izbora u ta komunistička vremena, kao što znamo, nije baš bilo, no nema ih realno ni danas, uz sav demokratski privid ‘raskoši političke ponude‘.
Kad je BiH u pitanju, tu su stvari naročito radikalno zadane i svedene na tužni imperativ izbjegavanja kakvoga novog klanja. Najbolji primjer oskudnosti i figura i ideja je banjalučki izborni duel između staroga Putinovog kabadahije Milorada Dodika i njegove još desnije protukandidatkinje Jelene Trivić (39) iz Partije demokratskog progresa. Nije tajna da je profesorica što je malo preuranjeno izašla slaviti pobjedu na ulice Banja Luke gora i radikalnija ‘manekenka novoga rata‘ i služenja Beogradu od bilmeza iz Laktaša, ma koliko to bilo teško zamisliti.
Izborni kredit joj je, poput medvjeda u staklarni, podigla sama obitelj Dodik prozivajući je u kampanji kao ‘američku igračicu‘ pa je i dio normalnih birača u njoj na tren vidio zdravu alternativu. Diplomirala je ekonomiju, koju je i doktorirala u Beogradu, a kritike Dodikovoj ekonomskoj politici bile su joj i glavni kamuflažni forte u predizbornim nastupima.
Trivićeva je požurila proglasiti svoju pobjedu dok još nije bilo prebrojano ni dvije trećine glasova, no nije baš tako žurila ni jurila s nuđenjem zaštite nesrpskom biračkom tijelu u Republici Srpskoj. Dapače, pozivala je i nesrbe da se poklone svetoj zastavi Radovana Karadžića i Ratka Mladića i obećavala da će joj Vučićev politički kurs u daljnjem radu biti glavni svjetionik.
Milorada Dodika je prozivala kao – o tempora, o mores - ‘hrvatskoga agenta‘ i svečano obećavala da nikad neće, poput njega, na roštilj na Vrbasu pozivati Zorana Milanovića. U izbornoj noći trabunjala je o državnim temeljima Republike Srpske koji su postavljeni u Jasenovcu i o Srbima kao ‘nebeskom narodu‘.
‘Pod zastavom Republike Srpske ima mjesta za sve. Oni koji su je stvarali nosili su ideal slobode u srcima. Pratit ćemo nacionalnu politiku koja se kreira u Beogradu i nikada nećemo uraditi što je Dodik učinio s Milanovićem, udarajući direktno na Srbiju i na njezino rukovodstvo‘, rekla je ponosno Trivićeva u svom nesuđenom ‘pobjedničkom‘ govoru. Od svega su profitirali barem trubači koji su je pratili u trijumfalnoj šetnji banjalučkim ulicama i čije je instrumente harno kitila konvertibilnim markama.
Netko je u Srbiji davno zaključio kako su, s godinama, jedina alternativa vladajućim ‘četnicima‘ postali ‘nedićevci‘ i ‘ljotićevci‘. Ništa bolje, očito, nije ni u Republici Srpskoj: kontriranje ruskom igraču i verbalnom mineru BiH državnosti Dodiku svedeno je isključivo na jeftine desničarske nacional-populiste, mrzitelje drugih naroda i još veće beogradske vazale.