– Nisam kriv i nisam radio nikada suprotno interesima Hrvatske i hrvatskog naroda u BiH. Ne bih želio da ispadne da sam ja samo slijepo izvršavao zapovijedi, ja sam bio hrvatski vojnik, a ne Šuškov ili Tuđmanov. Bio sam i tada, a i danas sam, uvjeren da su te zapovijedi bile ispravne jer da nisu, ne bih ih ispunio. Tada nisam poznavao ni Ivicu Rajića, a ni druge haaške optuženike. Puno veći problem, po meni, bilo je plaćanje odvjetničkih timova iz Hrvatske i Amerike nego to što se ljudima rješavalo stambeno pitanje i skrb o njihovim obiteljima. Moja je nakana bila zaštita međunarodnog ugleda Hrvatske, da se otupi pritisak međunarodne zajednice koji je nastao zbog nesuradnje s Haaškim tribunalom, da izbjegnemo sankcije koje su već gotovo bile nametnute zbog te nesuradnje... Dragovoljnim odlaskom “viteške skupine” (6. listopada 1997. godine grupa od 10 haaških optuženika iz Bosne i Hercegovine dragovoljno je otišla u Haag nakon podignutih optužnica – op.a.) to smo i uspjeli – kazao je u ponedjeljak ujutro na splitskome Županijskom sudu Ante Jelavić, danas 60-godišnjak, nekadašnji pomoćnik ministra obrane Hrvatske Republike Herceg-Bosne i general-pukovnik HVO-a te general-bojnik HV-a.
Briga o haaškim optuženicima
Jelavić je iznio svoju obranu pred sudskim vijećem sutkinje Ankice Boban, u postupku u kojem ga USKOK optužnicom podignutom prije 11 godina tereti da je u ožujku 1996. godine, s namjerom da zapovjedniku HVO-a Ivici Rajiću omogući da se značajno nepripadno materijalno okoristi, a na teret proračuna MO-a Herceg-Bosne, koji je u to doba financiran izravno sredstvima MORH-a, bez pravne osnove donio pisanu odluku da se trgovačkom društvu iz Opuzena isplati 739.081,41 kuna za stan od 90 kvadrata na splitskim Blatinama.
Stan je u vlasništvo dobio Rajić, koji je 2003. godine uhićen u Splitu i prebačen na suđenje u Haag, gdje je osuđen na 12 godina zatvora za ratni zločin u mjestu Stupni Dol. Nakon što je početkom 1996. godine u novinama izišlo da je smješten s obitelji u vojnim apartmanima u splitskom Duilovu, odlučeno je da ga se mora skloniti i što hitnije mu riješiti stambeno pitanje.
– Nije se tad radilo po Pravilniku o stambenom zbrinjavanju, to se rješavalo u Zagrebu ad hoc, od slučaja do slučaja, i meni su ruke bile vezane, samo sam izvršavao zapovijedi. Ključni je cilj bio ispunjen, a haaški su optuženici prihvatili da odu u Haag, a zauzvrat je država Hrvatska obećala da će skrbiti o njihovim obiteljima, da će im riješiti stambeno pitanje, pokriti sve troškove posjeta i troškove odvjetnika. Samo za to je ukupno utrošeno oko 60 do 70 milijuna kuna. Stanovi i kuće bili su riješeni svima osim Tuti (Mladen Naletilić, osnivač “Kažnjeničke bojne” i osuđeni ratni zločinac – op.a.) i Šteli (Vinko Martinović, nekadašnji pripadnik “Kažnjeničke bojne” – op.a.), a stvarno ne znam zašto, to je Šušak znao. Moram istaknuti da sam ja bio djelatna vojna osoba, časnik HV-a i bio sam upućen u Herceg-Bosnu da zaustavimo srbo-četničku agresiju i organiziramo HVO te stvorimo uvjete za oslobađanje okupiranog dubrovačkog područja – nastavio je Jelavić govoriti o tadašnjim političkim odnosima s kojima se susretala Hrvatska te Hrvati u BiH.
Naglasio je dva puta, ne govoreći o razlozima, da se tada dogodio “besmisleni jednogodišnji sukob s Armijom BiH”.
– Na taj je način od 150 do 180 tisuća Hrvata u srednjoj Bosni dovedeno do ruba uništenja. Našli su se u enklavama u okruženju Armije BiH, vojnici su bili bez streljiva, a narod bez hrane. I zapovjednici i narod odbili su evakuaciju, a zahvaljujući suradnji s neprijateljskim snagama (Srbima – op.a.), uspjeli smo izdržati godinu dana i obraniti srednju Bosnu, što je dovelo do Washingtonskog sporazuma (njime je 1994. godine dogovoreno primirje između Hrvatskog vijeća obrane i Armije Republike Bosne i Hercegovine – op.a.) – kazao je Jelavić.
Podsjetimo da je kao svjedok na suđenju nedavno bio i Vladimir Šoljić, bivši ministar obrane Hrvatske Republike Herceg-Bosne, koji je opisivao kako je “muslimanska strana jakom propagandom vršila strašan pritisak i tek sam kasnije doznao što se zaista događalo na području srednje Bosne, da su se tamo muslimani ponašali kao danas Hamas, da su sjekli glave".
I on je kazao kako su “ratne okolnosti zahtijevale da se lokalno surađuje s neprijateljskom stranom pa je tako Rajić u Kiseljaku morao surađivati sa Srbima kako bi se oduprli Muslimanima, a opet, Srbi su u Mostaru zajedno s Muslimanima ratovali protiv nas".
Suradnja s neprijateljima
U svojoj je obrani Jelavić naveo i da Rajić, kao tadašnji zapovjednik Operativne grupe Kiseljak, nije izazvao sukob s Bošnjacima, već je smirivao situaciju i nije želio eskalaciju nasilja. No tad je premješten u Tomislavgrad, a kad je sukob s Muslimanima eskalirao, vraćen je natrag da smiri situaciju u Kiseljaku. Smijenjen je, kazao je Jelavić, nakon Washingtonskog sporazuma.
– Ja sam samo postupao po nalogu tadašnjeg ministra obrane Hrvatske Gojka Šuška, koji je bio moj direktni nadređeni i koji je kontrolirao raspolaganje novcem i svom pomoći Hrvatima u BiH te je imao sve ovlasti o određivanju visine, namjene i trošenja tog novca – rekao je Jelavić.