StoryEditor
Regijazvjezdanim stazama

Kroz planinu Zvijezdu stigli smo u Oćeviju usred Bosne Srebrene: zavirite u Alojzijin stari majdan, dok čekić svira, fale samo patuljci Domaći...

19. listopada 2020. - 23:07

Svemir, posljednja granica: ovo su putovanja zvjezdanog broda "Enterprise", čija je misija istražiti čudesne nove svjetove, pronaći novi život i civilizacije, otići kamo nitko prije nije...

Ko ne bi pozna čuveni kapetanov uvod s početka kultnog serijala?! Samo, "Enterprise" je vozija u budućnost, a nas su zvjezdane staze vratile baren 500 godina nazad!

Najprije je tribalo proć staroslavensku mitološku pozornicu - goru Perun, brdo Bogoš i kotu Velež (Veles), tribalo je dobro pazit da ne opalimo di u planinu, jer se kompas vrti ka trotul, izluđen pustin željezon iz podzemlja. Onda nan se ukaza Batmanov znak. Pisalo je: "Oprez, šišmiši u letu!" Pa se pod golemin masivon otvorija tunel, nije prostorno-vrimenska crvotočina ka u futurističkome filmu, nego pravi prirodni tunel za na onu stranu.

'Ne bi parok slago...'

Kroz planinu Zvijezdu, kroz gustu Striborovu crnogoricu, di se jele penju u nebesa, uspravne ka sviće, baš smo tin zvjezdanin stazama stigli u Oćeviju, drevno selo između Vareša i Olova, usrid Bosne Srebrene, di se rudari spremaju opet vadit skupe metale. Sletili smo ka u Arkadiju, di je bilogorica ušla mrvu u prsi vazdazelenoj šumi i prošarala je žuton i crvenon.

Gorski potoci žubore. Nema ni daška, lišće dugo doli pada. Mirno je ka u davno zaboravljenome kraju. Eto, tu nan je zvjezdana stanica. Priko drvenoga mostića, ne dužega od par koraka, evo nas na pragu staroga majdana. Čovik bi pomislija da je pecara u nacionalnom parku Great Smoky Mountains, između Sjeverne Karoline i Tennesseeja u Americi, jednako je daleko od svega ka i naša kovačnica.

Iznutra ovako dopire, dok čekić svira, Alojzija piva: 'Oćevi'co rijeko, da si ti rakija, ti bi srcu mome bila najmilijaaa...'

image
Vodeni čekić i Alojzija: a je vruće, mila majko...
Nikola Vilić/Cropix

- Ja kad uzmem tepsiju kucat, ja uvijek pjevam. Nekad i od muke...

Teško da se više igdi u poznatome svemiru može naletit na majdane koji rade na vodeni čekić, a u Oćeviji su živa još tri. Kad bi se vratili malo dalje nazad, bilo bi ih i više, a prvi se spominju prije osan vikova!

- Stari čuvar Gospina svetišta u Olovu fra Gabrijel Tomić pričo je da ima knjiga u kojoj piše da se prvi oćevski majdani spominju prije 800 godina. Ja tu knjigu nisam gledo, al ne vjerujem da bi parok slago!

Misec boje cimeta

Alojzija Vijačkić (65) i dandanas kuje željezo u svom majdanu, a druga dva u životu drže Mijo Jozeljić i August Gogić. Sva tri su na listi nacionalnih spomenika Bosne i Ercegovine.

- Kažu da ih je bilo jedanest, ja to nisam upamtio, ja pamtim kad je bilo sedam, to je do 1993. Do rata... A u svih sedam bila su 64 radnika, sve bi ti ih sad mogo imenom i prezimenom pobrojat. U ovom majdanu radilo nas je desetoro, a dva su bila vlasnika. Kovač mi je bio pradjed Jozo, onda djed Bernard, pa otac Stjepan - priča nam Alojzija.

Did mu Bero i kum Ilija 1935. odlučiše pravit svoj majdan, dozlogrdilo in je bilo radit u većemu, zajedno s drugin kovačima.

image
Mali Alojzijin majdan za velika kovačka djela
Nikola Vilić/Cropix

- Čekić ti je bio dragocjen, nije se gasio nikako - objašanjava domaćin u mraku drevne kovačnice.

Uglavnon, voda teče i vrti veliko drveno kolo, ka mlinsko, koje opet vrti debelu kladu u koju su zabušeni zubi. E, taj zupčanik onda lupa drugo jedno drvo na vrj kojega je metalni klinasti čekić od 50 kila. Šta je više vode, kolo se brže vrti i čekić brže tuče po vrućemu komadu željeza iz kojega se kuje šta već oćete... Ispod čekića je klinasti nakovanj gori okrenut i zabijen u zemlju.

- Od petneste godine ja radim. Slabo mi škola išla... A šta se radi, svašta, najviše je nekad išo alat za poljoprivredu, motika, trnokop, pa lopata, potkovice za stoku, sač, peka, tepsija, sve što je narodu trebalo - nabraja Alojzija, napije se potočne vode iz boce i sinu Toniju (38) dade znak da pusti više zraka.

Voda zavrti kolo i priko kožnoga remena ventilator na ognjištu di gori drveni ugljen. Tamo di najviše puše, najviše se i žari, tu se rađaju patuljci Domaći, ka u Ivane Brlić-Mažuranić, tu frcaju na sve strane i svaka luč po jednoga daje. Baš tu je Alojzija uvalija komad željeza: u mrklome mraku majdana, reka bi čovik da je misec boje cimeta.

'To ti je ko auto...'

Izvadi meštar misec iz vatre, a Toni privati veliki drveni čekić, pa udri po vriloj budućoj tepsiji iz sve snage. Zvuči ka batipan kojin bi žene nekad mlatile prašnjave tepihe pribačene priko metalnoga okvira u dvoru, dici bi služija ka branka za na balun.

Tri puta mora metalni misec u vatru, niko nikad nije mirija temperaturu, ali kovači znaju po boji kad je vrime. Naporno je i vruće, Alojzu je već mokra donja majica i znoj se probija na košulju. Leđa mu pare karta svita. Svaka mrlja drugi ocean, još malo pa će se sve pritvorit u jednu veliku pradavnu Panthalassu, u beskrajno more.

image
Nikola Vilić/Cropix

Kad se tepsija oladi, kreću metalni čekići pivat zvonko. Pucketaju iskrice pod njima ka iz božićne prskalice, samo više crvene, to od žestine. A s tepsije skače i na nju nazad pada sitna metalna prašina, zvuči ka bubnjarska metlica u laganome džezerskome motu.

- Joooj, što sam ja za života iskovo potkovica, mogla bi se kompozicija s lokomotivom složit od Ploča do Vareša. Mi bi boga molili da zimi led potraje u ona doba kad su pojila bila vani, na potoku, jer bi bolje išla zimska potkovica, ona ti je malo oštrija. Zašto? Zato što ne mere konj ić na pojilo bos po ledu. To ti je ko auto, ima ljetnu i zimsku gumu - objašnjava Alojzija i uči nas da kovačka sezona traje do sredine maja, a počinje prid Božić.

Žalost od penzije

Samo za jednu sezonu iskovalo bi se u njegovu majdanu 7500 motika iz komada. Bez vara! A u svih sedan kovačnica na ričici cilih 45.000 komada. Danas svugdi osin u Oćeviji rade prese, a ko će se s njima nosit?! Ne more toliko zbrojit ni vodeni čekić, al kad njegova čelična glava udara po saču, a Alojzija prid njin sidi na niskome stočiću ka u staroj bosanskoj buregdžinici i spretno vrti tanjurasti komad metala ko da razvija pitu, to je milina gledat. A slušat? Hm, zamislite da pikamer štema betonski zid...

- Nigdje ja dnevnicu nisam zaradio nego ovdje. Jesam jednom u izbjeglištvu dva dana kosio, eeej, proklinjo sam majku koja me rodila. Od malijeh nogu ja kujem željezo, može se slobodno rijet - čitav život. Ja sam i danas na poslu svako jutro u sedam sati. Žao mi je samo radi penzije: za 38 godina, tri mjeseca i jedan dan staža, a tu je i sedam godina rata, za godinu su nam priznavali dvije, ja imam 371 marku penzije. Ni 1500 kuna, je l' to žalosno?!

image
Nikola Vilić/Cropix

Toplovaljano željezo za izradu proizvoda Vijačkić nabavlja u Zenici, Visokom, nešto i u Zagrebu, di ima rođaka. Majdansko gorivo je domaći drveni ugljen. Prije su ga ljudi sami radili, u Oćeviji su živa još dva čovika koji znaju kako, ali više ne rade.

- Svaka je kuća znala pravit drveni ugalj, a sad ima čovjek iz Busovače, dođe i napravi žežnicu, more se rijet i ćumurana. Treba 40 kubika drva složit, najbolje graba ili bukve, pa pokrit starim sijenom i zemljom. Kad se upali, to gori dvanest do petnest dana. Nema kvalitetnijeg uglja od onog iz zemlje - kaže meštar.

Peke za dijasporu

Peka ima ravan svod, a sač sferan, podignut. Sač je bolji za pite, peka za meso i kumpire. Baš u Oćeviji, na jednoj mašala ledini i uz bistru Oćevijicu, svako lito domaći organiziraju pekijadu: dođu ekipe iz cile bivše Juge, zaduže peke i rastegnu do navečer: meza, rakija, kolo, muzika, zezancija, najmanje je bitno čija će peka bit bolja.

Majdani su pod zaštiton države, al se priča svodi na brigu domaćina, bez toga bi sve davno propalo. Toni pomaže ćaći, njemu će sve i ostat, samo teško bi izdrža bez plaće u firmi.

- Radim u vareškom komunalnom poduzeću, održavam pumpe na Oćevijici: bacaju vodu gore na Zvijezdu, odakle čitav grad pije vodu.

image
Ovakav sač traže ljudi od Amerike do Australije... Naši, dakako...
Nikola Vilić/Cropix

A pije li se rakija, taman je vakat?

- Imam ja tri kazana, ove će godine bit 600 litara! Najvišu idu jabuka, kruška i šljiva. Ima moje rakije i u Splitu, rođak iz Kaštela ponese - fali se Toni.

Prodaju li se kako peke i motike?

- Nešto po sajmovima, nešto kod kuće, znaju ljudi pa dođu, a dijaspora velika tako da oćevskih peka ima od Amerike do Australije. Srednji komplet, za deset osoba, u koji ide sađak (tronožac), sač, tepsija i ožeg (maša) dođe 400 kuna - kažu Vijačkići.

Ubilo se za turiste...

- Eno kakav im je put do Olova, ko groblje. Ima makadama i do Vareša... Šta su šume posjekli u Zvijezdi, da su samo koru ili piljevinu prodavali, mogli su zlatnu traku umjesto bijele nacrtat. A oni bi turizam, pa ko će ti doć?!

Isovićeva 'Metallica'

Evo će otvarat rudnik: srebro, zlato, cink, olovo, barit, ovo-ono, oće li bit bolje?

- Ako rudnik ne spasi Vareš, ništa neće! Onda lijepo nek saberu narod na jedno mjesto, da ne nastrada, pa nek upale buldožere i čitav grad nek poravnaju - uvjeren je Alojzija.

Opet ćemo doć. Ko se jednon uputi zvjezdanin stazama, uvik se vraća, zato nas je ka strila nebeska i grom Perunov pogodila Alojzijeva pisma uz čekić i nakovanj:

“Prođo Bosnom kroz gradove, al ne nađo srcu mira, jedna stara uspomena osjećaje moje diraaa...”

Jok, nije "Metallica", to je Safeta Isovića i starijeh metalaca hit!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
06. srpanj 2022 06:32