Iako izreka da srbijanski vladari nakon svrgnuća mahom završavaju nasilno drži čvrsto mjesto u političkom mitu i javnom narativu, činjenice ipak govore ponešto drukčije. Povijest Srbije prožeta je, istinabog, mnogim krvožednim smjenama vlasti, atentatima i političkim ubojstvima, no valja imati na umu da su ubijeni srpski knezovi, kraljevi ili premijeri uglavnom bili strateški neprijatelji Rusije i pobornici Srbije na Zapadu; većina onih drugih uspjela je uglavnom preživjeti detronizaciju kroz progonstvo, abdikaciju i pomno planirani egzodus. U svjetlu te istine, pitanje što će aktualni srbijanski diktator izgubi li sljedeće izbore i ako mu propadne putinovski pokušaj prebacivanja iz predsjedničke u premijersku fotelju ispada prilično rutinsko. Put iz Beograda prema Moskvi naročito je tijekom zadnjih desetljeća postao utabana politička staza.
Priča o odlasku srbijanskih vlastodržaca i vojnih zapovjednika u Rusiju nakon političkih slomova ili izgubljenih ratova priča je s prilično razrađenim scenarijima, koji imaju jasnu dinamiku i povijesni kontinuitet. Zato dilema bi li Aleksandar Vučić u slučaju izbornog poraza i gubitka poluga moći mogao krenuti istim putem ne predstavlja puku spekulaciju, nego analitičku procjenu utemeljenu na desetljećima poznatoj praksi srbijanskih političkih i sigurnosnih elita. Još čvršći temelj za takvu procjenu je u zadnjim aktualnim zbivanjima, pa i informacijama iz Moskve koje otvoreno potvrđuju dogovorene geopolitičke manevre između Beograda i Kremlja. Ruska agencija RIA novosti objavila je, naime, ovih dana kako je ostavka predsjednika Srbije Aleksandra Vučića bila izravno povezana s njegovim razgovor s Vladimirom Putinom. "Cijela operacija bila je na rubu propasti da Vučić nije uspio u zadnji trenutak dobiti Kremlj", objavila je ruska državna agencija.
Vijest da je svoj "putinovski manevar" za vječni ostanak na vlasti Aleksandar Vučić dogovorio s Putinom glavom i bradom može biti senzacija samo zadnjim nevježama: vjerojatno je i prva ideja i inspiracija za taj nedemokratski čin Vučiću u krilo sletjela iz Kremlja. Boljeg partnera u Srbiji od "Žvalavog" naprosto ne vide. No nisu ruski glavešine vidjeli ni boljeg i odanijeg sirijskog vođu od svog dugogodišnjeg pajde Bašara al-Asada, pa mu to ipak nije pomoglo. A gdje je danas Asad, također se dobro zna: tamo gdje će sutra možda biti i slavni Vučko. No ne treba nam za srbijanski slučaj nikakva sirijska logička parabola, imaju oni dovoljno i svojih povijesnih konja za trčanje.
Kada se raspala Miloševićeva ratna vlast koncem devedesetih, Moskva je u hipu postala glavno utočište onih koji su u domovini ili pred međunarodnim sudovima bili suočeni s najtežim optužbama. Sloba nije stigao uteći na vrijeme, jer ga je pokojni Zoran Đinđić prije izručio Haagu, no sin zločinca Marko Milošević pobjegao je u Rusiju odmah nakon "petooktobarskih" promjena 2000. godine, dok mu se majka Mira Marković pridružila početkom 2003., neposredno uoči ubojstva premijera Đinđića. Unatoč potjernicama i službenim zahtjevima Beograda, ruske vlasti dale su im rutinski status izbjeglica, a potom i politički azil.
Sličnu je sudbinu izabrao i posljednji savezni ministar obrane SFRJ, general Veljko Kadijević, koji je 2001. godine tiho otputovao u Moskvu na tobožnji službeni put, da bi sedam godina kasnije ukazom tadašnjeg ruskog predsjednika Dmitrija Medvedeva (Putinove verzije Ane Brnabić) dobio i rusko državljanstvo. Tim su činom potpuno blokirani svi pokušaji njegova izručenja Hrvatskoj zbog počinjenih ratnih zločina. Lekcija koju je srbijanska politička klasa tada naučila bila je vrlo jednostavna i sigurno važi do dandanas: Zapad nudi pregovore dok ste na vlasti, ali Moskva nudi trajnu zaštitu kad jednom s nje padnete.
Koliko je osovina s Moskvom i dalje ključna za politički opstanak na vlasti u Beogradu, pokazuju i nedavni dramatični događaji. Samo dan prije nego što je podnio ostavku kako bi se tobože "kao običan građanin" uključio u kampanju za prijevremene izbore raspisane za 25. listopada, Vučić je sve svoje poteze prethodno uglavio osobnim razgovorom s Putinom i osiguranjem plinskog sporazuma o kojemu tijekom izborne kampanje ovisi energetska stabilnost Srbije. Ovaj manevar bolje od ičega potvrđuje koliko su sudbina srbijanskog lidera i njegove ključne političke odluke kroz sve godine vlasti izravno naslonjene na Moskvu i Putinove političke interese.
U zasad hipotetskom scenariju u kojem Vučić ipak gubi izbornu kocku i suočava se s brzim urušavanjem politički kontroliranog pravosuđa te otvaranjem velikih korupcijskih i sigurnosnih afera, njegov brzi i trajni premještaj u Rusiju nameće se posve prirodno, kao najbrži i najsigurniji egzistencijalni refleks. Mreža političkih i obavještajnih veza Beograda s Kremljem gajena je godinama, a logistika za prihvat bivših saveznika u Moskvi funkcionira besprijekorno. U nedavnom grotesknom javnom skandalu s dr. Branimirom Nestorovićem i Aleksandrom Vulinom razotkriveno je da Moskva svim rusofilskim strankama i političkim organizacijama daje direktne izborne naloge i defakto u Srbiji vlastoručno sastavlja izborne liste. Za razliku od zapadnih zemalja koje bi pod pritiskom javnosti i vlastitog pravnog poretka teško mogle ponuditi imunitet bivšem autokratu i članovima njegova političkog kruga optuženima za zlouporabu položaja ili veze s organiziranim kriminalom, Rusija izručenje svojih klijenata uopće ne razmatra kao opciju. Zato je Vučić i njegov korumpirani i zločinački režim toliko i vole.
Ipak, u usporedbi s Miloševićevom obitelji, Vučićeva geopolitička pozicija nosi i određene specifičnosti. Dok je ratni moloh Sloba potkraj svoje vladavine bio u potpunoj međunarodnoj izolaciji, Vučić je godinama vješto balansirao između Istoka i Zapada, gradeći istodobno poslovne i političke mostove s Europskom unijom i Sjedinjenim Državama. Prije bilo kakvog iznenadnog bijega, Vučić bi sasvim sigurno pokušao prethodno ispregovarati i svoj miran silazak s vlasti ili jamstva svome imunitetu na samom Zapadu. Ako mu to ne bi pošlo za rukom, kao čovjeku s više nego basnoslovnim financijskim rezervama i izvan Srbije imao bi za politički egzodus i još neke strane destinacije na raspolaganju. Kao privlačna alternativa Moskvi, posljednjih mu se godina po glavi kao moguće utočište vjerojatno mota i Bliski istok, i to prvenstveno Ujedinjeni Arapski Emirati, koji mogu pružiti potpunu diskreciju i financijsku sigurnost bez političkog tereta i zapadnih sankcija pod kojima se danas nalazi Rusija. Sigurno nije džabe Vučić bio prvi lider koji je harno posjetio Emirate netom nakon početka sukoba na Bliskom istoku.
No, ako bi događaji na beogradskim biralištima, ulicama ili u pravosuđu ipak posve izmaknuli kontroli i ako bi prijetnja od uhićenja postala nagla i neposredna, Moskva bi Vučiću na koncu ostala vjerojatno jedina neprobojna utvrda. Nije isključeno ni da Putin pošalje svoje obavještajce u Beograd da organiziraju operaciju njegova izvlačenja, baš kao što je bio slučaj s Asadom dok su pobunjenici nadirali u Damask. Koordinacija s Putinom uoči same ostavke jasna je potvrda da Vučić u Kremlju i dalje ima stalno otvoren komunikacijski kanal. U takvom moskovskom raspletu dugogodišnje srbijanske političke drame povijesni presedan bio bi još jednom ponovljen, a Moskva bi potvrdila svoju ulogu tradicionalne "sigurne kuće" za srbijanske moćnike u političkom izbjeglištvu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....