Gdje ćete naći toliko čudesa kao u Hercegovini, usred koje se krije i jedno zbilja neobično: govorimo o čovjeku čija su leđa, duh i srce vidjeli nevolja dovoljno za nekoliko života. O nepravdama koje su stizale jedna drugu da i ne govorimo. Tanko ćemo narezati mezu, neka vas malo, neće vam biti krivo…
Za jedne, a takvih je opravdano mnogo, autentični hercegovački franjevac, pastir kojemu je povjereno stado uvijek bilo prva i jedina preokupacija. Za druge, koji su bili u manjini, ali bolje raspoređeni, “crveni” fratar, sumnjiv svećenik “narodne” vlasti u kraju odanom “božjoj” vlasti.
Jer, misle takvi, nazovimo ih ortodoksnim, ispravnim Hrvatima i katolicima, zašto bi ga inače komunističke vlasti počastile jednom od dviju glavnih ulica u Ljubuškom – onom poprečnom, koja vodi s istočne čapljinske na zapadnu gruđansku stranu?!
I za koliko ste sličnih primjera čuli u davnoj zemlji strastvene ljubavi između Partije i Crkve, tako intenzivne i obostrane da ne mogu opstati u istoj rečenici. Pa jedna drugoj s ideološke distance šapuću: “Ustaše!”, “Antikristi!” Kao da suštinski ne šalju i neke iste, fundamentalne poruke – humanizma, jednakosti, bratstva, slobode, milosrđa…
Okrenuta vremena
Onda su se vremena okrenula, stigla je demokracija pa je nova hrvatska “narodna” vlast, budući da u tom dijelu BiH uglavnom žive Hrvati, odlučila ispraviti stare “nepravde” i oduzeti ulicu časnom fra Serafinu Dodigu, a brojnoj njegovoj subraći u Kristu udijeliti počasti, držeći ih valjda dostojnijima: brzinskim pregledom izmjena iz 2016. godine, lako je uočiti barem petnaestak fratarskih ulica, svaka s imenom i prezimenom, pa nekoliko sestrinskih, po koju svećeničku, nekolicinu svetačkih, onda papinsku, čak i jednu zbirnu – onu Pobijenih franjevaca.
A fra Serafin ostade sam na kraju srca. Iskrčilo mu ulicu, kako kaže rijetka i zdvojna rodbina, tvrdeći da je taj fratar životom pokazao što bi kršćanstvo trebalo biti. Kažu, držao se one Kristove i evanđeoske: “Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” Svašta pritom doživjevši.
Talijanski fašisti osudili su ga bili na smrt strijeljanjem jer su mu pokraj župne kuće u Gorici, između Sovića (BiH) i Imotskog (RH), pronašli podvaljene, uza zid naslonjene puške; imotske Srbe spasio je od ustaške jame na goričkom području; borio se za crkvenu imovinu, spasivši od “narodne” vlasti dijelove egzistencijalno važnih imanja znamenitog humačkog samostana sv. Ante na ljubuškoj periferiji, gdje je bio gvardijan; trpio je vrijeđanja i u zadnji tren izbjegao premlaćivanje i planiranu likvidaciju u režiji udbaških batinaša; teško je podnosio prijekorne poglede i pogrdne prišivke obiju strana; dobio Titov orden bratstva i jedinstva upravo za spašavanje onih pravoslavaca iz Glavine; komunističke vlasti prijetvorno su ga htjele iskoristiti za razne svoje ciljeve; dobio ulicu u socijalizmu, izgubio je u demokraciji…
Matična Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja Blažene Djevice Marije na internetu kratko navodi: “O. fra Serafin Dodig, iz Lisica, umro 12. prosinca 1959. godine u Mostaru, u 74. godini života, 54. godini redovništva i 47. godini svećeništva. Obnašao je službe kapelana, župnika, samostanskog vikara, gvardijana i definitora Provincije. Pokopan je na Novom groblju na Humcu.”
Na liniji fra Didaka Buntića
Možda je konačno došlo vrijeme da se današnji Ljubuški, svi njegovi ljudi i čitav Hum sjete teške fra Serafinove sudbine, da mu priznaju časno djelo, uvide počinjenu nepravdu – i vrate ulicu!
Ona danas nosi ime hercega Stjepana Vukčića Kosače. Po tom je srednjovjekovnom velmoži Hercegovina dobila ime, Ljubuški je bio njegov posjed, a iznad mjesta i danas se koči Kosačin tvrdi grad. Budući da mu je u tituli pisalo “herceg sv. Save”, svojataju ga i Srbi, rugajući se Hrvatima. Nema veze, sve je to ionako samo folklor.
Bili smo tu, usred mjesta, obišli lijepi Ljubuški, Kravicu, Čeveljušu, Koćušu, hercegovačke vodene vile na Trebižatu. Sat i pol od Splita, imat ćete što vidjeti ako naiđete! Pitamo prolaznike znaju li kako se ulica zvala prije 30 godina:
– Ajde, bolan, ne znan šta san jučer ruča…
– Titova ti ovde nije bila, nek’ je vlada komunizam! A nije ni Andrije Artukovića, ne bi dala partija, džaba što je Andrija naš, odma tu iz Klobuka…
– Fra Serafinova veliš da je bila?! Malo teže da bi komunisti dali ulicu fratru…
– Ima i sad na Googleu da je Tina Ujevića, biće da nisu ispravili…
Uglavnom, teško je vjerovati da bi gradske vlasti danas ukidale Kosaču i vraćale Dodiga, ali važno je reći da ljubuški, odnosno humački fratri pozdravljaju zamisao da časno ime njihova davnog subrata u redovništvu ipak osvane na početku, kraju i uzduž neke od gradskih ulica.
– Razgovarao sam već s fra Serafinovom rodbinom, koja bi, zajedno s humačkim samostanom i fratrima, mogla pokrenuti inicijativu i obratiti se gradskom Povjerenstvu za imenovanje ulica s prijedlogom da fra Serafin dobije jednu i da se nepravda ispravi. Vjerujem da oko toga ne bi trebalo biti problema, rekao nam je fra Dario Dodig, gvardijan humačkog samostana sv. Ante.
Kaže čovjek ovako:
– Ne znam zašto mu je ulica ukidana, kao što ne znam ni okolnosti pod kojima je nekada bila imenovana. Davno je to bilo, time se bave gradske vlasti. Uoči vašeg dolaska, pitao sam našeg subrata, prof. dr. fra Andriju Nikića, koji je doktorirao povijest i upućen je u temu, da mi kaže nešto o fra Serafinu. Govorio je o njemu pozitivno: fra Serafin je bio na liniji čuvenog humanitarca fra Didaka Buntića, u smislu pomoći običnim ljudima, seljacima i sirotinji u teškim i turbulentnim vremenima. Kod Didaka je to bilo prije sto godina, poslije Prvog svjetskog rata, spasio je bio tisuće gladne hercegovačke djece preseljenjem u Slavoniju, a kod Serafina u vrijeme poraća i rane komunističke vladavine nakon Drugog rata.
Te olovne godine nezaobilazan su dio hercegovačke povijesti, to ćete vidjeti u svakom samostanu ili župnom dvoru, pa tako i na Humcu: u hodniku je golem uokvireni podsjetnik s fotografijama 67 redovnika i natpisom: “Hercegovački franjevci žrtve komunističkih zločina 1942 – 1952”.
Mnogi fratri su progonjeni i zatvarani, od fra Darija čujemo da je “Maloj braći” u tom kraju odrezano 500 godina robije:
– Kada su se stare ulice brisale, a nove dijelile, nestankom bivše države, ja pretpostavljam da su nove vlasti išle za tim da najprije imenuju one koji su najviše trpjeli, koji su bili mučenici.
Teška i slojevita priča
Gvardijan veli da je – čuvši od upućene subraće i čitajući članak fra Vinka Dragičevića, Serafinova suvremenika i bliskog subrata, danas pokojnog – doživio franjevca o kojemu govorimo kao dobroćudna čovjeka:
– Nastojao je spasiti što se spasiti moglo u vrijeme otimačine samostanske imovine, zgrada, zemljišta s kojih su se prehranjivali i slično. Negdje je uspio, negdje nije, ali ja iz svega ne vidim da bi fra Serafin bio izdajnik, ne vidim neku negativnu konotaciju. Jest bio u udruzi “Dobri Pastir”, ali bili su i brojni drugi fratri i svećenici.
Teška je to i slojevita priča: znajući sve što su ljudi podnijeli i poznavajući duh tog kraja, naglašenog hrvatskog nacionalnog naboja i katoličke vjere, nije teško shvatiti zašto su se neki pitali: “Kako ćemo častit fratra s Titinin ordenon, a Titići mu pobiše tolku braću?!”
“Dobri Pastir” bilo je staleško “Udruženje katoličkih svećenika Narodne Republike Bosne i Hercegovine”, nastalo 1950. godine. Otad traju i prijepori. Jedni ga smatraju komunističkim proizvodom, motiviranim željom za osnivanjem “narodne crkve”, koja bi slušala Partiju, a ne Crkvu. Bilo je više takvih udruženja širom bivše države. I socijalističkog svijeta.
Drugi su ipak realniji. Kažu da je u izrazito teško poratno doba – kada su biskupske katedre u BiH bile upražnjene, kada nije bilo odnosa između Jugoslavije i Vatikana, a kler bio prepušten sebi samom, uz otetu imovinu, bez prihoda i izvora hrane – kažu, dakle, da tada nije bilo lako iz života iscijediti goli opstanak i pružiti pastoralnu skrb vjernicima. Da se ne izgubi stado kada mu udare pastira.
Udruženje je nudilo i socijalnu zaštitu, pa su mu, iz nevolje, pristupali mnogi svećenici. A Sveta Stolica bila još par desetljeća daleko…
Uglavnom, spominjani fra Vinko Dragičević, u poduljem svjedočanstvu, pisanom u prvom licu i objavljenom u časopisu “Stopama pobijenih” 2010. godine, kaže:
“Osnovano je bilo Udruženje katoličkih svećenika BiH ‘Dobri Pastir’ u koje se odmah na početku upisalo mnogo svećenika i redovnika iz BiH. Neki su se kasnije ispisali. Drugi su se povremeno upisivali, prema uviđavnosti. Fratre u Hercegovini, među kojima je bio i fra Serafin, upisao je poglavar Provincije. Da bude jasnije….”
Teško je u jednom novinskom tekstu dati širi pregled fra Vinkova slova o fra Serafinu Dodigu, ali evo nekih ključnih misli:
“Osjećam veliko olakšanje što je istina došla na papir. Nadam se da će doći i u srca zainteresiranih za nju. Izražavam zahvalnost fra Serafinu i molim da ga Bog rajem napoji!”
“Zahvaljujem Bogu što mi je omogućio iznijeti istinu o čovjeku krivo shvaćenom, bez krivice optuženom, opterećenom zlim glasom kao suradnikom s neprijateljem svog naroda, izdajicom, crvenim fratrom...”
“Nitko ga u samostanu nije doživljavao kao nekoga pred kim se ne bi smjelo pričati o osjetljivim stvarima. Bio je domoljub, franjevac, odan Crkvi.”
Spas od smrti
“Nakon svih saznanja, s pravom tvrdim da je fra Serafin bio kao i ostala braća fratri. Svugdje, u svim društvenim prilikama bio je u svom fratarskom habitu, sv. misu slavio je kao i ostali fratri, ispovijedao, opremao bolesnike, vodio sprovode kao i ostali, propovijedao možda i vatrenije nego ostali, brinuo se za samostan i crkvu više nego ostali. Bio nam je pred očima kao i mi pred njim.”
“Nikada ništa nismo zapazili zbog čega bismo posumnjali u njegovu ispravnost, poštenje, privrženost vjeri, Crkvi i svome redu, Provinciji i narodu, nikada se nismo bojali pred njim razgovarati o onome što ne bismo željeli da se dalje čuje.”
“Kleknuvši pred talijanskog pukovnika i predsjednika prijekog suda, imotski gvardijan fra Ćiro Ujević uspijeva spasiti fra Serafina od sigurne smrti. Nepravda, zloba i podmetanje oružja silno su ga boljeli. Više od smrtne osude.”
“Na koga se prolije pasja čorba, čitav mu je život bremenit nevoljama, teškoćama pa i katastrofama. Radio bilo što, pa i s najboljim namjerama, sve mu se upisuje u zlo. Naš višestruki patnik, stradalnik, na koga se izlila pasja čorba, bio je fra Serafin Dodig.”
Žalosno. U nas bi se reklo, ko da je na boga kamenice baca…
