StoryEditor
Regijaeksluzivno

Fra Marinko Šakota deset je godina u službi u Župi svetog Jakova: Bila bi neopisiva radost da papa Frane dođe u Međugorje!

22. studenog 2020. - 21:57
Fra Marinko Šakota na audijenciji s papom FranomFoto Vatican Media

Međugorski župnik fra Marinko Šakota rijedak je gost javnih medija; koliko mi je poznato, do sada nije davao intervjue hrvatskim medijskim kućama, pa ovaj možemo nazvati ekskluzivnim. Rođen je u Čitluku 12. srpnja 1968. Osnovnu je školu pohađao u Čitluku, kao i prvi razred Srednje škole. Tada je izabrao franjevački poziv pa se uputio u Franjevačko sjemenište u Visoko. Tu je završio drugi razred gimnazije, a ostala dva u Isusovačkoj gimnaziji u Dubrovniku, gdje je i maturirao.

Franjevački habit obukao je 15. srpnja 1987. na Humcu, gdje je proveo godinu dana Novicijata, i mogu reći da ga od tada osobno poznajem, i to preko njegove starije sestre časne Melanije Šakote, jer sam sudjelovao na tom obredu. Od 1988. do 1989. služio je vojni rok. Studij filozofije i teologije započeo je u Sarajevu na Franjevačkoj teologiji (1989. – 1990.), nastavio je u Zagrebu na Isusovačkom učilištu (1990. – 1992.), a završio u Fuldi (Njemačka) (1992. – 1995.), gdje je i diplomirao. Vječne zavjete položio je u Širokom Brijegu 1993. godine.

Za đakona je zaređen u Zagrebu 10. veljače 1996., a za svećenika u Frohnleitenu 13. srpnja 1996. Prva služba bio mu je Franjevački samostan u Innsbrucku, gdje je kao ispomoć proveo godinu dana (1996. – 1997.), zatim kao duhovni pomoćnik u Frohnleitenu (1997. – 1998.) te kao kapelan u Augsburgu (1998. – 2000.). U Mostaru je bio kapelan (2000. – 2003.), a zatim župnik u Gradnićima (2003. – 2010.). Od rujna 2010. na službi je u Međugorju kao kapelan. Nakon smrti župnika fra Petra Vlašića u studenome 2012., fra Marinko je do danas međugorski župnik.

Već ste deset godina na službi u Međugorju i na svoj ste način postali prepoznatljiv znak župe svetog Jakova. Osim što ste župnik, često vas se može vidjeti na Podbrdu i Križevcu, gdje molite zajedno s vjernicima, predvodili ste razne seminare, poput onog u postu i šutnji, za bračne parove, svećenike... Propovijedate, predmolite klanjanje, katehizirate... Kako je biti župnik u Međugorju?

– Privilegij je moći biti u Međugorju kao svećenik. Posebno se to odnosi na ispovijedanje, kada možemo dati najviše. Dojam mnogih svećenika s kojima sam razgovarao je da se upravo u službi ispovjednika osjećaju ispunjeni.

Služba župnika dodatno je zahtjevna. Osim rada u župi koja je prilično velika (oko 5500 župljana u 1300 obitelji), od župnika se traži i angažman u radu s hodočasnicima koji dolaze iz cijeloga svijeta. Iako zahtjevno, nikakve poteškoće ne mogu umanjiti radost u služenju župljanima i hodočasnicima u Međugorju.

Ova je pandemijska godina specifična i za pastoral u Međugorju. Puno je manje hodočasnika nego inače, od svih predviđenih programa održan je samo Mladifest. Korona je ušla i u vaše fratarsko bratstvo, kao i među časne sestre franjevke u Miletini. Jedan je vaš fratar i preminuo od posljedica zaraze koronavirusom. I vi ste dugo bolovali od teške upale pluća. Jeste li sada dobro i nadate li se boljim danima dogodine, kad se obilježava 40. obljetnica Gospinih ukazanja?

– Pandemija je pogodila cijeli svijet, pa tako i Međugorje. Zbog pridržavanja mjera opreza, mnogi su programi otkazani, a broj hodočasnika se smanjio. Pa ipak, Međugorje je unatoč tome tijekom cijele ove godine išlo svojim putem nudeći svoj pastoralni program. Prije svega ističem večernji molitveni program, svete mise, ispovijed i molitvu na brdima. Unatoč svemu, makar u manjem broju, uvijek je bilo hodočasnika koji su dolazili u Međugorje. Najviše ih je bilo iz Hrvatske, Poljske, Ukrajine, Francuske, Španjolske i Italije. Početkom studenog bila je jedna skupina iz Brazila.

Kao i svi ljudi, nadamo se prestanku pandemije što skorije. U 40. obljetnicu ulazimo kao i u svaku drugu godinu, spremni služiti hodočasnicima koji budu dolazili, a vjerujem da će oni dolaziti u Međugorje čim se za to stvore uvjeti.

Zahvaljući papi Frani, koji je u Međugorje poslao apostolskog vizitatora nadbiskupa Henryka Hosera, kao i čestim posjetima apostolskog nuncija u Bosni i Hercegovini, nadbiskupa Luigija Pezzuta, u župi se osjetilo ogromno olakšanje jer ste kroz duže razdoblje bili izloženi teškim kušnjama zbog negativnog stava koji je o ukazanjima imao donedavni mostarski biskup Ratko Perić. Nadate li se da bi Sveta Stolica uskoro mogla proglasiti Svetište Kraljice Mira?

– U susretu u Vatikanu koncem 2018. godine osjetio sam da papa Frane jako cijeni mons. Henryka Hosera. U minuti-dvije, koliko sam stajao u razgovoru s njim, Papa mi je, među ostalim, rekao da slušamo i slijedimo mons. Hosera. Velika je milost što je papa Frane upravo njega izabrao za apostolskog vizitatora za župu Međugorje, jer se radi o izrazito razboritoj osobi koja ima otvoreno srce prema svemu što se događa u ovoj župi pa je milina živjeti i surađivati s njim.

Radost je što je i nuncij Luigi Pezzuto jako otvorena osoba koja cijeni naš pastoralni rad s hodočasnicima. Njegova nazočnost u Međugorju daje nam dodatnu sigurnost da Crkva stoji iza našeg rada.

Što se tiče biskupa Ratka Perića, mi fratri ostali smo isti i onda kad je on upravljao biskupijom i sada kad je vodstvo biskupije preuzeo mons. Petar Palić. Naime, mi dajemo sve od sebe da što kvalitetnije odgovorimo na pastoralne zahtjeve u radu s hodočasnicima, pritom svjesni da nismo mi pokretači tolikih milosti vidljivih u Međugorju, nego da se radi o Božjem zahvatu.

Hoće li Sveta Stolica uskoro proglasiti svetište u Međugorju, to ne znamo. Kao što rekoh, mi se samo brinemo oko pastoralnog rada, trudeći se da hodočasnicima što bolje iziđemo u susret, a odluke o statusu Međugorja u nadležnosti su Svete Stolice.

Novi biskup u Mostaru, mons. Petar Palić, u ova prva dva mjeseca službe nastupio je u odnosu prema Međugorju s puno razumijevanja, ističući pritom kako bi "fenomen" Gospinih ukazanja mogao biti jedan od čimbenika pomirenja u Crkvi u Hercegovini i glede poznatog "slučaja" o podjeli župa. Očekujete li njegov skori posjet međugorskoj župi?

– S velikom radošću dočekat ćemo mostarsko-duvanjskog biskupa mons. Petra Palića u Međugorju. No, kad će to biti, još ne znamo. Nisam ga još osobno upoznao, ali izgleda mi da je mons. Petar Palić razborit i otvoren čovjek. Stoga se radujem suradnji s njim u radu u našoj lokalnoj Crkvi.

Prema više relevantnih izvora, Mješovita teološka komisija predvođena kardinalom Camillom Ruinijem, koja se bavila doktrinalnim aspektom ukazanja, obavila je prema Papinim riječima dobar posao, i koliko je u javnost dospjelo, nema nikakvih dvojbi oko nadnaravnosti prvih sedam dana ukazanja, ali ostaje preporuka da se nastavi istraživanje svega onoga što se događalo poslije toga, do današnjih dana. Jeste li možda ikada posumnjali u Gospina ukazanja koja, evo, traju 40 godina, kao možda nijedna do sada u povijesti Crkve, i zašto se po vašem mišljenju Kraljica mira tako dugo ukazuje u Međugorju?

– Čuo sam jednog svećenika kako govori: "Ne mora se vjerovati u Gospina ukazanja." Začudila me je ta izjava. Zašto ne vjerovati? Zar je to nevažno? Ta Nebo se otvara kad Gospa dolazi! Ako Nebo govori, kako u to ne vjerovati?! Nije li u najmanju ruku neprirodno da to nekoga ne zanima i da prema tome bude ravnodušan? Zar su dolasci Majke Božje u ovaj svijet nevažni?

Treba samo vidjeti što se u svijetu događa pa da nam postane jasno zašto se Gospa ukazuje i zašto je toliko dugo s nama. Zar u mnogim stvarima nismo na krivom putu? Uzmimo samo naš odnos prema prirodi, koju nemilice uništavamo i koja se sve više "buni" protiv našeg ponašanja prema njoj. A da ne spominjem naš nemoral, našu borbu protiv života i mira. Mislim da ne možemo sami izići iz ćorsokaka u koji smo zapali i da nam je potrebna pomoć s Neba. A naša Nebeska Majka nudi nam tu pomoć.

Međugorje je unatoč boljim danima u kojima je dočekalo i visoka izaslanstva iz Vatikana, kao što je lani na Festivalu mladih bio Papin rimski vikar kardinal Angelo de Donatis, potom nadbiskup Rino Fisichella, predsjednik Papinskog vijeća za novu evangelizaciju, pa vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, još uvijek osporavan, i malo je, primjerice, biskupa Crkve u Hrvata koji su dolazili ili dolaze u župu svetog Jakova. Je li možda prilika da se iduće godine 25. lipnja svi naši biskupi okupe u Međugorju i zahvale Kraljici mira za sve milosti koje je u proteklom razdoblju izlila na naš narod i milijune ljudi sa svih strana Zemlje?

– Na ovogodišnjem Mladifestu s nama je bio jedan biskup iz Hrvatske, sisački biskup Vlado Košić. Sretan sam što sam upoznao biskupa Košića, koji je otvoren milostima koje se događaju u Međugorju. Jedan od razloga biskupova dolaska u Međugorje sigurno su i mnogi svećenici i vjernici iz njegove biskupije koji rado i često hodočaste u Međugorje. I ne samo iz sisačke, nego i iz drugih biskupija iz svih dijelova Hrvatske, vjernici gotovo svakodnevno ovamo hodočaste. Nadamo se da će uskoro i drugi biskupi iz Hrvatske doći u Međugorje. Podsjetimo da je papa Frane to dopustio.

Kad se spomenu međugorska zbivanja, uz vidjeoce jedno je ime nezaobilazno, a to je župnik s početka ukazanja, fra Jozo Zovko. No, on je još uvijek pod sankcijama, ovaj put crkvenim, za razliku od onih kad je u ljeto 1981. zaštitio vidjeoce i podnio mučeništvo savjesti na montiranom komunističkom sudu koji ga je osudio na zatvorsku kaznu. Nije li sazrelo vrijeme da i on može sudjelovati na proslavi obljetnice Gospinih ukazanja u Međugorju?

– Sjećam se da sam kao trinaestogodišnje dijete skoro svakodnevno dolazio u Međugorje na misu koju je prvih dana često predvodio fra Jozo Zovko. Bile su to propovijedi svećenika koji je povjerovao u Gospina ukazanja i o tome svjedočio snažnom i nadahnutom riječju. Nadamo se da će fra Jozo što skorije dobiti dopuštenje da predvodi svetu misu u Međugorju. Svi ljudi dobre volje tome bi se jako radovali.

Prije godinu dana bili ste na audijenciji s papom Franom i razgovarali ste s njim. On je u međuvremenu dopustio službena crkvena hodočašća u Međugorje, koje se prepoznaje kao uzor nove evangelizacije u trećem tisućljeću. Jedan član spomenute Mješovite komisije spominjao mi je kako ga ne bi iznenadilo kad bi u skoroj budućnosti Papa pohodio Međugorje. Što se vama čini, je li to realna mogućnost?

– Bila bi to neopisiva radost ako bi papa Frane došao u Međugorje! Kad se sjetim općeg oduševljenja zbog pisma koje je Papa uputio mladima na ovogodišnjem Mladifestu, mogu zamisliti što bi tek značio njegov posjet Međugorju!

Za dva dana, točnije 24. studenoga, navršava se 20 godina otkako je 2000. na Križevcu preminuo fra Slavko Barbarić, spiritus movens mnogih međugorskih inicijativa. Kad sam god došao na njegov grob na groblju Kovačica, uvijek bih zatekao nekoga u molitvi, isto tako, brojni vjernici pale u njegovu čast svijeće na grobu. Na koji način kanite obilježiti dvadesetu godišnjicu Barbarićeve smrti?

– Istina, fra Slavkov grob mjesto je molitve. Na njemu mole oni koji su ga poznavali, no sada je već mnogo veći broj onih koji ga nisu poznavali i koji osjećaju njegovu veličinu i zagovor. Zbog posebnog mjesta koje pripada fra Slavku Barbariću u međugorskim događajima i duhovnosti, namjeravali smo za 20. obljetnicu njegove smrti organizirati znanstveni simpozij o njegovu životu i djelima. No zbog pandemije odgađamo ga za 2021. godinu. Uz to, imali smo još priličan broj inicijativa koje će također morati još malo pričekati.

Fra Slavko Barbarić, poseban fratar i svećenik

Možete li za kraj navesti neku osobnu uspomenu na fra Slavka Barbarića, s kojim vas je vezalo i prijateljstvo. Što je kod njega bilo toliko zanimljivo da je oko sebe okupljao brojne Gospine hodočasnike i uz to je na svoj način bio duhovni vođa međugorskih vidjelaca, i razmišljate li u vašoj Hercegovačkoj provinciji o pokretanju postupka za proglašenje fra Slavka blaženim i svetim?
– Fra Slavko je bio poseban fratar i svećenik. Tu njegovu posebnost želim potkrijepiti vlastitim iskustvom koje datira od korizme 1995. godine. Bio sam pri završetku studija teologije. Možda zvuči čudno, ali iako sam bio pred završetkom, još uvijek sam se tražio. Studij teologije završava, a ja još nisam načistu sa samim sobom. Osjećao sam kao da sam se nalazio u magli. Tragao sam za izlazom tražeći jasnoću. To stanje stvaralo je u meni bojazan da krenem dalje i zaredim se za svećenika dok ne razjasnim stvari u sebi i sa sobom. Samo nisam znao kako.
"Otiđi fra Slavku", rekao mi je jedan moj prijatelj u razgovoru. Isti dan sam otišao u Međugorje na večernji molitveni program.

Stajao sam u crkvi na desnoj strani, naslonjen na ispovjedaonicu. Na početku molitve krunice došao je fra Slavko. Ugledao me je. Bilo mi je nekako nelagodno. "Eej, di si ti! Otkud tebe?", reče mi iznenađen kad me je ugledao. Snažno mi je stisnuo ruku. Osjetio sam da mi je time htio reći: "Drago mi je da si tu!" "Evo me", odgovorih. Htio sam mu na brzinu objasniti što se sve dogodilo i zamoliti ga za razgovor, ali prije nego što sam išta izustio, on mi stavi ruku na rame: "Večeras počinje seminar posta u Domus pacis. Ajde." To je bilo sve. Okrenu se, dade znak onima koji su se htjeli ispovjediti i uđe u ispovjedaonicu.

Zanimljivo, fra Slavko mi nije rekao: "Dođi, sudjeluj na seminaru posta." Ne. Samo mi je dao informaciju, a odluku je prepustio meni. Te večeri otišao sam u Domus pacis na seminar posta i molitve. Taj seminar, koji je trajao šest dana, donio je prekretnicu u moj život. Bila mi je darovana jasnoća, nakon čega sam se odlučio zarediti za đakona, a potom za svećenika.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

22. studeni 2020 21:57