Ekskluzivno iz Beograda: smijenjeni šef specijalne jedinice za ‘Slobodnu‘ detaljno o tome kako je Vučić htio proliti krv

Peti je listopada 2000. Zločinački režim Slobodana Miloševića je na koljenima. Pokušao je pokrasti izbore koje je izgubio od Vojislava Koštunice, pa mu se "dogodio narod", kako je volio pričati o skupovima koje je sam organizirao na početku svoje vladavine.

Po centru Beograda suzavac, metež, lomljava, vika…, čuje se i razmjena vatre. Vaš izvjestitelj, tada mladi novinar beogradskog oporbenog Danasa u ulozi fiksera jedne britanske novinarke, nakon što je sudjelovao u prvom redu u trenutku prvog legendarnog juriša u tadašnju Saveznu skupštinu i početka predaje policajaca, te gutanja prvih doza suzavca ispaljenih iz Skupštine, spustio se prema parku Tašmajdan, s čijeg je povišenog ruba kratko promatrao kako se ispred zgrade Radio-televizije Srbije vode prave borbe, uz razmjenu vatre. Utovarivač poznatog "bageriste Džoa" rušio je ulaz u zgradu Miloševićeve "TV Bastlje".

Nešto dalje, u Ulici Ilije Garašanina, vladao je čudan mir. Kolona naizmjenično crnih i bijelih Land Rover "Defendera" ušla je lagano u ulicu. Tik ispred vašeg izvještača iz prvog vozila izišao je specijalac u maskirnoj odori, s taktičkom kacigom na glavi, naoružan samo pištoljem za pojasom i prišao skupini demonstranata. Rukovao se s njima i razmijenio nekoliko rečenica, nakon čega se vratio u svoje vozilo. Nešto poslije, u istu ulicu ušla je i kolona "Hummera" prepunih maskiranih "Crvenih beretki". Nisu skidali maske i nisu prihvaćali ruke koje su im građani pružali. Jedinica je i dalje čekala i vagala što joj je činiti.

Službena verzija događaja od 5. listopada je da je upravo Jedinica za specijalne operacije (JSO, neformalno "Crvene beretke"), naoružana formacija srbijanske Državne sigurnosti, u biti mješavina vojne i policijske postrojbe koja je činila i zločine po ratištima bivše SFRJ, prva prešla na stranu naroda. Milorad Ulemek Legija, njihov tadašnji zapovjednik i lik koji je tri godine kasnije osuđen za sudjelovanje u ubojstvu prvog demokratskog premijera Zorana Đinđića, napravio je baš sa Đinđićem pred 5. listopada dogovor da Jedinica prijeđe na stranu naroda. Međutim, nije glatko prešao.

Kratko osporavanje službene verzije

Nakon pobjede demokracije, nakratko se u javnosti pojavila vijest da nisu zapravo Legija i njegove "Crvene beretke" prešle prve na stranu naroda, nego mnogo manja Specijalna antiteroristička jedinica (SAJ) – elita srbijanske policijske elite. To jedinstveno pa ubrzo zaboravljeno svjedočanstvo, koje je objavio jedan danas nepostojeći beogradski tjednik, govorilo je kako se Legija lomio kojoj se strani prikloniti, kako je došao u punoj opremi spreman pucati i masovno ubijati građane i kako je navodno odlučio prebjeći tek kada je kao posljednju kap u čaši čuo informaciju da je legendarni SAJ već na strani naroda. "Zaje*i, ja protiv njih ne idem!", izgovorio je navodno Legija po tom tadašnjem svjedočenju.

U vremenu sadašnjem, vaš izvještač razgovara s nedavno smijenjenim zapovjednikom SAJ-a, Spasojem Vulevićem, koji je duže od dva desetljeća predvodio Jedinicu. U želji da provjerimo tu teoriju o SAJ-u koji je prvi prešao narodu 2000., prepričavamo mu događaj kojem smo svjedočili i koji se uklapa u tu verziju sa zapovjednikom specijalaca koji izlazi i mirno razgovara s demonstrantima.

– Pa to sam bio ja – odgovara Vulević vašem izvjestitelju, ugodno iznenađenom tim novim saznanjem. – I sve je bilo tako kako ste ispričali, mi smo prvi prešli na stranu građana.

Pad Vučića

Detaljima događaja od prije više od četvrt stoljeća u kojima je pao najgori balkanski zlikovac, i koji su i za srbijansku javnost novost, vratit ćemo se nešto kasnije u ovom tekstu – jer SAJ je bio viđen da bude bitan faktor i ovih tjedana, u obrani i posljednjim danima režima Aleksandra Vučića!

Naime, tijekom dvije godine studentskih prosvjeda koji se nikako nisu htjeli ispuhati niti zaustaviti, Vučić je lagano zbijao redove oko sebe i čistio ih od potencijalno nedovoljno lojalnih ljudi, pripremajući se očito za finalni krvavi obračun.

To čišćenje, očekivano, nije moglo mimoići ni legendarni SAJ, jedinicu koja je po pravilu tijekom desetljeća bila izvan političkih događanja, previranja i kadriranja po MUP-u i koja je, nekako sa strane, čuvana za ono za što je stvorena davne 1978. kao Jedinica milicije za specijalna djelovanja u srbijanskom socijalističkom SUP-u.

Vučićeva vlast je nakon dugih pritisaka i nastojanja da Jedinica bude upotrijebljena za aktivnosti koje njoj nisu u opisu posla, te otpora same Jedinice, smijenila je Spasoja Vulevića s pozicije zapovjednika SAJ-a 5. rujna prošle godine. Na njegovo mjesto postavljen je Igor Žmirić, dotadašnji pomoćnik zapovjednika Jedinice za osiguranje određenih objekata i osoba (JZO), Marka Krička, ekipe koja se posebno istaknula brutalnošću u obračunu s pobunjenim studentima u nekoliko incidenata kada su brutalno prebijani demonstranti.

Taj lojalist u uniformi je vjerojatno završio karijeru malo poslije pada svog vođe Vučića, ovog 4. studenoga, kada je priveden, da bi dva dana poslije formalno privremeno bio udaljen s dužnosti zapovjednika SAJ-a. Ne očekuje se da će se vraćati na čelo Jedinice.

Vučić se pripremao za borbu

Razgovor sa Spasojem Vulevićem za Slobodnu Dalmaciju nastavili smo o tek minulom listopadu i danu kada je – srećom na izborima i sasvim mirno – pao Vučić.

Bivši zapovjednik elitnih specijalaca tvrdi da je preko svojih nekadašnjih kolega, pripadnika različitih policijskih formacija, tijekom izbornog dana 25. listopada dobivao informacije o rasporedu snaga i pripremama za ono što je mogla biti vrlo opasna izborna noć.

– Bili su na nekoliko lokacija, znali smo gdje se nalaze. Kolege su nam javljali preko unaprijed dogovorenih komunikacijskih kanala.

Prema njegovim informacijama, uz policijske snage bile su pripremljene i skupine ljudi u crnom, koje otvoreno naziva režimskim "SA trupama", formiranim po ugledu na nacističku Njemačku.

– Njih je bilo oko tri tisuće. Bili su raspoređeni po hotelima, prolazima i drugim lokacijama, a u sedam i pol, osam navečer počeli su pristizati u prostor oko Pionirskog parka, popularnog Ćacilenda. Sve je bilo spremno.

A za što su sve te snage bile pripremljene?

– Procjena je bila da Vučić neće priznati poraz, nego da će proglasiti pobjedu. Pretpostavljalo se da će se građani tada početi okupljati. Zato je još prijepodne, oko deset ili jedanaest sati, bio blokiran prostor oko Republičke izborne komisije – što je činjenica u kojoj se vaš izvjestitelj i sam uvjerio na terenu nešto prije sumraka, o čemu je "Slobodna" pisala u tekstu o izbornoj noći.

Kao dio priprema za takav rasplet Vulević vidi i izvještavanje provladinih televizija, na kojima su se tik prije Vučićeva priznanja poraza pojavljivale informacije o uvjerljivom vodstvu njegove Srpske napredne stranke.

– Govorilo se da SNS ima 54 ili 56 posto, a Studentska lista 38 posto. Mislim da je to bila uvertira i da su urednici tih televizija već bili upoznati s planom.

No onda se dogodilo ono što je malo tko očekivao: Aleksandar Vučić priznao je izborni poraz, a scenarij za koji su, prema Vulevićevim informacijama, pripremane policijske snage, nije se ostvario.

Što bi se dogodilo da je Vučić proglasio pobjedu?

Pitamo Vulevića što bi bilo da je Vučić ostao pri prvotnom planu i odbio priznati poraz. Iskusni specijalac ne tvrdi da zna odgovor. Smatra, međutim, da je postojala ozbiljna opasnost od eskalacije sukoba i iznosi svoje pretpostavke:

– Svi pretpostavljamo da ga je netko nazvao iz inozemstva. Da su imali svoje promatrače, analitičare i ljude koji su odavde izvještavali te da mu je rečeno da je razlika prevelika, da je očito izgubio izbore i da ne bi bilo dobro ići u daljnju eskalaciju koja bi mogla destabilizirati cijelu regiju.

S druge strane, kaže da nikada nije imao informacije da je sama Studentska lista i u jednom trenutku tijekom dvije godine uličnih prosvjeda pripremala nasilno zauzimanje institucija.

– Koliko znam, nikada nisu imali nikakav takav plan. Njihova retorika bila je izlazak na izbore, masovnost i nenasilje. Nikada nisam čuo da su planirali upade u institucije, rušenje RIK-a ili paljenje zgrada.

Što je SAJ i zašto je bilo bitno smijeniti mu zapovjednika prije početka pravih nevolja?

Da bi se razumjelo zašto je smjena Spasoja Vulevića bila toliko značajna, potrebno je najprije objasniti što je SAJ i zašto nije riječ o još jednoj policijskoj postrojbi koja se može poslati na ulicu da rastjeruje demonstrante.

– Smijenjen sam zato što nisam želio nezakonito upotrebljavati jedinicu – kaže Vulević. – SAJ nije namijenjen rješavanju situacija narušavanja javnog reda i mira. Za to postoje druge jedinice, koje imaju odgovarajuću obuku i takve zadatke. SAJ je namijenjen najkritičnijim situacijama, talačkim krizama, otmicama zrakoplova, uhićenjima najopasnijih naoružanih kriminalaca, situacijama u kojima postoji neposredna opasnost od gubitka ljudskih života.

Navodi tu niz operacija u kojima su njegovi ljudi sudjelovali, od uhićenja opasnih kriminalaca do intervencija protiv naoružanih ubojica.

– Mi koristimo izuzetno skupu opremu. Momci vježbaju svaki dan. Ne možete takvu ekipu slati na zadatke za koje nije namijenjena. Osim toga, nas je malo. To vam je kao s liječnicima: kirurga imate mnogo, ali neurokirurga malo.

Prema Vulevićevu svjedočanstvu, pritisci da prihvati drukčiju upotrebu jedinice trajali su tri ili četiri mjeseca.

– Nisam želio slati ljude na takve zadatke. Na kraju su odlučili smijeniti me.

A što bi se dogodilo da je na izborni dan SAJ dobio zapovijed za intervenciju protiv građana, pitamo Vulevića. I što bi se dogodilo da je hipotetički na njezinu čelu ostao on, Vulević, a što bi bilo da je takvo naređenje stiglo u trenutku kada SAJ-om zapovijeda Vučićev lojalist Žmirić?

Vulević tu šire odgovara i objašnjava da je, prema njegovim informacijama, za izbornu noć bio predviđen angažman dijela pripadnika te jedinice u civilu, kao i pripadnika u odorama, ali prvenstveno za evakuaciju ugroženih i štićenih osoba na sigurne lokacije.

– Ne znam kako bi se SAJ sada mogao koristiti u slučaju narušavanja javnog reda i mira većih razmjera. Nema (ni cijeli režim) dovoljno ljudi za to. Što biste radili da na ulicu iziđe milijun građana? Nijedna sila ne može riješiti takvu situaciju.

Upravo je taj mogući sukob bio jedan od razloga Vučićeva strahovanja uoči izbora.

– U specijalnim jedinicama uvijek planirate različite scenarije, uključujući i najgori. A kada napetosti rastu, u jednom trenutku sve može puknuti. Nastaje domino-efekt, jedinice počinju otkazivati poslušnost, prelaziti na stranu građana. Policajci su također dio naroda, njihove obitelji žive među tim ljudima.

Zato, kaže, još uvijek ne može doći k sebi od sreće zbog načina na koji je izborna noć završila.

Policajac, specijalac i vojnik nisu isto

A zašto je SAJ toliko drukčiji od drugih naoružanih formacija u Srbiji?

S tim pitanjima smo se obratili drugom sugovorniku, bivšem visokopozicioniranom pripadniku SAJ-a, kojeg ćemo za potrebe ovog teksta zvati Vanja. Naš sugovornik se prije mnogo godina povukao iz policijske službe i danas vodi posve drukčiji život. Na anonimnosti inzistira isključivo zbog privatnosti, ne želeći da ga javno istupanje dovede u središte pozornosti.

Vanja je u SAJ-u proveo velik dio profesionalne karijere, sudjelovao u njegovu razvoju, selekciji i obuci pripadnika te obnašao odgovorne dužnosti.

– Ključna stvar koju ljudi ne razumiju jest da je SAJ policijska jedinica. I to jedinica sastavljena od profesionalnih, školovanih policajaca. To nije vojska – objašnjava.

Razlika, tvrdi, nije samo u uniformi, naoružanju ili zadacima, nego prije svega u načinu razmišljanja i odgovornosti.

– Svaki školovani policajac zna što smije, a što ne smije raditi. Zna da osobno odgovara za svoje postupke. Ako mu nadređeni naredi da počini kazneno djelo, on to ne smije učiniti. Ne može se poslije braniti time da je samo izvršavao zapovijed.

Vanja tu razliku uspoređuje s vojnom hijerarhijom u kojoj je, prema njegovu objašnjenju, naglasak na izvršavanju zapovijedi i drukčijoj raspodjeli odgovornosti. No još je važnija razlika između običnog policajca i specijalca.

– U SAJ-u je jedno vrijeme uvjet bio da prije prijave morate provesti dvije ili tri godine u redovnoj policiji. A onda slijedi selekcija, obuka, usavršavanje... Da biste dobili specijalca sposobnog za prvu ozbiljnu akciju treba vam tri do pet godina.

Ni tu nije kraj. Stvaranje iskusnog pripadnika, a osobito budućeg zapovjednika, traje mnogo dulje.

– Neke od najboljih ljudi pripremali smo i petnaest godina da bi mogli preuzeti određene dužnosti. Ljudi ne razumiju koliko to košta, koliko znanja i iskustva ode kada takvog čovjeka maknete. A onda ga sutra smijenite i stavite da podiže rampu u nekakvoj kućici!

SAJ je, kaže, u svojem najboljem razdoblju imao približno 120 operativnih pripadnika, uz prateće službe, a događalo se kroz povijest i da ih je samo 40. Toliko se inzistiralo na elitnoj prirodi Jedinice i odabiru njezinih pripadnika.

– Takva jedinica ne može imati tristo ili četiristo operativaca. Ne možete pronaći i obučiti toliko ljudi na najvišoj razini. Kad prijeđete određenu brojnost, to više nije isti tip jedinice, nego nešto što je bliže poluvojnoj formaciji.

Posebno ističe obrazovnu strukturu.

– U zapovjedništvu smo imali doktore znanosti, magistre, stručnjake za terorizam i organizirani kriminal. Među operativcima bilo je mnogo visokoobrazovanih ljudi. Dolazili su nam najbolji diplomanti policijskih škola, čak i kada su znali da će početi na najnižim operativnim položajima.

Cilj je, objašnjava, bio stvoriti ljude sposobne za samostalno prosuđivanje.

– Treba vam čovjek kojeg možete poslati na terorista, ali ga možete poslati i na gala večeru s predsjednikom države, bez straha da će vas osramotiti. Jer i to je dio posla.

Vanja tvrdi da je Spasoje Vulević ostao u jedinici i kada je mogao otići u mirovinu, među ostalim zato što je želio zaštititi mlađe kolege koji još nisu ispunjavali uvjete za odlazak.

Njegovom smjenom, smatra, završena je jedna era.

– Otišli su najbolji, najkvalitetniji ljudi, osobito među rukovoditeljima. A upravo su oni bili pripremani godinama da preuzmu odgovornost.

Prema Vanjinim informacijama, novi zapovjednik nakon Vulevićeva odlaska postavljao je vlastite ljude na rukovodeća mjesta. Za razliku od ranijih promjena zapovjedništva, kaže, time je oslabljen i utjecaj stare profesionalne jezgre SAJ-a.

Specijalci iz Srbije i Hrvatske zajedno na obuci

Možda će hrvatskim čitateljima biti posebno zanimljivo čuti da su pripadnici SAJ-a godinama imali vrlo blisku profesionalnu suradnju s hrvatskim specijalnim policijskim jedinicama.

I to u vrijeme kada su politički odnosi dviju država često bili daleko od dobrih.

– Mi smo surađivali sa svim specijalnim jedinicama u regiji, uključujući Alfu i Lučko. Zajedno smo trenirali, oni su dolazili kod nas, mi smo odlazili kod njih – kaže Vanja.

Prisjeća se i obuka u Valbandonu, poznatom centru za obuku hrvatske policije u Istri, gdje je također boravio kao gost.

– Te veze funkcionirale su savršeno. Zašto? Pa zato što je to policijski posao. Svi imamo isti zadatak: borbu protiv kriminala i terorizma. Tu nema tih nacionalnih podjela koje postoje u politici. Također, u policiji nemate tajni, nemate što kriti. To nisu tajne službe, mi smo dio javne sigurnosti.

I Spasoje Vulević potvrđuje intenzivnu suradnju s hrvatskim kolegama, posebno s Antiterorističkom jedinicom Lučko.

– Surađivali smo od 2006. godine. Imali smo izvrsnu suradnju sa specijalnim jedinicama iz cijele bivše Jugoslavije, ali i s Mađarima, Rumunjima, Turcima, Bugarima, Francuzima, Talijanima...

SAJ je u Batajnici razvio i regionalni centar za obuku specijalnih jedinica.

– Dolazili su ljudi iz cijele Europe, iz Amerike, čak i Australije. Imali smo predavanja, zajedničke vježbe, razmjenu iskustava. U jednom razdoblju gotovo svake godine dolazili su američki instruktori – prisjeća se Vanja.

Vulević navodi da su na seminarima koje je SAJ organizirao sudjelovali predstavnici četrnaest zemalja, a da je dio programa realiziran uz instruktore američkog FBI-a.

Još detalja o 5. listopada 2000.

Vratimo se sada četvrt stoljeća unazad: možda najzanimljiviji dio povijesti SAJ-a odnosi se na 5. listopada 2000., kada je u Beogradu srušen zločinački režim Slobodana Miloševića.

Vanja nam otkriva i dosad malo poznate okolnosti njihova izlaska na beogradske ulice.

– Točno je da smo izišli naoružani samo pištoljima, ali to nije bila naša odluka, takvo je bilo naređenje. Ono što ljudi dalje ne znaju jest da smo dobili zadatak da nas ubace u Legijine džipove i odvedu u zgradu televizije.

Zašto sad to, pitamo ga pomalo zbunjeni.

– Da nas žrtvuju. Mi smo bili naoružani samo osobnim naoružanjem, a Legijini ljudi bili su potpuno naoružani. Trebalo nas je ubaciti među demonstrante, izazvati sukob i stvoriti povod za protunapad.

Vanja tvrdi da su Spasoje Vulević i njegovi najbliži suradnici odigrali ključnu ulogu u sprječavanju takvog scenarija.

– Spasoje je malo odugovlačio, kupovao vrijeme. I čim je narod prišao, naši su se ljudi priključili građanima. Nismo dopustili da se dogodi ono što je bilo planirano.

Spasoje Vulević nam nije želio potvrditi teoriju da je Legija odlučio izdati Miloševića kada je čuo da je SAJ već na strani naroda.

– Ne znam. On je procjenjivao situaciju, razgovarao s nekim ljudima i u jednom trenutku donio odluku. Imao je i razgovor s pokojnim Đinđićem. Ne mogu tvrditi da smo mi bili presudni – govori nam on.

Vanja je u svojoj procjeni odlučniji.

– Spasoje je jedan od heroja 5. listopada, a da se to gotovo uopće ne zna.

Miloševićeva priprema kontraudara

Prisjeća se i dramatičnih dana koji su uslijedili nakon Miloševićeva pada – o čemu se također u javnosti Srbije malo zna.

Prema njegovu svjedočanstvu, SAJ je uoči inauguracije Vojislava Koštunice ponovno dobio zapovijed za izlazak na teren samo s osobnim naoružanjem.

– Posumnjali smo da nešto nije u redu. Odbili smo otići, ostali u bazi i pripremili se za obranu baze ako nas netko napadne.

Vanja kaže da su se pripadnici jedinice tada ozbiljno pribojavali napada drugih naoružanih srbijanskih ili saveznih formacija.

– Tih nekoliko dana nakon 5. listopada bilo je vrlo, vrlo opasno – govori nam on. – Da, mogao je lako biti pokušan kontraudar bivšeg režima.

Tko bi sutra uhitio Vučića?

I tako dolazimo do pitanja koje bi u Srbiji još donedavno zvučalo gotovo nezamislivo: Ako bi pravosudni organi donijeli odluku o uhićenju Aleksandra Vučića, tko bi takvu operaciju proveo? Bivši predsjednik države godinama je bio okružen snažnim sigurnosnim aparatom, osobnim osiguranjem i ljudima čija je lojalnost njemu, a ne institucijama ili zakonu, često bila predmet javnih rasprava. Uhićenje takve osobe, ako bi postojala procjena ozbiljnog sigurnosnog rizika, moglo bi zahtijevati angažman posebno obučenih policijskih snaga.

Upravo su visokorizična uhićenja naoružanih i opasnih osoba jedna od temeljnih zadaća SAJ-a. No tko bi danas izvršavao takvu zapovijed?

Vanja upozorava da današnji SAJ više nije ista jedinica koju je poznavao.

– Nakon Spasojeve smjene promijenjeni su ljudi na rukovodećim mjestima. Ostali su neki stari sajovci, ali uglavnom na nižim razinama. To više nije ona ista struktura.

Ipak, podsjeća na temeljno načelo profesionalne policije.

– Policajac mora znati da odgovara za ono što radi. Ne može se skrivati iza zapovijedi. To je bila bit SAJ-a kakav smo mi stvarali.

U tome se možda nalazi i najvažnija poveznica između 5. listopada 2000. i izborne noći 25. listopada 2026.

U oba slučaja politička vlast našla se pred mogućnošću da se za očuvanje vlasti osloni na naoružane državne formacije. U oba slučaja postavljalo se pitanje gdje završava poslušnost nadređenima, a počinje odgovornost prema zakonu i građanima.