StoryEditor
RegijaRAZBIJANJE MITOVA

Dr. Lujanović raskrinkava hajku na velikog pisca u BiH: Ivo Andrić nije mrzio samo muslimane, nego i kršćane! Jasno, ako ćemo se baviti parodiranjem

29. rujna 2020. - 21:30
'Bošnjački kritičari izdvajaju Andrićeve likove koji govore negativno o muslimanima, i njihove stavove pripisuju Andriću. Ili izdvajaju islamske likove koji su prikazani negativno, prešućujući i pozitivne muslimanske i negativne kršćanske likove'Duje Klarić/Cropix

Vjerovali ili ne, u dijelu bošnjačke javnosti vlada mit da je Ivo Andrić mrzio muslimane, što se tobože vidi iz njegovih knjiga i prikaza islamskih likova. Taj mit osobito jača u posljednjem desetljeću, širi ga i dio akademske zajednice u BiH, a doveo je i do konstatacija da bi Andrić, da je kojim slučajem živ, bio optužen za poticanje genocida.

Tim se mitom u svojoj knjizi "U rovovima interpretacija", koja ovih dana izlazi u izdanju Naklade Ljevak, pozabavio pisac i književni teoretičar dr. Nebojša Lujanović. I to na rijetko viđen način: nakon što je podrobno i kritički analizirao tehnike kojima bošnjački intelektualci dokazuju da je Andrić mrzio muslimane, Lujanović je iste nelegitimne tehnike primijenio na Andrićev opus, "dokazujući" da je ovaj mrzio – kršćane.

Koristeći znanja i vještine romanopisca, politologa, sociologa i, prije svega, književnog teoretičara – doktorirao je iz područja teorije književnosti, s temom upravo o Andriću – Lujanović je parodijom znanstvenog pristupa uvjerljivo pokazao da se iskrivljenim čitanjem može dokazati i najveća budalaština.

Kako ste znanstvenom parodijom krenuli u boj protiv teze o Andriću islamofobu?

– Pročitao sam sve one koji su se trudili tobože znanstveno dokazivati da je Andrić mrzio muslimane. Definirao sam da koriste jedan model iskrivljenog čitanja – zovem ga "nelegitimno čitanje" – kojeg čini deset sastavnica. Potom sam iste te sastavnice koristio u suprotnom smjeru – idem dokazati da je Andrić mrzio katolike. To je ta parodijska dimenzija.

Navedite nam neke od tih sastavnica iskrivljenog čitanja? Kako BiH intelektualci zaključuju da Andrić mrzi muslimane?

– Recimo, izdvajaju one njegove likove koji govore negativno o muslimanima, i onda njihove izrečene stavove i pripovjedački glas pripisuju samom Andriću – dakle, poistovjećuju autora s likom ili pripovjedačem. Ili izdvajaju iz njegova opusa isključivo one islamske likove koji su prikazani negativno, prešućujući i pozitivne muslimanske i negativne kršćanske likove. Imamo i zanemarivanje kolonijalnoga konteksta, trganje segmenata teksta iz tijela teksta itd., čime se krše postulati teorije književnosti i sve ono što zna svaki student prve godine Filozofskog fakulteta. U knjizi sam te iste metode namjerno primijenio na Andrićeve kršćanske likove, kako bih ga prikazao "mrziteljem kršćana".

Kako ste se uopće odlučili za tu metodu "znanstvene parodije"?

– Možda sam se i umorio nakon 30-ak znanstvenih radova i dvije znanstvene knjige, a volim iskušavati nove forme. Posljednjih desetak godina živim u feralovskom Splitu i čitam prvenstveno te autore, pa je sigurno i to pridonijelo, jer je ovo zapravo "feralovski štos". Drugi razlog je taj što smo navikli da se na glupost pokušava odgovoriti pametno i da joj se po raznim internetskim sferama previše daje na važnosti, a možda je bolje da se na glupost odgovara glupošću, pa tako na glupost da Andrić mrzi muslimane ja odgovaram jednakom glupošću da Andrić mrzi katolike. Odlučio sam da na ludilo treba odgovoriti ludilom.

I koga točno Andrić mrzi?

– Argumenata za njegovu mržnju nema, barem ne za tezu da je mrzio muslimane. Rekao bih da je on jednako u svakom narodu mrzio zlo u čovjeku. Ako ima ikakvu težinu kao argument, u meni kao čitatelju Andrićeva djela nisu potaknula nikakve negativne emocije prema Bošnjacima, ili općenito muslimanima.

Seriju navodnih dokaza Andrićeve mržnje prema kršćanima u knjizi počinjete analizom njegova odnosa prema katoličkim ženama, te se referirate na njegove pripovijetke "Anikina vremena" i "Put Alije Đerzeleza". Što ste zaključili?

– Prema istom modelu kojim bošnjački intelektualci nastoje dokazati da je negativnim prikazom pojedinih muslimanskih likova Andrić manifestirao mržnju prema muslimanima, na isti način sam ja, eto, pokazao da je Andrić duboko mrzio katolkinje, jer ih prikazuje kao prostitutke kojima odlazi Đerzelez, a imamo i demonski lik Anike. S druge strane, u Andrića nijedan lik muslimanke nije prikazan na takav način.

image
'Model iskrivljenog čitanja koristi se i prema drugim autorima na Balkanu. U našim kulturama dominira žanr hajke. Što bi se reklo, na Balkanu ništa novo'
Vojko Bašić/Cropix

Potom prelazite na Andrićev odnos prema kršćanskoj vjeri, gdje analizirate njegov prikaz bosanskih franjevaca. Što tu imamo?

– Ako ćemo isti model primijeniti na likove franjevaca, možemo izvući nakaradni zaključak da je Andrić imao vrlo nisko mišljenje o katoličkoj vjeri. Njegovi franjevci su prevrtljivci i pijandure, gramzivi i častohlepni ljudi prožeti nagonima i slabostima, daleko od svetih ljudi, što bi, recimo, moglo povrijediti tankoćutnu katoličku dušu.

Ponukani narativom da Andrićev negativan prikaz Osmanlija automatski znači njegovu mržnju prema svim muslimanima, vi pišete da se i Andrićev negativan prikaz diplomata iz katoličkih zemalja može tumačiti kao njegova mržnja prema svim katolicima?

– Isti način iskrivljenog čitanja odaje da je Andrić mrzio i katolički dio Europe, s obzirom kako su u "Travničkoj kronici" prikazani likovi francuskog i austrijskog konzula, kao i supruga potonjeg, portretirana kao osoba lakog morala i vlasnica cijelog niza nepodnošljivih psiholoških karakteristika.

S bošnjačke strane Andriću se zamjera što je muslimanske epske junake, poput Alije Đerzeleza, prikazao s ljudskim slabostima, odnosno da ih je ponizio. Kakav je Andrićev odnos prema kršćanskim epskim junacima, hajducima i drugima?

– Bošnjačke intelektualce je najviše pogodilo unižavanje povijesno-mitoloških likova iz narodnih predaja. Čini se da ih je to najviše žuljalo. Iz toga bi se mogli izvući krivi zaključci ako ne uzmemo u obzir da je Andrić svojim zahvatom u grotesku i demitologizaciju samo slijedio europske trendove svog doba, te da je jednako tretirao katoličke i pravoslavne hajduke – od Ivana Roše do Lazara Zelenovića i Špalje Crnogorca – koji su u narodnim pjesmama junaci, a u Andrića krvoloci koji krepavaju po jarugama. Ali taj dio bošnjački intelektualci prešućuju, jer im to ruši mit.

Referirajući se na Andrićev odnos prema raznim gradovima u kojima je živio, na jednom mjestu kažete: "Andrić je mrzio sve jednako." Možete li to objasniti?

– Sada oba načina čitanja pokazuju da kompleksni Andrićev svijet groteske možemo čitati na dva ili više načina, ako jedan segment zumiramo, a na drugi zatvorimo oči, čime činimo grubu pogrešku, jer se tekst mora gledati kao cjelina. Ako je Andrić mrzio, onda je mrzio sve jednako – i gradove, i ljude, i etnicitete. Zato se i odbijao izjasniti, osim kao Jugoslaven, kad bi ga baš pritisnuli. Možda je bio dalekovidan i vidio kuda svaki od tri tabora vodi.

Bošnjački kritičari ističu i Andrićevu osobnu netrpeljivost i mržnju prema bosanskim muslimanima. Vi ste doktorirali na Andriću: jeste li igdje u njegovu životu našli tragove te osobne mržnje prema muslimanima?

– U životu ni slučajno, još manje nego u literaturi. Nigdje nikakve izjave ni traga o negativnim emocijama prema muslimanima. Čovjek koji je ponosno išao u Tursku i hvalio se što ga tamo doživljavaju kao "svoga pisca" – jer je pisao o Osmanskom Carstvu – i čovjek koji je rado i često koristio turcizme, teško da može biti mrzitelj muslimana.

Iskrivljeno čitanje Andrića stavljate u širi kontekst trenda retradicionalizacije naših društava i zatvaranja u nacionalne torove. S druge strane, u disertaciji, odnosno u knjizi "Prostor za otpadnike", smještate Andrića i njegovu poetsku matricu u "polje između nacionalnih književnosti". Lome li se koplja upravo zato oko Andrića? Jer nikome ne pripada do kraja?

– Baš zato. Izložen je jer ga nema tko braniti. Ni hrvatska akademska zajednica, jer nije pogodan za bildanje nacionalnog identiteta. Srbi bi ga rado prisvojili kao svoga, ali imaju problem jer je podrijetlom Hrvat. Tu se može postaviti pitanje: je li to onda BiH pisac? Nažalost, dominantna je struja u BiH koja ga ne želi kao svoga.

Da "okrenemo" prethodno pitanje. Tuku li se nacionalisti oko Andrića zato što Andrić, kao jedini jugoslavenski dobitnik Nobela za književnost, ipak simbolizira jugoslavensku ideju, koja posebno "žulja" nacionaliste iz svih bivših republika?

– Njegovo prokletstvo, ali i njegov jedini spas jest ta Nobelova nagrada. Da nema toga, ne bi o njemu danas nitko raspravljao, kao što ne raspravljamo o Krleži. Nobel ga spašava od zaborava, ali se preko njega bildaju nacionalni mišići, a u svemu tome od umjetnosti nema ni slova.

image
'Andrićevo prokletstvo, ali i njegov jedini spas jest ta Nobelova nagrada. Nobel ga spašava od zaborava, ali se preko njega bildaju nacionalni mišići, a u svemu tome od umjetnosti nema ni slova'
Vojko Bašić/Cropix

Možemo li bošnjačku kritiku Andrića, odnosno kritiku Andrićeve kritike Osmanskog Carstva, tumačiti kao refleks današnje politike SDA, koja se dosta naslanja na Erdoganovu Tursku kao nastavljača Osmanskog Carstva?

– Naravno, o tome su pisali teoretičari. Tu kritiku Andrića treba staviti u kontekst retradicionalizacije BiH identiteta, koji se naslanja na etničke postavke s religijskim korijenima, a ne na građanske postavke. A kad smo kod religije, imamo poveznicu s Istokom i nove interpretacije Osmanskog Carstva, čija se uloga pokušava revitalizirati u znaku novog čitanja povijesti – ne kao kolonijalne, nego kao prosvjetiteljske sile.

U zadnjem pasusu izražavate bojazan da će i vaša knjiga biti proglašena "antibošnjačkom"?

– To nije knjiga protiv jednog naroda, božesačuvaj. To je knjiga protiv ljudske gluposti i koja staje u obranu umjetnosti. Ipak, mene je strah da će se shvatiti kao antibošnjačka knjiga.

Zašto to mislite?

– Ovaj trend je prisutan i u drugim nacionalnim kulturama. Kad sam definirao model nelegitimnog čitanja vezan uz Andrića, i kad sam taj model primijenio u suprotnom smjeru, dakle na katolike, uočio sam da se taj model iskrivljenog čitanja koristi i prema drugim autorima na Balkanu – u Srbiji prema Basari, u Crnoj Gori i Republici Srpskoj prema Nikolaidisu, u Hrvatskoj prema Jergoviću i Karakašu, u muslimanskom dijelu Federacije BiH prema pokojnom Predragu Luciću – i došao do ključne teze da našim kulturama dominira žanr hajke. Što bi se reklo, na Balkanu ništa novo.

Zadnji dio knjige posvećujete upravo fenomenu hajke?

– Kad se taj model nelegitimnog čitanja pusti u javnost, preko klasičnih medija do društvenih mreža, dolazi do novog hipertekstualnog i multimedijalnog žanra hajke. Ona se širi kroz različite medije i nikad nema kraja. Tako sam došao do teze da je taj žanr reprezentativan obrazac doba u kojem živimo. Antika je imala dramu, srednji vijek je imao ep, renesansa i romantizam su imali poeziju, realizam je imao roman, a mi imamo hajku. To je zapravo središnja teza knjige: hajka kao novi obrazac mišljenja i pisanja koji se, kad bolje proučite recentnu kulturološku i drugu literaturu, savršeno uklapa u njezine postavke.

Dakle, umjesto romana imamo hajku?

– Danas reprezentativni žanr nije roman, koji kupi i pročita 800 ljudi u cijeloj državi, dok hajka u sat vremena ima 10.000 čitatelja koji se svojim komentarima i sami pridružuju hajci. Pritom hajku uvijek pokreću ljudi s fundamentalističkim postavkama, oni koji bi resetirali raspravu na temeljne postavke, jedine važeće verzije istine, na aksiome. Neće hajku pokrenuti oni koji se zalažu da homoseksualni parovi mogu posvajati djecu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

02. prosinac 2020 19:50