Milorad Dodik je krajem devedesetih na političku scenu Republike Srpske ušao kao rijetka nada zapadnih diplomata. Dok je tadašnja Srpska demokratska stranka čuvala političko nasljeđe Radovana Karadžića, Dodik je nastupao kao pragmatičan, umjereniji i prozapadno orijentiran političar. Govorio je o multietničkoj Bosni i Hercegovini, suprotstavljao se tadašnjim nacionalističkim strukturama i tražio da Karadžić i Ratko Mladić budu izručeni Haškom sudu.
Taj se Dodik danas gotovo više ne prepoznaje. Od nekadašnjeg reformskog kandidata postao je najglasniji nacionalistički političar među bosanskohercegovačkim Srbima i dugogodišnji gospodar političkog života Republike Srpske. Njegova retorika počiva na sukobu sa Sarajevom, osporavanju državnih institucija Bosne i Hercegovine i stalnom prizivanju ugroženosti srpskog identiteta. Što je više gubio naklonost zapadnih prijestolnica, to je snažnije gradio vlastiti autoritet na prkosu prema njima.
U tom se zaokretu posebno ističe njegov odnos prema Karadžiću i Mladiću. Ljude koje je nekoć želio vidjeti u Haagu danas prikazuje kao simbole nacionalnog otpora. Za Karadžića je govorio da ga ne treba zaboraviti, tvrdeći da je osuđen zato što se borio za slobodu Srba, a ne zbog dokazanih zločina. Nakon Mladićeve smrti 2026., Dodik je izrazio žaljenje i njegovu smrt u Haagu nazvao „ubojstvom“, opisujući ga kao komandanta koji je branio srpski narod.
U toj promjeni nema samo osobne političke evolucije, nego i lekcije o balkanskoj vlasti. Nekadašnji zapadni favorit shvatio je da mu nacionalizam donosi više unutarnje političke koristi nego reformizam, a da se ratna prošlost može pretvoriti u trajni izvor legitimiteta. Dodik zato više nije čovjek koji od Karadžića i Mladića traži odlazak u Haag. Postao je političar koji njihov odlazak oplakuje – i na njihovoj sjeni gradi vlastitu sadašnjost.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....