Predsjednik crnogorskog parlamenta Andrija Mandić jedini je državnik koji je izrazio sućut u povodu smrti ratnog zločinca Ratka Mladića. Učinio je to u svoje i u ime svoje stranke, Nove srpske demokratije, i to ne bi bila vijest da Mandić nije po rangu treći najviši državni dužnosnik u toj zemlji.
Crna Gora slovi kao iduća nova članica Europske unije, pa je Mandićeva izjava itekako odjeknula i u političkim krugovima izvan brdovitog Balkana. Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović bio je stoga prisiljen brzo reagirati izjavom da "odnos prema obitelji preminulog Ratka Mladića ne može biti izgovor za relativizaciju ratnih zločina".
– To nije pitanje političkog stava, već činjenica utvrđena pravomoćnom presudom međunarodnog suda i, kao takva, ne smije biti predmet političkog relativiziranja – rekao je crnogorski predsjednik i napomenuo da Crna Gora mora poštovati presude međunarodnih sudova, jasno osuđivati ratne zločine, čuvati dostojanstvo žrtava i njihovih obitelji te odbacivati veličanje i relativizaciju zločina.
Međutim, izjava šefa crnogorskog parlamenta nije ni osobito iznenađenje. Andrija Mandić suborac je Ratka Mladića. Bio je na dubrovačkom ratištu, gdje je sudjelovao u pljačkama i paleži, a službu otadžbini nastavio u Vojsci Jugoslavije kao "komandir Lake samohodne artiljerijske baterije iz sastava 5. motorizovane brigade" s kojom se borio protiv mrskog mu NATO-a.
Ponosni je nositelj titule četničkog vojvode, koju je dobio oporukom od vojvode Mila Rakočevića, posljednjeg živućeg vojvode, kojemu je ovu titulu osobno dodijelio (u Srbiji rehabilitirani) notorni koljač i ratni zločinac Dragoljub Draža Mihailović.
Doduše, Andrija Mandić nije mogao doći na svečanost dodjele titule u šumadijsko selo Ba, jer mu je, kako se poslije pravdao, toga dana bila krsna slava. Preuzeo titulu ili ne, takvu čast general Ratko Mladić za života, recimo, nije uspio dobiti. Iako je na svojoj uniformi tijekom rata u BiH nosio insignije srpske kraljevske dinastije.
Mandić se svim silama u crnogorskom parlamentu borio i protiv priznanja Kosova. Na pet godina zatvora bio je osuđen u sudskom postupku za sudjelovanje u državnom udaru dok je na vlasti bio Milo Đukanović. Svi tužitelji iz tog procesa danas su u zatvoru, a tuženici na vlasti. U veljači ove godine postupak je pravomoćno završen oslobađajućom presudom.
Za sve što je Mandić učinio za srpsku stvar, od protivljenja crnogorskoj nezavisnosti, skupštinskoj i UN rezoluciji o Srebrenici, patrijarh srpski Porfirije okačio mu je orden Bijelog anđela prvog stupnja. Milorad Dodik, lider Republike Srpske, nagradio ga je Ordenom časti sa zlatnim zracima, a srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić Ordenom srpske zastave prvog stepena. Hrvatska ga službeno smatra "personom non grata", nepoželjnim.
– Nije sporno pravo da se obitelji preminulog izrazi sućut. Problem je način na koji je to učinjeno: javno, politički demonstrativno, uz oslovljavanje Ratka Mladića isključivo kao "generala" i bez ijedne riječi o njegovim žrtvama i pravomoćno utvrđenoj odgovornosti. Time se ne šalje poruka obične ljudske empatije prema obitelji, nego se svjesno bira način na koji će Mladić biti predstavljen i zapamćen. Zbog toga ovaj potez nije moguće odvojiti od dugogodišnje politike relativizacije ratnih zločina i glorifikacije njihovih počinitelja – kaže dr. Nikoleta Đukanović, docentica podgoričkog Univerziteta Donja Gorica.
– U Crnoj Gori postoji dio prosrpskih političkih partija čiji predstavnici iskreno žale za Ratkom Mladićem i doživljavaju ga kao dio vlastitog nacionalnog i političkog identiteta. Neki to iskazuju otvoreno, drugi vode računa o trenutnim političkim okolnostima i očekivanjima koja dolaze iz Beograda. Postoji, međutim, i druga grupa političara koji danas šute ili nastupaju umjerenije. Ne zato što su suštinski promijenili odnos prema politici 90-ih godina, nego zato što su im potrebni europski legitimitet i određena distanca prema režimu Aleksandra Vučića. Ta umjerenost je, po mome mišljenju, prije taktička i privremena nego vrijednosna i trajna. Riječ je, uostalom, o političkim suborcima i ideološkim nasljednicima na čije se zajedništvo i sam Mandić nedavno pozivao u crnogorskom parlamentu – kaže dr. Đukanović.
Prema njezinu dojmu, reakcije građana odražavaju duboku podijeljenost crnogorskog društva. Jedni Mandićev potez doživljavaju kao očekivan i čak opravdan, dok ga građanski i proeuropski orijentirani vide kao moralno neprihvatljiv čin, uvredu za žrtve i još jedan dokaz da se Crna Gora nije jasno suočila sa svojom ulogom i političkim nasljeđem iz ratova devedesetih.
Posebno joj je indikativna reakcija Bošnjačke stranke, koja je osudila veličanje Ratka Mladića, ali iz te je reakcije jasno da se, trenutno, ne razmatra raskid koalicije.
– Upravo je to suštinski problem crnogorske politike: stranke se vrijednosno ograđuju od Mandićevih poruka, ali istodobno ostaju njegovi najbliži politički partneri i omogućavaju mu da obavlja jednu od najvažnijih državnih funkcija – kaže Nikoleta Đukanović te dodaje:
– Najtužnije je, zapravo, promatrati državu koja tvrdi da je pred vratima Europske unije, a vrlo važne funkcije u njoj obavljaju političari koji otvoreno veličaju ili relativiziraju lik i djelo Ratka Mladića. Građanske i proeuropske stranke, uključujući Pokret Europa sad i manjinske partije, nemaju problem s tim političarima formirati vlast i biti njihovi ključni partner. To otvara ozbiljnije pitanje od pojedinačne sućuti: kako je moguće zagovarati europske vrijednosti, suočavanje s prošlošću i poštovanje žrtava, a istodobno bez stvarnih političkih posljedica surađivati s akterima koji te vrijednosti otvoreno dovode u pitanje?
– Nije prvi put da Mandić iz institucionalne uloge predsjednika parlamenta prijeđe u partijski diskurs – kaže politolog Miloš Perović iz podgoričke udruge Alfa centar. Mandićev istup za dio javnosti pitanje je odnosa prema srpskom identitetu, Ratku Mladiću i ratu u Bosni i Hercegovini, dok drugi dio ovo doživljava kao neprihvatljivo relativiziranje ratnih zločina i dodatno udaljavanje Crne Gore od vrijednosti na kojima pokušava graditi europsku budućnost.
– Zato bih rekao da je možda najvažnija činjenica to što se političko klatno ponovno pomiče. Umjesto da se politička energija troši na europske integracije, reforme i pokušaj izgradnje širega konsenzusa, ponovno se otvaraju identitetske teme koje vrlo lako mobiliziraju biračko tijelo. I upravo zbog toga ovaj događaj ne bih promatrao samo kao incident, već kao mogući indikator političkog pozicioniranja pred izbore. Mandićevo djelovanje za sada bih prije promatrao kao dio unutarnje političke dinamike nego kao dokaz da on djeluje po nečijem nalogu. Nije tajna da hibridno djelovanje prema Crnoj Gori nije prestajalo ni da će ono biti pojačano u završnici EU pregovora. Najveća opasnost za Crnu Goru nije sami strani utjecaj, nego mogućnost da domaći politički interesi počnu raditi u istom pravcu kao taj utjecaj – čak i onda kada nema direktne koordinacije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....