Političko djelovanje Mosta i njegova predsjednika Nikole Grmoje u novije vrijeme sve češće postaje predmet oštrih kritika zbog vidnog i prilično neobjašnjiva raskoraka između njihove domaće retorike i međunarodnih savezništava. Dok se u hrvatskom javnom prostoru Grmoja i njegova stranka sustavno dizajniraju kao beskompromisni branitelji nacionalnog suvereniteta, tradicionalnih vrijednosti i hrvatskog identiteta, njihovo sve intenzivnije povezivanje s talijanskom radikalnom i postfašističkom desnicom otkriva duboku političku proturječnost u sadržajnoj bazi te stranke. Upravo je taj fenomen u javnom prostoru iznjedrio ironičnu tezu da je Grmoja zapravo Talijan.
Ona ne cilja na njegovo podrijetlo, već na njegovu tezu da su neke kulture višestruko superiorne drugim kulturama, te na istodobno političko licemjerje Mostove prilježne suradnje s akterima koji otvoreno negiraju hrvatski karakter Jadrana, hrvatsku kulturu, pa i naše državne granice.
Temeljni stup Grmojine domaće političke platforme počiva na ideji obrane hrvatstva od navodnih unutarnjih i vanjskih ugroza. U svojim javnim istupima, uključujući i gostovanje u emisiji Podcast s Brezom početkom studenog, predsjednik Mosta otvoreno odbacuje kulturni relativizam rezolutnom tvrdnjom da nisu sve kulture jednako vrijedne.
Taj se stav izravno nadovezuje na Mostovo zalaganje za politiku "nula migranata", pri čemu se zaštita domaćeg identiteta i civilizacijskih dosega iz Mosta predstavlja kao vrhovni politički imperativ. Istodobno, Grmoja poslovično oštro kritizira vanjsku politiku premijera Andreja Plenkovića, pa i u pogledu odnosa s Italijom, nastojeći se biračima nametnuti kao autentični suverenist koji ne pristaje na kompromise kada su posrijedi nacionalni interesi.
Međutim, ta slika beskompromisnog zaštitnika nacije ozbiljno je nagrižena kad se analizira krug političkih partnera s kojima Grmoja dijeli inozemnu pozornicu. Tijekom ove godine predsjednik Mosta sudjelovao je na međunarodnim konzervativnim konferencijama u Italiji, uključujući skup na Siciliji i forum u Cernobbiju, u organizaciji Europskih konzervativaca i reformista (ECR). Riječ je o političkoj grupaciji kojom, uz poljsku stranku Pravo i pravda, dominantno upravlja stranka Braća Italije talijanske premijerke Giorgije Meloni.
Analize biografija najistaknutijih govornika i domaćina tih skupova pokazuju njihov izravan ideološki i organizacijski kontinuitet s ugašenim Talijanskim socijalnim pokretom (MSI), neofašističkom i izrazito antihrvatskom strankom koju su nakon Drugog svjetskog rata osnovali dužnosnici režima Benita Mussolinija.
Najzorniji primjer servilnosti prema talijanskim postfašistima jest Mostov i Grmojin odnos prema talijanskom senatoru Robertu Meniji, istaknutom članu današnje Braće Italije. S Menijom su predstavnici Mosta, uz druge aktere hrvatske desnice poput DOMiNO-a, Hrvatskih suverenista i Domovinskog pokreta, dijelili centralnu pozornicu i na ovogodišnjim ideološkim okupljanjima srodnika u našoj zemlji. Menia je inače političar koji je početkom devedesetih godina, u jeku velikosrpske agresije na Hrvatsku, kao član delegacije MSI-ja odlazio u Beograd kako bi sa Slobodanom Miloševićem pregovarao o podjeli Dalmacije. Nakon pada Vukovara cinično je komentirao u talijanskim medijima kako ‘Hrvati samo proživljavaju ono što su u prošlosti bili namijenili Talijanima‘.
Nakon karijere u strankama Alleanza Nazionale i prelaska u Braću Italije (Fratelli d‘Italia) postao je poznat kao predlagatelj zakona o uvođenju talijanskog "Dana sjećanja" (Giorno del Ricordo) 2004. godine, te po čestim iredentističkim izjavama i inicijativama vezanim uz Istru, Rijeku i Dalmaciju.
Njegov iredentizam nije, međutim, ostao samo u sferi prošlosti: tijekom samita ECR-a u Dubrovniku proteklog srpnja, Menia je svim sudionicima skupa, pa tako i Nikoli Grmoji i Mostu u formalnoj ulozi domaćina, javno tumačio povijest ovoga ‘talijanskog grada‘ a da nitko od njih na njegova svojatanja hrvatske zemlje nije podigao ni obrvu, a kamoli pustio glas. Tvrdio im je da grad ne trebaju zvati Dubrovnik nego Ragusa, da je riječ o petoj pomorskoj republici Italije te da u njemu nema baš ništa hrvatsko, već je sve talijansko. Na takve izravne uvrede i negiranje hrvatskog suvereniteta, samosvojnosti i kulture Grmoja i Most ostali su potpuno nijemi. Tu je činjenicu politička platforma Možemo! u nizu objava svojih zastupnika ovih dana iskoristila kao ključni dokaz njihova licemjerja i evidentnog nedostatka političke hrabrosti. Da nije riječ o ljudima koji glume nacionalne junačine i pravdoljube bez premca, a već su dvaput krotko doveli HDZ na vlast i krotko ljube čizme talijanskim verbalnim okupatorima dok nesmiljeno gaze po hrvatskoj Dalmaciji, ne bi ni bili vrijedni jednoga novinskoga slova.
Sličan obrazac bjelodanog antihrvatskog okupljanja bio je jasno vidljiv je i kod Grmojinih domaćina i sugovornika na konferenciji u Cataniji na Siciliji prošlog ljeta. Skup je otvorio potpredsjednik ECR-a Carlo Fidanza, političar povezan s talijanskim neofašističkim podzemljem koji je na društvenim mrežama Istru, Rijeku i Dalmaciju otvoreno nazivao talijanskom zemljom, osporavajući time suverenitet hrvatskih državnih teritorija, te je javno slavio i obljetnicu D‘Annunzijeve okupacije Rijeke. Drugi visoki dužnosnik ECR-a, glavni tajnik Antonio Giordano, upravljao je zakladom koja je aktivno financirala udruge povezane s ekstremističkim grupacijama poput CasaPounda, čiji pripadnici otvoreno veličaju Mussolinijev režim i također zastupaju iredentističke pretenzije prema hrvatskoj obali. Štoviše, Grmoja je na panelu o mediteranskoj ekonomiji sjedio uz zamjenika ministra vanjskih poslova Italije Edmonda Ciriellija, poznatog po izjavi da je ‘fašizam imao izvanredan duh slobode‘ (možda je i vonj ricinusa njima vonj slobode?).
Na istom skupu, rekonstruirao je sporni događaj novinar Novosti Hrvoje Šimičević, govorili predsjednik talijanskog Senata Ignazio La Russa, kolekcionar Mussolinijevih bisti koji sve svoje istomišljenike naziva Duceovim nasljednicima, te ministar Adolfo Urso, koji je u sjedištu svog ministarstva izložio Mussolinijev portret.
To su, dakle, ljudi koji su Grmojini i Mostovi glavni vanjskopolitički partneri. Gotovo isti oni koje je kao glavne sponzore imao i oktroirani hrvatski poglavnik 1941. godine i na čijim je kamionima sa svojim krvavim noževima iz Italije ušao u Hrvatsku i nasilno preuzeo vlast. Možda zato Grmoja i njegovi stranački kolege tako ustrajno i grlato i brane simbole i pozdrave povezane s ustašama i režimom tzv. NDH: režimom koji je Rimskim ugovorima talijanskim fašistima predao Dalmaciju i dijelove Hrvatskog primorja, nakon čega su Mussolinijevi crnokošuljaši ubijali, palili, pljačkali i zatvarali u logore desetke tisuća dalmatinskih ljudi koji za svog kralja nisu željeli talijanskog princa Tomislava Savojskog. Taj ustaški kralj i vojvoda Aoste od velike popularnosti u svoje se nesuđeno kraljevstvo, inače, nikad nije usudio ni nogom kročiti.
Sklapanjem savezništava na europskoj pozornici s ideološkim nasljednicima tih istih talijanskih ekspanzionista Grmoja i Most na najbolji način razotkrivaju dijaboličnu i lažnu narav svojega ‘suverenizma‘. Kao i svi kriptofašisti, gordi su prema nemoćnima, a itekako krotki i poslušni prema svakom velikom, agresivnom i nasilnom hegemonu. Njihova borba za nacionalni identitet glasna je i beskompromisna isključivo kad je usmjerena prema ranjivim skupinama poput migranata ili prema domaćim političkim neistomišljenicima koje pokušavaju jeftino difamirati kao neprijatelje hrvatstva.
Međutim, kad se suoče s moćnijim europskim desničarskim partnerima koji otvoreno svojataju hrvatski teritorij, brišu hrvatsko ime i identitet Dubrovnika, te slave režim koji je provodio prisilnu talijanizaciju i počinio strašne zločine nad hrvatskim stanovništvom, sva suverenistička načela Nikole Grmoje naglo ustupaju mjesto političkom oportunizmu. Pred tima i takvima Grmoja se obično hrabro sakrije u najbliži grm.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....