StoryEditor

Totalitarna (pod)svijest političke nenormalnosti

Piše Ivica Šola
17. veljače 2020. - 12:00
Goran Mehkek/HANZA MEDIA

Izabrani predsjednik Zoran Milanović, blago rečeno, osebujna je politička ličnost.

Već njegov slogan "normalno" dovoljno je simptomatičan, i ukazuje da nije baš posve normalan. Jer činjenica da je više od milijun Hrvata dalo glas drugim kandidatima logično implicira da ti ljudi ili nisu normalni, ili da ne žele biti normalni. Normalnost, među inim, statistička je činjenica, i određuje se odgovara li naše ponašanje većinskom. U tom smislu, svatko je od nas u nečemu, svejedno, ili ispod, ili iznad prosjeka, dakle – nenormalan.

Nikola Tesla jednako je bio nenormalan na svoj način, kao i Ava Karabatić na svoj način. Milanović je obilato svojim postupcima i izjavama već pokazao da je nenormalan. Govoriti o puknutoj cijevi u vlastitom stanu dok Gunja nestaje u poplavama, svjedoči da mu nije pukla cijev, već i "nešto" drugo, kao i politički komunicirati prema drugim državama nazivajući ih "šakom jada", nije baš ni politički ni ljudski normalno prema državljanima te zemlje.

I nakon što je izabran za predsjednika on je pokazao, opraštajući se od SDP-a, svu raskoš svoje normalnosti izjavivši: "Da je u izborima istina jedini kriterij, a o istini bih htio nešto reći, SDP bi bio na vlasti vječno". Istina i politika, pa još vječnost u vremenu, to nije normalna izjava.

Sukob moći i istine

Naime, Hannah Arendt koja se, među inim, bavila totalitarizmima, cijeli svoj intelektualni vijek potrošila je da bi istinu zaštitila od politike i političara. Politika, čitaj moć, i istina, kroz cijelu povijest su u krvavom sukobu. Arendtova polazi od teze da svako obmanjivanje polazi od samoobmanjivanja, a jedno od njih je da (u politici) ti, ili tvoja stranka, posjedujete istinu. Tko posjeduje istinu je totalitarist i isključiv, a onaj koji je traži jest demokrat. Istina koja se posjeduje je u političkom smislu opasna istina. Za politiku je mnijenje, privid, a ne istina ili moral, kaže Arendt, odlučujući preduvjet bilo kakvog političkog organiziranja.

Bez obzira u kakvoj se političkoj formi ta zajednička volja pojavljuje, njen jedini limitirajući faktor jest krug istomišljenika, članova stranke, drugova i drugarica koje okuplja. Oni pak uvažavaju, što je normalno u politici, ono što im u njihovoj agendi koristi, ali isto tako, bez obzira na istinu, odbacuju sve što im može štetiti.

Politika se legitimira tako kao potpuno otvorena forma, koja se poput vode određuje prema obliku posude, prema promjenjivim mnijenjima građana o ljudskim stvarima (a ne vječnim, druže Milanoviću), koje su i same u stanju neprekidnog toka. Sukob intelektualca i političara je u tome što političar traži prije svega, i to je legitimno, moć, a intelektualac istinu. U tom sukobu istina uglavnom strada ako nije po volji moći.

Sokratova sudbina, toliko puta viđena u povijesti, paradigmatična je za sve Milanoviće i SDP-ovce kroz povijest. I kod nas su stradali na istoj paradigmi mnogi Gotovci i Budiše od strane preteče Milanovićeve Partije koja je posjedovala istinu. Naime, Sokrat je u sukobu sa sofistima isticao kako nam istina ne pripada, ona se ne posjeduje i nije na prodaju, pa ni u politici. Prema Sokratu, to je preduvjet demokratskog poretka, da istinu ne posjedujemo, već zajedno tražimo, porađamo, u procesu argumentacije, gdje je svatko pozvan reći svoje.

Dakle, slikovito govoreći, u demokratskom poretku i građani i stranke su jednako udaljeni od praznog centra u kojem bi trebala zasjati istina, uvijek nesavršena, pa, osim istine, zbog približavanja tom centru, imaju pravo postavljati prije svega prava pitanja, propitivati, sumnjati, kao temeljni preduvjet približavanja istini. Kako je Sokrat završio od strane politike koja je, kao Milanovićev SDP, posjedovala istinu, dobro je poznato, kao i naši Gotovci i Budiše.

Čak ni sveti Pavao, suutemeljitelj kršćanstva, kada je istina u pitanju u "Hvalospjevu ljubavi" jasno kaže: "Doista, sada gledamo u zrcalo, kao u zagonetki, a tada licem u lice. Sada spoznajemo djelomično, a tada ću spoznati savršeno". Sama pak Katolička crkva na Drugom vatikanskom saboru, imajući u vidu da su se religije ubijale u ime istine, govori i o tragovima istine prisutnim u drugim religijama, što je preduvjet međureligijskog dijaloga i mira.

Ali što je Katolička crkva za SDP koji prisvaja svu istinu i "vječnost", što su pape za nezabludivog Zokija Milanovića? Ništa, šaka jada! U tom smislu, razni Stazići u SDP-u koji posjeduje istinu kao i SKH prije njih, prema vlastitim izjavama, danas ne ubijaju u ime istine ne zato što ne žele, već zato što ne mogu i ne smiju. Milanovićeva "normalna" izjava o istini i SDP-u koji bi, da je istina jedini kriterij, vladao vječno, neodoljivo podsjeća na stih one "pesme" iz bivšeg režima: "Ako ima večnosti, i ako večnost ima ime, ime večnosti je Titovo ime".

Ova, po meni, opasna izjava, odaje Milanovićevu totalitarnu (pod)svijest. Zato je velika utjeha da su predsjedničke ovlasti, za razliku od izabranog predsjednika i Svemira – ograničene! Za Svemir nisam siguran...

#AD HOC

Izdvojeno

08. srpanj 2020 00:06