Nediljko Dujić jedan je od HDZ-ovih prvoboraca u Šibensko-kninskoj županiji, u koji se učlanio još dok je stranka djelovala u poluilegali, 1989. godine, a stranačke iskaznice se “dilale” ispod stola, legenda kaže da se upis članova obavljao gotovo konspirativno, u bilijar baru “Crna osmica” u Šibeniku, koji danas ne postoji. Rodom iz Ićeva, mjesta u skradinskom zaleđu (1967. godište), dragovoljac je Domovinskog rata u koji se uključio odmah nakon prvih barikada – najprije kao pripadnik pričuvnog, a potom i djelatnog sastava Ministarstva unutarnjih poslova, od listopada 1990. pa do ožujka 1994. godine.
Nakon toga postaje dogradonačelnik Skradina, što je dužnost koju je obnašao u dva mandata, a nakon toga u četiri mandata, odnosno punih 16 godina, i gradonačelnik Skradina. Od te 1994. godine počinje njegov polagani politički uspon – od prognanika i ratnog stradalnika do jednog od najdugovječnijih i najutjecajnijih dalmatinskih HDZ-ovaca, čiji je uzlet počeo još u vrijeme kada je Ante Kulušić, tadašnji nogometni sudac i čelnik županijske stranačke organizacije, podržavao Jadranku Kosor, za novu predsjednicu HDZ-a.
Dujić, čiji utjecaj dotle nije prelazio granice Skradina je tipovao na Tomislava Karamarka, i pogodio – postao je jedan od njegovih bitnijih ljudi, zajedno s “kninskom kraljicom” Josipom Rimac, danas Pleslić, s kojom nije bio u najboljim odnosima, kao ni s Milijanom Vasom Brkićem, koji je tih godina bio “siva eminencija” u HDZ-u.
Zahvaljujući činjenici što se Kulušić “šticao” pa dao ostavku na mjesto predsjednika Županijskog odbora, ljut što ga nisu uvrstili na saborsku listu – za što je krivio tadašnju kninsku čelnicu Josipu Rimac i njezin utjecaj u Zagrebu – kandidirao se za šefa HDZ-a u Šibensko-kninskoj županiji, nekoliko mjeseci uoči parlamentarnih izbora.
Kada ih je HDZ dobio, Dujićev je status bio zacementiran, a tek kada je nakon toga podržao Andreja Plenkovića, kojeg je prepoznao kao pobjednika, sva su mu vrata bila otvorena. Uz Plenkovića je bio od početka – i u vrijeme kada se rješavao Milijana Brkića i njegove ekipe, u vrijeme izbornog obračuna sa stranačkom desnicom, Mirom Kovačem i ostalima.
Bio mu je pri ruci i nakon afere Žalac, kada mu je pomogao kadrovski konsolidirati Vladu, izvukavši iz rukava Ivana Malenicu, kao novog ministra pravosuđa, mladog i neopterećenog aferama, što je premijeru znatno pomoglo u “redizajnu” svojeg kabineta i glancanju osobnog i stranačkog imidža.
Lojalnost i odanost očito su osobine koje Plenković jako cijeni, pa se tako Dujića nije riješio “brzopotezno” – nakon gubitka izbora za župana i Županijsku skupštinu kojoj je bio dugogodišnji predsjednik – kao što su to napravili njegovi HDZ-ovci, na stranačkim izborima u jesen 2021. godine umjesto njega izabravši šibenskoga gradonačelnika dr. Željka Burića za novog predsjednika Županijskog odbora.
Dujić je, nakon toga bio gurnut u stranački “zapećak”, a unatoč tome što je dvaput biran za saborskog zastupnika, nije konzumirao mandate, nego je plaću primao kao savjetnik uprave Hrvatskih šuma (HŠ) za EU fondove, razminiranje i protupožarnu zaštitu. Na svjetlo dana, na veliku scenu, u igru ga je ponovno vratio Plenković, postavljajući ga na samo čelo spomenute državne tvrtke, u studenom 2022. godine.
Bilo je to, među insajderima, poprilično iznenađenje, jer su HŠ uvijek bile leno “slavonskog lobija”, pa je bilo i špekulacija kako je to premijer napravio da bi unutar HDZ-a ograničio utjecaj Ivana Anušića.
U tom svjetlu, zanimljivo je kako su im se putevi ponovno susreli – Anušić je danas ministar obrane, koji je, nakon što je oko toga pukla afera, naložio da se ispitaju sve okolnosti oko stana na šibenskim Meterizama koji su Dujićevi otkupili pod povoljnim uvjetima, a prethodno je bio u vlasništvu MORH-a.