Slušajući kritike iz redova oporbe koja vladajućem HDZ-u ovih dana prigovara što ih nije uključio u razradu novog Zakona o izbornim jedinicama, netko neupućen bi mogao pomisliti kako SDP, Možemo!, Most, Domovinski pokret i ostali oporbenjaci jedva čekaju - na raspisivanje izbora. Reklo bi se u narodu, kao napete puške. Da pokažu što znaju i kapitaliziraju svoje potencijale kroz veći broj mandata i preuzimanje vlasti.
Ali, mjesečna sondiranja biračkih preferencija jasno su upozorenje – ovakvoj oporbi ni radikalna promjena izgleda izbornih jedinica, pa ni izbornog sustava ne bi puno pomogla! I da su napete puške, po svemu sudeći, ustvari prazne puške. Barem ako ćemo suditi po rejtinzima stranaka. I činjenici da ispitivanja javnog mnijenja (npr. CRO Demoskop) govore o čak 16 posto neodlučnih.
Znamo li da je pred nama superizborna 2024. (u kojoj nas čekaju izbori za Europski parlament, za Hrvatski sabor te predsjednički!), to bi u redovima oporbe koja ne želi vječno ostati u toj ulozi - trebao biti razlog za uzbunu.
Nedostatak prepoznatljivih, identitetskih politika i još više, manjak pravih lidera, ne daju se nadomjestiti nikakvim trikovima i taktikama političkog marketinga i PR-a. Utoliko premijer i šef HDZ-a Andrej Plenković nema previše razloga za brigu. I može mirno nastaviti sa svojim ekonomskim mjerama koje stranački i Vladini PR-ovci smjelo nazivaju i reformama; kao što se može i dalje samouvjereno hvaliti ekonomskim pokazateljima koji su više dokaz stabilizacije nego li nekog impresivnog progresa nacionalne ekonomije. Ali sve to jača imidž Vlade koja, među ostalim, nastavlja s poreznim rasterećivanjima, uspješno koristi novac iz europskih sredstava i može se pohvaliti makroekonomskim statistikama; čime bi birači, prije svega oni s centra političkog spektra, trebali biti zadovoljni.
I zato nije pretjerano kazati: HDZ bi do izbora više mogla koštati još neka ministarska ili koruptivna afera, nego što se treba bojati ovakve oporbe i njezinog eventualnog rasta kad su u pitanju postoci podrške birača.
U tom kontekstu, posebno groteskno zvuči podatak da, po posljednjem CRO Demoskopu, SDP-ov rejting raste već peti mjesec zaredom. No, kad pogledamo semafor, nema tu previše razloga za optimizam: prije tjedan dana CRO Demoskop je obznanio kako HDZ (svibanj 25,9 posto; lipanj 26,2 posto) ima čak 10 postotnih poena prednosti pred SDP-om (svibanj 16,2 posto; lipanj 16,7 posto). Slijedi Možemo! (svibanj 9,2 posto; lipanj 9,4 posto), a potom Most (svibanj 8,8 posto; lipanj 8,2 posto). Izborni prag prelazi još samo Domovinski pokret (svibanj 6,6 posto; lipanj 7,1 posto).
Dakle, matematika je jasna: samo udruženi nastup oporbe može ugroziti HDZ-ov o(p)stanak na vlasti i nakon parlamentarnih izbora iduće godine. SDP i Možemo! već neko vrijeme ne kriju da je pitanje njihove suradnje samo stvar dogovora, iako pritom ne treba podcijeniti destruktivni potencijal gotovo sektaškog načina upravljanja platformom Možemo! te prevelike ambicije dijela SDP-ovaca koji i dalje žive na staroj slavi svojih uvjerljivijih prethodnika.
No, ako znamo da u Možemo! nisu baš za tijesnu suradnju sa svjetonazorski suprotstavljenim strankama, i da su neki njihovi utjecajni članovi "alergični" na način kojim se politikom bave "mostovci", upitno je kakav model prije, odnosno postizborne suradnje oporba uopće može dogovoriti. To više što je jasno da se Domovinski pokret u posljednje vrijeme distancirao od takve mogućnosti, pri čemu je čelnik te stranke Ivan Penava pragmatično i za mnoge na desnici razočaravajuće poručio kako "ne odbacuje unaprijed" ni mogućnost suradnje – s HDZ-om!
Jasno, time je Penava sam sebe eliminirao iz neslužbene utrke za lidera oporbe. Ali, tko je uopće ostao u igri?! Peđa Grbin, kojeg stranački PR u novije vrijeme aktivnije pokušava približiti biračima kroz društvene mreže, odnosno, nastoje "razbiti" imidž "ukočenog" i uštogljenog štrebera. Iako, ako se malo raspitate među SDP-ovcima, Grbin ne važi kao lider s karizmom ni pred vlastitim stranačkim kolegama.
Možda se rješenje krije u ekipi iz Mosta? Je li "onaj pravi" karizmatični lider kojeg oporba treba Grmoja, ili su to Petrov i Bulj? Bračni par Raspudić? Tomislav Tomašević ima dovoljno briga u Zagrebu da bi ovog trenutka razvijao kampanju prepoznatljivosti na nacionalnoj razini. Davor Bernardić i njegovi Socijaldemokrati imaju daleko više mandata u Saboru nego postotaka u istraživanjima rejtinga...
Kako je to lijepo sažeo politolog Josip Glaurdić, "hrvatskoj ljevici za pobjedu na izborima potrebno je sve jer ona zapravo nema ništa".
"Hrvatski je problem što je alternativa jednostavno loša", kazao je Glaurdić u subotnjem Jutarnjem listu, po kojemu "već dugi niz godina imamo lošu vlast, ali i lošu oporbu".
Maruška Vizek s Ekonomskog instituta u Zagrebu dodaje da lijeve oporbene stranke "pokazuju nesnalaženje u formiranju novih politika kojima bi privukle birače"...
Drugim riječima, do izbornog uspjeha teško možete doći samo kritizerskim ad hoc reakcijama na poteze i izjave vladajućih. To, jednostavno, nije dovoljno sugestivno i prepoznatljivo biračkom tijelu da bi vas masovnije podržalo.
Uostalom, i već udomaćeni populistički diskurs u hrvatskoj javnosti – jede svoju djecu. Stalno inzistiranje na predodžbi "pokvarenih političkih elita" očito još uvijek više odbija, nego što mobilizira birače. Dakle, kao da ih više rezignira nego što ih ljuti i potiče na (re)akciju.
A rješenje je oporbi pred nosom. Evo, recimo, ovih dana toliko spominjani Marko Livaja! Od navijača Hajduka obožavani nogometaš, svojevrsna ikona današnjeg navijačkog pokreta u Splitu i Dalmaciji, kojemu nogometnu klasu priznaju i svi drugi objektivni ljubitelji nogometa, ovih se dana prometnuo u osobu oko koje se lome koplja. Ili, bolje reći, kroz priču o njemu reflektiraju se od ranije postojeće podjele u društvu. Makar on sam ne prozborio više ni riječi na temu napuštanja mini-priprema reprezentacije.
Pa ga jedni nekritički glorificiraju i brane zbog napuštanja Dalićeve družine nakon što se našao na meti provokatora tijekom treninga na Rujevici, a potom osjetio nezaštićen unutar same reprezentacije. Ti koji u Livajinom postupku (neovisno o tome je li on plod samostalne odluke ili je posljedica eventualnog pritiska sa strane) sada nalaze simboliku otpora tko zna sve čemu pritom zaboravljaju ili selektivno "preskaču" ne tako davni primjer nedopustivog i nesportskog ponašanja jednog profesionalca i reprezentativca (naravno, riječ je o uvredljivoj pjesmici koju je Livaja s megafonom u rukama poveo nakon pobjede u finalu kupa protiv Šibenika).
Drugi istodobno nemaju milosti: tvrde da sportaš koji njeguje imidž prgavog i tvrdog, beskompromisnog frajera mora biti u stanju otrpjeti i poneku uvredu ostrašćenih navijača; da nakon rujevičke epizode nema pravo izigravati žrtvu te da mu zbog ponašanja nakon finala kupa uopće nije ni bilo mjesto na aktualnom okupljanju reprezentativaca...
Ukratko, miješaju se kruške i jabuke, pretjeruje se i umanjuje nečija odgovornost po potrebi, od muhe pravi slona i obrnuto, ovisi o tome tko što takvom "operacijom" želi postići. Ali, čak i kada pjeva infantilne pjesmice kojima je jedini smisao u navijačkom prepucavanju, Livaja neosporno ima karizmu. Koliko bi se ona brzo istopila na nekom drugom, nenogometnom terenu, neka je druga priča, ali onoga trena kada u sportskoj opremi stupi na travnjak, Livaja je hodajuća karizma.
Samo, naravno da najbolji nogometaš Hajduka koji žudi za europskim iskorakom ima pametnijeg posla od politike (iako bi se sigurno našlo politikanata koji bi rado instrumentalizirali Livajin slučaj za neke svoje ciljeve), dok oporbi preostaje tragati za liderom koji bi mogao mobilizirati biračko tijelo.
Jedno je sigurno: zakasnili su, kako god pogledaš. Lidera se ne stvara preko noći, niti ga se može jednostavno "rentati". A izborna godina je sve bliže...
