StoryEditor
PolitikaVIJESTI I KONTEKSTI

Skliski teren Grubora u hrvatsko-srpskoj pomirbi: do danas se nije rasvijetlilo tko je što i s kojim motivom učinio u zaseoku kod Knina

30. kolovoza 2020. - 12:00
Zajednička komemoracija u GruborimaNikša Stipaničev/HANZA MEDIA

Nisam željela suditi o dometima nove hrvatsko-srpske pomirbe prije zajedničke komemoracije hrvatskog državnog vrha i političkih predstavnika srpske manjine u Gruborima. Ponajviše me je zanimalo što će tom prigodom reći novi potpredsjednik vlade iz redova SDSS-a Boris Milošević, koliko će duboko ući u meritum istinske pomirbe, ući u političko tkivo rata, u njegove uzroke.

Grubori, zaseok dvadesetak kilometara udaljen od Knina, u kojem je 25. kolovoza 1995., dakle punih 18 dana poslije okončanja vojno-redarstvene operacije "Oluja", na vrlo okrutan način ubijeno šestero starijih srpskih mještana, gotovo amblematičan slučaj hrvatskih zločina nad Srbima u ratnim i poratnim uvjetima: Hrvatska je postajala talac kazneno neprocesuiranog ekscesnog ubojstva, a srpska je politika na njemu nastojala promijeniti paradigmu rata i graditi poziciju žrtve.

U vrijeme kada je počinjen, zločin u Gruborima pričinio je Hrvatskoj značajnu političku štetu. Čestitke na "Oluji" na međunarodnoj političkoj sceni preko noći su zamijenjene kritikama. Hrvatska država je na njih reagirala iritantnim nijekanjem i, iz moje tadašnje perspektive dopisnice iz UN-a u Ženevi - nerazumljivom medijskom šutnjom. Sjećam se, jer prva od jedine dvije kolumne koje mi nisu objavljene u cijeloj novinarskoj karijeri odnosila se upravo na Grubore, pljačke i palež na oslobođenim područjima nakon "Oluje".

Nerazriješeni zločin u Gruborima nekoliko godina kasnije postao je ključno gradivno tkivo haaškog tužiteljstva za konstrukciju optužnice za "Oluju" kao zločinačkog pothvata na čelu s predsjednikom Tuđmanom, ministrom obrane Šuškom i generalom Gotovinom. Istragu im je kao vanjski suradnik vodio i usmjeravao ratni tajnik i siva eminencija pobunjeničke srpske vlade u Kninu, prijeratni sudac i agent KOS-a, a poslije srpskog vojnog poraza NGO borac za srpsku pravdu - Savo Štrbac.

Ne sjećam se koliko sam puta tih godina pisala i upozoravala kako je važno da Hrvatska provede vjerodostojne i uvjerljive kaznene postupke za zločine nad Srbima, osobito u Gruborima i Varivodama. Bez učinka. Savo Štrbac je u srpskim medijima otvoreno najavljivao kako mu je cilj preko osude hrvatskih ratnih operacija promijeniti karakter rata i pokazati da je hrvatska država nastala na zločinu. I umalo je u tome uspio.

Prvostupanjska haaška presuda generalima Gotovini i Markaču iz 2011. godine napisana je upravo po mjeri Štrpčevih želja i srpskog Memoranduma SANU 2, strateškog plana kako nakon izgubljenog rata ostvariti velikosrpske ciljeve mirnodopskim sredstvima: suđenjima pred međunarodnim i domaćim sudovima, promocijom prava žrtava i zaštite manjina... Nerasvijetljeni zločin u Gruborima, bez sudskog epiloga, bio je u tome važna karika.

Sudac Ivan Turudić ovih je dana ukazao na odgovornost DORH-a, podsjećajući na to da je prve korake poduzeo 14 godina nakon zločina. Novi potpredsjednik vlade Milošević pak vješto amnestira DORH i podsjeća na to da policija nije provela kaznenu istragu.

No Grubori nisu tek pitanje sudova, DORH-a i policije, već i hrvatskog sigurnosnog sustava. Naime, neobično je da u vrijeme političke nadmoći, u trenutku kada HV i HVO u partnerstvu sa SAD-om i u suradnji s A BiH, uz potporu NATO-a obavljaju posljednje pripreme za završne ratne operacije protiv srpske vojske u BiH, koja nakon četiri godine krvavih osvajačkih pohoda gubi rat, najelitniji hrvatski specijalci iz AT Lučko u rutinskoj operaciji osiguranja terena pobiju šest bespomoćnih srpskih staraca.

U trenutku kada su sva međunarodna svjetla uprta u Hrvatsku. I kada se ekipa UN-a sa srpskim osobljem (kasnije se pokazalo s kamerom) nalazi u susjednom zaseoku. Na prvi pogled izgleda kao zločin po mjeri srpskih ratnih interesa i potreba propagande. No prvi pogled ne znači ništa. Uvijek može doći do psihičkog „pucanja“, iskakanja iz zapovijedi… Ali jednako tako u vremenima kada su ovako krupni politički ulozi u igri, mora se računati i s opcijom elemenata specijalnih operacija protivničke strane.

Upravo zato je (bilo) nužno rasvijetliti tko je što i s kojim motivom učinio u Gruborima te zašto se slučaj drži otvorenim. To se do danas nije dogodilo. Pa ni u okončanom sudskom postupku.

Zbog toga su Grubori sklizak teren i za premijera Plenkovića i za predsjednika Milanovića. Obojica imaju iza sebe po jedan premijerski mandat u kojem su mogli pomoći da to saznamo. Ali kada su već za mjesto hrvatsko-srpske pomirbe odabrali Grubore, kao slabu točku funkcioniranja hrvatskog sustava, bilo bi logično da potpredsjednik Milošević zauzvrat učini onaj presudni iskorak u prepoznavanju uzroka rata i svih popratnih zala i da u Gruborima osudi velikosrpski projekt i odrekne ga se u ime hrvatskih Srba koje pretendira predstavljati.

No on je tek konstatirao da je Oluja bila legitimna oslobodilačka operacija. Pa to čak niti Carla del Ponte nije nikada osporila. Bez osude velikosrpskog projekta ova nova pomirba ide prema pretvaranju agresora u žrtvu, izjednačavanju krivnje za rat i njegovo svođenje na unutarnji hrvatsko-srpski sukob. U konačnici, prema vraćanju jugoslavenskog hrvatsko-srpskog duopola u upravljanju Hrvatskom. A to nije nikakva europska pomirba, već Memorandum SANU 2. I izvor novih sukoba.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

14. studeni 2020 20:41