Sjećam se dobro tog siječnja 1990.: bio sam "požarni" u autoparku kasarne VP 5380 u Kičevu. Radijski prijemnici, nama vojnicima na odsluženju u JNA, bili su zabranjeni, ali, kao i mnogi, prošvercao sam nekakav drndavi tranzistor i kutrio u starom "dajcu" slušajući vijesti.
U uho sam se pretvorio kad je objavljeno da je na 14. izvanrednom kongresu Saveza komunista Jugoslavije, u beogradskom centru "Sava", sjednicu napustilo slovensko partijsko rukovodstvo, a pridružili su im se i drugovi iz Hrvatske predvođeni Ivicom Račanom.
Činilo mi se da ću iskočiti iz kože od sreće: Slovenija i Hrvatska, tad je to bilo definitivno jasno, biraju put na Zapad, u Europsku ekonomsku zajednicu (EEZ), SKJ odlazi u povijesnu ropotarnicu, a narod će nakon skoro pola stoljeća na prve slobodne i demokratske izbore.
Miris slobode
Nedugo potom, na Radio Skoplju pustili su "Wind of change" od Scorpionsa. Njihov "vjetar promjena" trebao je jednom i zauvijek otpuhati jednoumlje sa Starog kontinenta. Taj ushit, ta nada u bolji svijet, optimizam koji se odjednom pojavio... To je nešto neponovljivo. U zraku je mirisala sloboda.
Neće više biti verbalnog delikta zbog kojeg sam umalo završio u vojnom zatvoru, a u civilstvu bio privođen na informativne razgovore. Neće se više strepiti ni od kojekakvih boračkih organizacija i njihovih prozivki nenarodnih elemenata, unutarnjih i vanjskih neprijatelja: svatko će uživati pravo na javnu riječ i nastup u granicama Ustava i zakona. Može li bolje? Može li ljepše? Ljudi moji, je li to moguće?
Iduća 1991. godina, umjesto te žuđene slobode i mojoj generaciji (ne)dosanjanog Zapada, donijela je samo krv i suze. Mladost koja se u tenisicama i sa lovačkim puškama suprotstavila moćnoj jugoslavenskoj armadi i odmetnutim krajišnicima, borila se ne samo za samostalnu Hrvatsku i izlazak na njene granice: tukli su se, momci i cure, žestoko i za demokraciju, za višestranačje, za slobodu govora, jer sve bi to uvođenjem marionetske vlasti u Zagrebu, kako je bilo planirano u Generalštabu JNA u Beogradu, bilo dovedeno u pitanje.
Primorska četa
Scenarij je bio sljedeći: rušenjem legitimne i legalno izabrane vlasti u Hrvatskoj, uspostavila bi se vlada odana vojsci, a onda osluškivalo što će se dogoditi u Moskvi gdje su se svrgnuti komunisti pučem pokušali vratiti na vlast. Vremenski kotač se pošto-poto pokušalo okrenuti unatrag.
Srećom, ništa od toga. Hrvatska je oslobođena 1995., naša zemlja punopravna je članica EU-a, a izbornu volju naroda više nitko ne dovodi u pitanje. Odavno nema prokletog verbalnog delikta; svi "lajemo" po društvenim mrežama što nas je volja, a samo se jedno promijenilo nije: ulogu monolitnog SUBNOR-a (Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata) preuzele su puste udruge i udružice branitelja, od kojih se neke usude zabranjivati javne nastupe nepoćudnima?! Nerijetko su to glazbeni izvođači iz Srbije, od kojih mnogi nemaju baš nikakve veze s politikom, a posljednji je, ali ne, nažalost, i zadnji: povjesničar Hrvoje Klasić.
Dakle, Klasiću je ne sud, ne policija, općinske ili državne strukture, već jedna udruga građana zabranila sudjelovanje na promociji knjige "Primorska četa". Radi se o dopunjenom reizdanju Vitomira Gradiške, objavljenom 1969. godine. Knjiga je proširena novim iskazima vodičkih partizana i fotografijama, no prigodnu riječ o njoj i NOB-u u Dalmaciji, Klasić nije imao prilike izgovoriti: ovovjekovni SUBNOR zaključio je da je u Vodicama nepoželjan.
Tako su nas pojedini branitelji, jer se ovdje radi o šačici ljudi, katapultirali gotovo četrdeset godina u prošlost. Boljševici iz Vodica, mimo pravne države, Ustava i zakona, te demokratskih stečevina EU-a, Klasiću su poručili da u njihovo mjesto nije dobrodošao.
Da apsurd bude veći, Hrvoje Klasić bio je sudionik Domovinskog rata, pa ispada: tko će kome, ako ne svoj – svome. Kolike smo žrtve kao društvo podnijeli, a nismo se pomaknuli s mjesta?
U Hrvatskoj 21. stoljeća ratni veterani uglednom znanstveniku, jednom zaista iznimnom čovjeku, brane javni nastup jer im se, pazi sad, ne sviđaju njegove reinterpretacije povijesti?! Ludilo, brale! Znači, sad su postali i stručnjaci za povijest? Ohoho. Nisam znao.
HDZ vs. HDZ
A što vam se, gospodo branitelji, u historiji koja je učiteljica života, ima sviđati ili ne: ona je takva kakva jest i ne da se promijeniti. Eto, recimo, vaše su Vodice bile teško partizansko mjesto, prava mala Moskva. Vaši su očevi, stričevi, djedovi, slomili zube fašistima i domaćim izdajnicima: ustašama i četnicima. Možete sto puta otjerati Klasića i sve druge klasiće koji vam nisu po guštu, ali Primorsku četu ne možete izbrisati iz kolektivne memorije: nepobitne su priče starih partizana, fotografije, dokumenti, spomenici, grobovi poginulih na kojima im rodbina i danas polaže cvijeće...
Branitelji su u Vodicama ispali jači i od svemoćnog HDZ-a: gradonačelnik Ante Cukrov Desto, član vladajuće stranke, lijepo je govorio na promociji knjige o junačkoj partizanskoj borbi, a Grad Vodice pod njegovim vodstvom i financirao izdavanje ovog libra u nakladi Saveza antifašističkih boraca i antifašista, ali avaj: nekim braniteljima i nekim članovima Mladeži HDZ-a, promotor Klasić nije odgovarao. Zato su mještane pozvali na bojkot promocije s većim žarom no što to čine udruge potrošača kad su u pitanju trgovine.
Danima pišemo kako ovdje nema prosvjeda jer teku med i mlijeko, a situacija je kudikamo bolja nego u Srbiji koja je ustala protiv Vučićeve autokracije.
U Hrvatskoj skoro pa ulica brani jednom iznimnom čovjeku koji se ne libi govoriti istinu javni nastup?! Po čemu smo mi to onda bolje društvo od srpskog u kojem stotine tisuća mladih zazivaju promjene, neka nam odgovore "pripametni" vodički branitelji. Oni se u sve razumiju i sve znaju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....