StoryEditor
Politikakomentar: veto za pamćenje

Predsjedniče, vrijeme je! Nakon debakla s vetom na proširenje NATO-a, Milanović je spreman za godišnji odmor. Možda baš u Finskoj, od njih se može puno naučiti. Od političkog bontona do košarke

4. srpnja 2022. - 20:55

Zamislite da je, ako već ne svaki, onda barem svaki drugi ili, ajde, svaki treći predstavnik neke od ukupno 30 članica NATO-a uvjetovao svoju potporu proširenju Saveza na Švedsku i Finsku ultimativnim rješavanjem nekog svoga ili problema iz neposrednog susjedstva, koji s dvije potencijalno nove članice zaista nema nikakve izravne veze.

Dvodnevni summit bi vjerojatno trajao dva tjedna. A i to teško da bi bilo dovoljno da se sve raspravi i svima udovolji.

Sve to u situaciji hitnosti, odnosno nove hladnoratovske realnosti u Europi, zbog čega će Švedska i Finska biti primljene "u klub" članica po poprilično ubrzanom postupku. Baš kao što su nedavno i Ukrajina i Moldavija s istom takvom "hitnom uputnicom" dobile status država kandidatkinja za ulazak u EU. Preko reda? Da, točno, ali i razumljivo s obzirom na rusku invaziju i neskrivene aspiracije prema teritoriju susjednih zemalja.

Nego, jeste li zaboravili da su neki slovenski političari početkom te 2009., kad smo i mi postali punopravnom članicom Saveza, bili protiv, ali su na koncu, kad se u parlamentu naših susjeda glasovalo o Zakoni o ratifikaciji hrvatskoga pristupnog protokola za ulazak u NATO, ipak ostali u manjini?

Što ste tada mislili o njima?

E pa vjerojatno isto što i Šveđani i Finci ovih dana mogu misliti o našem predsjedniku, Zoranu Milanoviću. Koji je pokušao ispasti beskompromisni borac za prava Hrvata u BiH, frajer pred domaćom javnošću i desnicom u višegodišnjoj potrazi za liderom, a zapravo je na međunarodnoj, diplomatskoj sceni ispao – popriličan diletant. Pogotovo s obzirom na spomenute okolnosti izazvane ruskom agresijom na Ukrajinu, što je i dovelo do ovakvog, ubrzanog postupka integracije kojoj je ozbiljno zaprijetila tek turska mrzovolja zbog pokroviteljskog stava Švedske prema Kurdima. A u tu se "ligu" pokušao ugurati i Milanović, prijeteći u svojim javnim istupima vetom zbog problematike na koju ni Šveđani ni Finci nikako nisu mogli izravno utjecati.

image

Milanović na summitu u Madridu

Pierre-philippe Marcou/Afp

Svi koji su ostali iznenađeni ili možda razočarani što nakon svih tih velikih riječi, na summitu u Španjolskoj, nije niti spomenuo riječ "veto" možda bi se trebali prisjetiti nekih ranijih epizoda koje su dale naslutiti da je riječ o svojevrsnom šepurenju – prvenstveno za domaće potrebe, odnosno, još jednoj prilici za - inaćenje vladajućima.

"Ja ću kao predsjednik države staviti veto na pozivnicu Finskoj... Kao đavao grešnu dušu progonit ću svakog zastupnika koji bude bio 'za'"...

Ovako je govorio trećeg dana svibnja, obraćajući se novinarima u Vukovaru, striktno povezujući izbornu reformu u BiH s ulaskom Švedske i Finske u NATO, kao da je to uopće ijednog trenutka bilo zaista moguće međusobno uvjetovati.

Osamnaestog dana svibnja se javno zapitao, ne bez sarkazma: "U kakvom je to našem interesu ulazak Švedske i Finske u NATO? Što mi s tim dobivamo?... Finska hoće u NATO i cijela Europa pada na koljena!".

Dva dana kasnije, procurilo je pismo koje je poslao pismo glavnom tajniku NATO-a Jensu Stoltenbergu, a u njemu, gle čuda, nije bilo ni slova o mogućem vetu na eventualni ulazak novih članica.

image
Ronald Gorsic/Cropix

Nakon što je 21. lipnja bila na Pantovčaku, finska premijerka Sanna Marin (nećemo sad o tome tko je tu kome kasnio, tv kamere su tek zabilježile kako se finska političarka dosađuje i razgledava umjetnine) upitana je od kolega o tome je li u razgovoru s Milanovićem razjasnila pitanje njegove potpore oko ulaska Finske u NATO. I odgovorila je tek kako je s predsjednikom "imala dobar razgovor". Nikakav "veto" hrvatskog predsjednika nakon sastanka nije spominjala.

- Današnji razgovori nisu se bavili ogradama ili rezervama vezano za naše pristupanje i danas nisam stekla takav dojam. Razgovor je bio kvalitetan, sve je bilo jasno, nema problema s ulaskom Finske i Švedske u NATO – kazala je.

Dakle, čini se da predsjednik Milanović čitavo vrijeme ipak ima jedan aršin za domaću političku scenu, a drugi prema "vani".

image

Sanna Marin i Zoran Milanović na Pantovčaku
 

Ronald Gorsic/Cropix
 

Ovaj prvi očito mu dobro dođe za dnevno-političke obračune s HDZ-ovcima (od "omiljenih" mu ministara Marija Banožića i Gordana Grlića-Radmana do premijera Andreja Plenkovića), a ovaj drugi ipak pokazuje stanovitu pragmu te da njegova konstatacija "Mene zaobilaze!" ipak nije nešto što ga veseli.

No, monolozi pred kamerama ipak znaju ponijeti. Prerasti u svojevrsni stand-up.

Možda zvuči zgodno za impresioniranje društva u kutu kvartovske birtije, ali nikakve stvarne koristi na međunarodnom planu ne donosi. Čak i ako pritom precizno dijagnosticirate neke probleme ili prepreke njihovom rješavanju, jer i Banski dvori i Pantovčak se slažu oko toga da položaj Hrvata u BiH treba poboljšati i kroz izbornu reformu, samo ne slažu se oko metoda kojima bi se do toga moglo doći.

image
Ronald Gorsic/Cropix

Hoćete primjer takvog kontraproduktivnog ponašanja predsjednika Republike? Evo najfriškijega, nakon što je Ukrajini i Moldaviji odobren kandidatski status, a ne i BiH, što realno, nitko osim njega toga dana nije niti očekivao: "Tko su ti koji su protiv? Njemačka diplomacija? Neka kažu. Godinama rade protiv BiH. Nisam slučajno spominjao dementore iz 'Harryja Pottera'. To su sisači energije".

Milanović je gotovo u istom dahu konstatirao i da je visoki predstavnik međunarodne zajednice Christian Schmidt ustvari "nelegalni predstavnik", budući da ga "nije potvrdilo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda". Dakle, govorio je onako kako smo na tu temu navikli od, primjerice, Milorada Dodika, koji ne propušta priliku kako bi diskreditirao ili omalovažio predstavnike međunarodne zajednice.

Na Milanovićeve prozivke, promptno je istog dana reagirao i Ured Visokog predstavnika u BiH, uputivši diplomatsku notu hrvatskom veleposlanstvu u Sarajevu. Schmidt u toj noti podsjeća da je Hrvatska potpisnica Daytonskog sporazuma i Aneksa 10, odnosno Sporazuma o civilnoj provedbi mirovnog rješenja, u kojem se definira i djelovanje visokog predstavnika.

"Ured Visokog predstavnika ljubazno moli hrvatske vlasti da se suzdrže od iznošenja neutemeljenih optužbi o imenovanju i statusu Visokog predstavnika", pisao je Schmidt u prosvjednoj noti.

I sve je to, tobože, dio borbe za prava Hrvata u BiH?! Stvarno?!?

image
Ronald Gorsic/Cropix

"To što je Ukrajina dobila status kandidatkinje, a BiH ne, to je sadistički bezobrazluk. I sramota Hrvatske!", govorio je među ostalim Milanović, upadajući pritom u zamku vlastitih riječi – kako bi BiH uopće mogla dobiti status kandidatkinje ako je toliko deficitarna demokracijom kao što on sam to govori kad se glasno zalaže za promjenu izbornog sustava i tvrdi da su pripadnici jednog konstitutivnog naroda potlačeni. Plus BiH nije ispunila čitav niz kriterija, što je zadaća koja je tek pred njom.

Zbog takvih stavova, osim na društvenim mrežama, dobio je fanove i u Hrvatskom saboru. Podržavao ga je, primjerice, bračni par Raspudić iz Mosta. Ali, odustajanje od veta ga je brzo detroniziralo u očima Marije Selak Raspudić.

“Finska i Švedska trebaju dobiti pozivnicu, vidjet ćemo što će biti s tim u drugom roku, pretpostavka je da će sve biti u redu, ali nikad se ne zna", poručio je iz Madrida odjednom pomirljivi Milanović.

Po završetku summita Marija Selak Raspudić je izjavila da bi Milanovića sada netko mogao upitati: "Gdje si sada, frajeru?", Naime, Mostova zastupnica je konstatirala da je Milanović Hrvatima u BiH, "kao netko tko se bori za njihova prava, na neki način probudio lažnu nadu da može nešto doista i promijeniti, a u praksi ili to nije mogao ili to nije htio učiniti u jedinom trenutku gdje je njegova uloga doista bila važna pred svjetskom javnosti, a to je ovaj summit u Madridu”.

Milanovića su te ocjene političarke koja ga je donedavno podržavala u forsiranju nediplomatskog garda očito "zapekle" pa je uzvratio kako "ljudi govore stvari koje ne čitaju, ne razumiju", da bi potom još jednom pozvao zastupnike: "Sve će na kraju doći u Sabor i Sabor će o tome odlučivati. Moja poruka im je: Nemojte to napraviti!"...

Dakle, opet kao da se vraćamo na taktiku – jedna retorika "za van", a druga za "po kući".

Možda će netko s viškom patetike a manjkom vanjskopolitičkog znanja zapitati – a kako se Turska u čitavoj priči oko širenja NATO-a uspjela izboriti za svoje zahtjeve?

image
Zeljko Hajdinjak/Cropix

Da, treba kazati i to: sigurno da je Recepu Tayyipu Erdoganu dopušteno što bilo kojem hrvatskom političaru ne bi bilo. To je naprosto odnos snaga na geopolitičkoj karti. Zato je švedska premijerka Magdalena Andersson odbila nakon summita demantirati izjavu turskog predsjednika da je njezina zemlja, u želji da postane članica NATO-a, obećala izručiti Turcima 73 osobe povezane s kurdskim i turskim oporbenim organizacijama. Jer, očito je da će ustupaka Turskoj biti.

Samo što je to stvar koja se izravno tiče nove članice (Švedska) i aktualne članice Turske, a ne situacije u nekoj trećoj državi, kao u slučaju Milanovićeve bezuspješne ucjene.

I zato bi našem predsjedniku bilo najpametnije da neko vrijeme ne stavlja u istu rečenicu proširenje NATO-a i izbornu reformu u BiH. Zapravo, nakon svega, dobro bi mu došao i pravi godišnji odmor. Čisto da se ne blamira neko vrijeme sa sličnim "inicijativama". Evo, recimo, zašto ne u Švedskoj ili Finskoj, tamo su temperature daleko ugodnije od ovdašnjih posljednjih dana. 

Od Finaca se, primjerice, uvijek nešto može i naučiti. Ne samo u košarci, u kojoj su njihovi reprezentativci ovih dana dobili naše uzdanice i tako ih pomalo neočekivano izbacili iz utrke za plasman na Svjetskom prvenstvu. Uostalom, predsjedniku Milanoviću bi očito dobro došla lekcija na temu – što su to greške u koracima...

image
Goran Mehkek/Cropix
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
17. kolovoz 2022 23:09