Čekao je, gotovo u stavu mirno, da iz limuzine izađe On, veliki Vođa, jedini Tata. A onda kaskajući za Njim uputio se prema nasloženim mikrofonima svih mogućih novinarskih ekipa, i s osmijehom, najvećim ikad, objavio okupljenim novinarima kako predaje riječ Njemu, velikom Tatici.
Tada se, ne skidajući taj osmijeh s lica, osmijeh kojeg tako zamrznutog više nikada skinuti neće, povukao u sjenu Tatičinu. On, onako ogroman, gromada od čovjeka, sva ta dva njegova metra visine i sto i tko zna koliko kilograma težine, nestala su, pretvorila se u sjenu čovjeka koji je, poput crne rupe, usisao na trenutak cijelu političku scenu. Mali čovjek je Peđa Grbin, a Vođa i Tata je, naravno, Zoran Milanović.
Tog trenutka kad su stali pred novinare, kada se Grbinu osmijeh raširio, on je bio najsretniji čovjek na svijetu. Težinu cijele zemlje, ne Hrvatske, nego cijelog planeta nosio je na svojim ogromnim leđima. Utrka s Plenkovićem, dogovori oko koalicije, sastavljanje izbornih lista, zahtjevi s terena, kampanja...
Kako zadovoljiti sve, kome što obećati, kako pobijediti (ne, ne, samo to ne...) i što nakon pobjede, kako vladati i upravljati jednom zemljom? Sva su ta pitanja u sekundi, u trenu nestala. Peđa Grbin već je vidio sebe u sljedećih mjesec dana. I zato se nasmijao. Umjesto u prvom planu, umjesto Nijagare znoja koji će se slijevati s njegova čela, Grbin će se vratiti u maturalne dane, putovat će poput školarca Hrvatskom, upoznavati je da bi je više volio, i neće raditi ništa.
Što bi uostalom i mogao raditi kad je tu Tata koji će sve riješiti, koji će masu paliti, koji će pregovore voditi, koji će se s Plenkovićem na političkom tatamiju hrvati. Ako Milanović dobije, super, bit će Grbin nagrađen nekim mjestom potpredsjednika Vlade za trli brli, recimo za društvena pitanja. Ako Milanović ne uspije, zasjest će opet Peđa u svoju saborsku foteljicu, tamo otkunjati sljedeće četiri godine, i tako malo po malo do penzije. I saborske mirovinice.
U istom tom trenutku, u istoj toj sekundi, kada je stranku izručio Milanoviću, Grbin je postao i najnebitniji političar na svijetu. Čovjek koji je, a bez da mu je itko prislonio pištolj na čelo, predao svoju stranku. Došao je Tatica i rekao ‘bu‘, a on je SDP dao u ruke čovjeku koji, formalno, s tom strankom nema nikakve veze. Nije čak niti njezin član. Ovo ne da nije viđeno, nego ovo nikada u povijesti više neće niti biti viđeno. Garant.
Čovjek, koji je formalno do petka poslije podne vodio najjaču oporbenu stranku, koji je bio premijerski kandidat te stranke, koji je čelnu funkciju te stranke u rivalstvu s troje protukandidata osvojio na demokratskim unutarstranačkim izborima, koji je krenuo na izbore s porukom kako će pobijediti HDZ i Plenkovića, sve je bacio, točnije predao u ruke Njemu, velikom Tatici i velikom Vođi. Bez borbe, bez pitanja, bez konzultacija s članstvom.
Da postoji barem trunka realnosti i samokritičnosti, danas bi baš svakom članu i simpatizeru SDP-a morala biti muka, morao bi ih preplaviti sram zbog toga što im se sa strankom radi. Ali, Hrvati su majstori dvoličnosti, licemjeri s kojima se rijetko tko mjeriti može... Zašto bi esdepeovci bili izuzetak.
Da napišemo milijune tekstova i napravimo milijune priloga na portalima ili televizijama, ma ništa, baš ništa ne bi bolje opisalo bijedu i jad glavne oporbene stranke od činjenice da je njezin predsjednik napustio bez borbe funkciju samo mjesec dana prije izbora. I predao stranku u ruke nekog lika koji se jednog popodneva iskrcao iz automobila.
Sve to govori o devastaciji SDP-a koja je upravo djelo tog istog Tatice, jer svi ti vodeći ljudi SDP-a upravo su Milanovićevi izumi. U cijeloj toj masi ljudi, SDP tijekom proteklih godina od odlaska Milanovića nije uspio iznjedriti na nacionalnoj razini niti jednu političarku ili političara koja bi nešto značila, koja bi imala težinu ili karizmu, koja bi imala svoje ja, koja bi rekla ‘stani, čekaj, pa ja sam predsjednik‘!
Ima ta fotografija na kojoj su nakon presice njih desetak zagrljeni, oduševljeni što se On vratio. Da, oni toga nisu svjesni, možda ih nije niti briga, ali ovo je posljednja brokva u kapsilu te stranke. Žalosno, ne samo za njih, nego za cijelu Hrvatsku.
I da, na putu mi s posla na splitskim Brdima na jednom panou stoji jumbo plakat sa snimkom Grbina s leđa, raširenih ruku, kojom poziva na oporbene prosvjede 23. ovog mjeseca u četiri najveća grada u državi. Tako smiješno i tako jadno. Što će on raditi na tim prosvjedima? Biti potrčko? Ići Milanoviću po vodu? Brisati mu znoj s čela? Najavljivati govornike?
Ako iz nekog razloga neki zovu Jandrokovića - Njonjo, onda je Grbin od jučer zaslužio definitivno nadimak - Šonjo. Ali to više nikome nije ni bitno.
