Nitko neće gospićki otrov, a Piršić kaže: ‘Evo kako sve može biti gotovo do Božića!‘; Je li ovo mjesto gdje će sve doći?

Crni Petar kruži Hrvatskom. Težak je desetke tisuća tona, zakopan je u Gospiću i nitko ne želi da na kraju završi baš u njegovim rukama. 

Svi traže što hitniju sanaciju. Samo nitko ne želi gospićki otpad u svojem dvorištu.

Prvi se pobunio Zaprešić. Ondje je trebalo završiti 650 tona neopasnog otpada koji je na prostoru bivšeg kombinata "Velebit" u Gospiću spremljen u velike vreće. Posao zbrinjavanja na natječaju Fonda za zaštitu okoliša dobila je zaprešićka "Tabak grupa". Građani su odmah najavili blokadu prometnica, a podržao ih je i HDZ-ov gradonačelnik Željko Turk. Tvrtka je potom odustala od dovoza otpada, Fond je čitav postupak poništio, a Zagrebačka županija potom je i ukinula "Tabak grupi" dozvolu za gospodarenje otpadom na zaprešićkoj lokaciji. 

U Koprivnici je SDP-ov gradonačelnik Mišel Jakšić poručio da se gospićki otpad neće odlagati u Regionalnom centru za zbrinjavanje otpada Piškornica, pa makar prilaze Centru morali blokirati gradskim kamionima. Karlovački gradonačelnik, HDZ-ovac Damir Mandić, jednako je kategoričan: gospićki otpad neće ni u Karlovac ni na Babinu goru. Protiv njegova dovoza i deponiranja ustala je i osječko-baranjska županica Nataša Tramišak iz HDZ-a, a nakon odluke Vlade da 650 tona neopasnog otpada izravnom pogodbom pošalje na energetsku oporabu u cementare u Našicama i Koromačnom u Labinštini, pobunili su se i istarski SDP-ovci. 

Paralelno, Fond za zaštitu okoliša već neko vrijeme kuca na vrata diljem EU-a kako bi riješio problem približno 33 tisuće tona zakopanog otpada, dio kojega je opasan. Kontaktirano je sedamdesetak spalionica, energana i drugih postrojenja za obradu te odlagališta opasnog otpada. Samo desetak operatora iskazalo je interes za nastavak razgovora o mogućem prihvatu opasnog otpada iz Hrvatske. 

Crni Petar tako je iz Hrvatske krenuo kružiti i Europom. Ni tamo se, čini se, baš ne otimaju za njega.

Udbina i Željava kao rješenje

Jedan od razloga zbog kojih je gospićki otpad tako zahtjevan za zbrinjavanje jest njegov sastav.

Otpad zakopan kraj Gospića ima visok sadržaj klora, u pojedinim uzorcima i do 11,91 posto, što ozbiljno komplicira njegovu termičku obradu.  

Ali postoji još jedan važan element.

– Najveći je problem u gorivom potencijalu tog otpada, koji je, prema dostupnim podacima, jako nizak. Otpad je, naime, pomiješan sa zemljom, i spalionica koja bi ga pokušala spaljivati vjerojatno bi morala potrošiti dosta dodatne energije da to uopće gori. Jer zemlja ne gori. A da ne govorimo o tome koliko bi pritom stradali njezini filtri. Veliki je problem i pepeo koji će ostati poslije spaljivanja, i koji je prepun vrlo opasnih tvari – objašnjava ekološki aktivist Vjeran Piršić. On je nedavno na stranicama Slobodne Dalmacije u razgovoru s kolegom Sašom Ljubičićem iznio zanimljiv prijedlog.

Umjesto da se otpad razvozi po Europi, mogao bi se privremeno prevesti iz Gospića do pedesetak kilometara udaljene Udbine. Na asfalt na sletnim pistama tamošnjeg vojnog aerodroma stavila bi se, prema propisima, dodatna zaštita. Otpad bi se na pisti potom razdvojio na opasni i neopasni dio. 

Opasni dio bi se, prema Piršićevu prijedlogu, mogao spremiti u podzemne tunele bivšeg vojnog kompleksa Željava, koji je svojedobno izgradila JNA. On se, doduše, nalazi s obje strane granice između Hrvatske i BiH, no glavni podzemni objekt "Klek", s kilometrima tunela ukopanih u Plješevicu, najvećim je dijelom na hrvatskoj strani.

Ni pisma ni razglednice

Pitamo ga je li ga netko u međuvremenu kontaktirao vezano za taj njegov prijedlog.

– Nit‘ pišu, nit‘ se javljaju – kaže nam Piršić. Do njega je, doduše, došao glas da se o mogućnosti korištenja Udbine razgovaralo i s visokom razinom obrambenog sustava, te da ta opcija u startu nije odbačena. 

No konkretnih poteza još uvijek nema. 

– U međuvremenu pobunili su se ljudi koji žive neposredno u blizini vojnog aerodroma, a pobunio se i gospodin koji želi u podzemnom tunelu urediti muzej hladnog rata. Ljudi imaju određene ideje vezano uz taj prostor i jasno je da su reagirali. No i dalje sam uvjeren da lokaciju kod Udbine, kao opciju za razvrstavanje otpada, a Željavu kao lokaciju za skladištenje opasnog dijela otpada, ne treba tako olako odbaciti – ističe Piršić.

I nudi svoje tumačenje čitave situacije s gospićkim otpadom.

– U Hrvatskoj je sustav zaštite okoliša preuzet od tzv. kontroverznih poduzetnika. Postoji paralelni sustav koji ima svoje u svim dijelovima vlasti, i oni sanaciju gledaju kao resurs. Oni su i generirali ovaj problem, a sad im je u interesu da zarade na sanaciji. Jer zašto bi nešto koštalo 10 milijuna kad može koštati 100 milijuna eura – objašnjava ovaj poznati ekoaktivist.

Piršić pritom tvrdi da iskustva sanacija u Vranjicu, Dugom Ratu, Obrovcu i Ravnim kotarima pokazuju da su konačni troškovi znali biti i dvostruko viši od početno predviđenih. Često se spominje i podatak da bi sav zakopani otpad stao u kolonu kamiona dugu od Zagreba do Karlovca. 

A što je destinacija dalja, naglašava naš sugovornik, veća je i zarada za tvrtku koja takav otpad prevozi i zbrinjava. 

– Udbina je samo 50 kilometara od Gospića, i to uglavnom po autocesti. Iste ove folije koje planiraju koristiti za pokrivanje u Gospiću, kako bi spriječili pojačan prodor otrovnih tvari u podzemne vode tijekom kiše, mogu se upotrijebiti za dodatnu zaštitu i kod Udbine – naglašava Piršić. 

Prema njegovu mišljenju, spalionica definitivno nije jedino rješenje. Ona je, naime, skupa, a to odgovara otpadnom lobiju. 

Otpadni lobi

– Umjesto brzog i jeftinog rješenja, oni guraju opciju koja će koštati najmanje 100 milijuna eura i trajati 20 godina. A u Udbini i Željavi Hrvatska bi imala rješenje za manje od 10 milijuna eura i trajalo bi 100 dana. Sve bi moglo biti gotovo do Božića – zaključuje Pršić.

Prema njegovoj procjeni, transport iz Gospića do Udbine stajao bi oko 500 tisuća eura. Jednako toliko mogle bi koštati i vreće za opasni otpad. Potrebno je i podmiriti troškove pokrivanja specijalnom folijom na pisti, a potom i preko otpada. No sa svim tim, ukupni bi troškovi, prema Piršićevoj računici, iznosili nekoliko milijuna eura. 

Europska praksa pokazuje da Piršićeva ideja o skladištenju opasnog otpada duboko pod zemljom sama po sebi nije nikakva egzotika. Upravo suprotno, neke europske zemlje opasni otpad već desetljećima trajno zbrinjavaju u podzemnim odlagalištima.

Najpoznatiji su primjeri u Njemačkoj. U bivšem rudniku soli Herfa-Neurode opasni se otpad odlaže još od 1972. godine, na dubini od približno 700 do 800 metara. Ondje završavaju neke od najproblematičnijih vrsta otpada – otpad koji sadrži živu i cijanide, filterska prašina i ostaci iz spalionica. Prema podacima Europske komisije, odlagalište može primiti do 200 tisuća tona godišnje.

Sličan sustav postoji u rudniku soli Heilbronn. Za gospićki slučaj posebno je zanimljivo to što tamošnji operator među otpadom koji može prihvatiti navodi i kontaminirano tlo i građevinski otpad, ali i filtersku prašinu te otpad koji sadrži živu, arsen ili cijanide. Otpad ne odlazi pod zemlju rasut: ovisno o njegovim svojstvima, pakira se u velike vreće, čelične bačve i druge odgovarajuće spremnike.

No pritom treba obratiti pažnju na jednu važnu stvar. 

Njemačka podzemna odlagališta nisu tek napušteni tuneli u koje je odlučeno spremiti opasni otpad. Ona su smještena u debelim i geološki stabilnim naslagama soli, koje predstavljaju prirodnu barijeru između otpada i biosfere. Prije prihvata otpada utvrđuje se njegov kemijski sastav, postoje strogi kriteriji što se smije odložiti, a sigurnost lokacije mora biti dokazana na dugi rok.

Zato pravo pitanje nije može li se opasni otpad trajno skladištiti pod zemljom. Može. Europa to radi desetljećima. Pitanje je može li Željava zadovoljiti hidrogeološke, tehničke i sigurnosne uvjete koji bi je pretvorili iz napuštenog i oronulog vojnog kompleksa u sigurno podzemno odlagalište.

Na to pitanje zasad nema odgovora. No nema razloga da se obave sva potrebna testiranja i da se na temelju njih procijeni koliko je ta opcija realna.

Prvo testiranje, onda sanacija

Postoji još jedna važna pouka europske prakse. 

Deseci tisuća tona heterogenog otpada ne moraju nužno završiti na istome mjestu. Nakon iskopa, razvrstavanja i kemijske karakterizacije, različite frakcije mogu krenuti različitim putem: dio na materijalnu ili energetsku oporabu, dio na fizikalno-kemijsku obradu i stabilizaciju, gorive opasne frakcije u odgovarajuća postrojenja za termičku obradu, a ono što se ne može sigurno oporabiti na specijalizirana odlagališta ili, gdje je to primjereno, u podzemna odlagališta.

Upravo je zato dodatno uzorkovanje zakopanog otpada koje sada provodi Fond presudno. Dok se ne utvrdi što se zapravo nalazi u tih približno 33 do 35 tisuća tona zakopane mase, teško je znati ne samo kamo će otpad otići, nego i koliko će njegova sanacija na kraju koštati.

Sanirati otpad u Gospiću znači izvaditi ga iz zemlje. No time problem ne nestaje. Nakon toga treba pronaći nekoga tko će ga preuzeti. 

A za tog Crnog Petra zasad, kao što vidimo, nema previše zainteresiranih.