StoryEditor
Politikajučer, danas, malo sutra

Mislili ste da je zametanje tragova novcu i kupnja luksuznih kuća čija se vrijednost deklarira po cijeni WC-a kazneno djelo? Kovač će vam otvoriti oči

Piše Ivica Ivanišević
8. veljače 2020. - 12:00
Za Kovača je lupeški pothvat masovnih razmjera tek djelo pojedinacaDavor Pongračić/Hanza media

Čovjek koji je od karizme udaljen samo jedan slovni znak – jer je Miro, a ne Mišo Kovač – i nekoliko svjetlosnih godina, nekidan je dao iscrpan intervju koji je bio krasna prilika da se znatiželjnici obavijeste što ima za ponuditi, po čemu se bitnom razlikuje od aktualne vladajuće garniture u stranci i državi, koje probleme drži ključnima i kako ih misli rješavati, što su mu prioriteti i s kime želi surađivati. Krasnu priliku on je, međutim, krasno promašio.

Prvo je ponudio maglovitu neurološku dijagnozu da je HDZ izgubio svoju unutarnju ravnotežu, jer ne može biti isključivo centristička ni samo demokršćanska stranka. Potom je naglasio kako se zalaže za povratak Tuđmanovoj paradigmi, po kojoj je normalno da u stranci, uz središnjicu, bude i desnice i ljevice te da treba težiti međusobnom nadmetanju tih dvaju krila u oživotvorenju programskih ciljeva. Partijskoj ljevici u nastavku ćakule nije, međutim, posvetio ni jednog jedincatog slova, iz čega je jasno da se njega friga za ravnotežu, jer ga zanima samo dramatično naginjanje udesno, ali se valjda stidi ili ga je strah to otvoreno reći.

Dijagnozi čiji je smisao sâm nehotice doveo u pitanje, pridružio je nekoliko, zapravo podosta, samorazumljivih općenitosti te zakasnjelih i suvišnih zaključaka, pritom ne kazavši ni riječi o tome što bi to konkretno on zaista mijenjao u partijskome kursu. Svi, naravno, znamo da bi on stranku još čvršće vezao uz kolpomorto etnoklerikalizma, produbio klimu nesnošljivosti u društvu i doveo u pitanje cijeli katalog demokratskih stečevina, no on to nije izravno rekao, nego je kukavički prešutio, što je desničarima svojstveno: oni su grčeviti u obrani svojih uvjerenja, jedini je problem što ih nemaju petlje javno priznati, jer je čak i njima jasno da zvuče grozno.

Navigacijsko pitanje

Za njega su slabi rezultati HDZ-a u zadnja dva izborna ciklusa navigacijsko, a ne moralno pitanje. Da je stranačka vrhuška raspolagala domoljubnim GPS-om i bordižala udesno, sve bi bilo okej. Nije mu palo na pamet da je, možda, dio tradicionalnih birača bio naprosto zgađen skandalima čiji su protagonisti bili redom visoko pozicionirani HDZ-ovci. Lupeštinu je Kovač, doduše, osudio, ali sasvim načelno, paketom olinjalih floskula: "Beskompromisnost u borbi protiv nepotizma, kleptokracije, klijentelizma i korupcije jedna je od temeljnih odrednica naše opcije za promjene." Bla, bla, truć, truć... "U kadrovskoj politici ćemo se rukovoditi poglavito kriterijima čestitosti, sposobnosti i posvećenosti." Bla, bla, truć, truć...

A onda se negdje na kraju frazerske logoreje, zaturena i zanemarena, potkrala jedna koliko iskrena, toliko i uznemirujuće znakovita rečenica: "Ne dopuštam da se zbog propusta pojedinaca blati cijela stranka."

Doktor sa Sorbonne zadužio je time našu (a bogami i svjetsku) pravnu misao iznenađujuće svježim, neobično inovativnim pristupom u imenovanju crimena kojega smo donedavno staromodno držali običnim lopovlukom. Ako mislite da je zametanje tragova prljavom novcu i kupovina luksuznih nekretnina čija se vrijednost potom lažno deklarira po cijeni poljskog zahoda teško kazneno djelo, evo Kovača da vam otvori oči i konačno utuvi u glavu kako je riječ o običnom propustu, previdu, neželjenoj posljedici trenutačnog pada koncentracije, djelu usporedivom sa slučajnim jutarnjim zapišavanjem daske na školjci. Sve mučne priče koje već mjesecima okupiraju naslovne stranice novina i prve minute televizijskih dnevnika imaju jedan jedini, i to savršeno beznačajni uzrok: mali, malešni, ovolicni propust.

Ali to, naravno, nije sve. Kao što je uzročnik zanemarivih dimenzija, zanemariv je i broj osoba kojima se dotični propust dogodio. Naime, radi se, veli Kovač, o pojedincima. Trideset godina ovu se zemlju i ove ljude potkrada u ime jedne stranke koja je prvo uzurpirala ideju patriotizma, a potom i državu samu.

Tri desetljeća kapilarne pljačke zaklonjene pod plaštom viših ciljeva čiji je jedini ovlašteni tumač HDZ, za Kovača nisu lupeški pothvat masovnih razmjera, nego djelo pojedinaca. Baš me zanima koliko bi se tih pojedinaca trebalo okupiti pa da im francuski doktor prizna status grupe. Na kojoj brojci atomizirani raster rasutih egzistencija postaje kompaktna, mjerljiva masa? Je li sto ljudi mnoštvo ili treba čekati da ih bude ravno tisuću, možda čak deset tisuća, pa da prestanu biti pojedinci?

Tu otprilike počinje i završava svaka žvaka o obećanom zaokretu. Čovjek koji na partijske kriminalce gleda kao na pojedince koji su tu i tamo ponešto previdjeli može biti samo jamac kontinuiteta, a ne glasnik promjena.

Izdvojeno