StoryEditor
PolitikaJUČER, DANAS, MALO SUTRA

Ivica Ivanišević: Lako je ismijavati serijskog gubitnika Škoru, ali što ćemo s onima koji su naivno nasjeli na njegove spinove?

4. lipnja 2021. - 13:42
Desnici fali lider koji u mladosti nije babinao štafetu, a potom ratovao na prekooceanskoj bojišniciDarko Tomas/Cropix

Izbori u Republici Hrvatskoj jedinstveni su u svijetu po tome što u njima nikad nema poraženih. Svi su, bez iznimke, pobjednici. Jedni su malo veći, pa i kolosalni, drugi malo manji, ali gubitnika nema. I, naravno, svi pucaju od veselja. Neki neštedimice i rafalno, drugi nešto suzdržanije, pojedinačnom paljbom. Ovih dana naročito su sretni oni koji su dugo, predugo čeznuli za drukčijim rasporedom snaga na našoj političkoj sceni, pa sada kažu kako je pobijedila želja za promjenom. Možda, premda bi se moja malenkost radije odlučila za formulaciju kako su pobijedili očaj i mučnina.

Karijerni luzer

Birači su se, naime, u ovom izbornom ciklusu zaista u velikome broju opredijelili za neke nove opcije, ali bilo kakve, bez prevelika izvolijevanja, samo da nisu u pitanju HDZ, SDP i IDS. Što, primjerice, svi oni Splićani koji su glas poklonili Ivici Puljku doista znaju o njemu osim da je renomirani fizičar i da je odlučio na četiri godine zamrznuti svoju karijeru znanstvenika? Možda njegovo odustajanje od sofisticirane profesije u kojoj se desetljećima usavršavao i prestrojavanje na razmjerno trivijalni kolosijek komunale nekoga mogu dirnuti, jer tu gestu shvaćaju kao podnošenje osobne žrtve za boljitak grada. Recite da sam bešćutan, ali što ću kad mene to ne dira, vjerojatno zato što ne vjerujem u dragovoljne mučenike. Dapače, oni koji u zrelim godinama okreću leđa svojoj profesiji (a naravno da se ovdje radi o okretanju leđa, jer se vrhunskom znanošću nitko ne može baviti u pauzama za marendu i preko slobodnih vikenda), meni su sumnjivi i malo me plaše, jer slutim da ih više od ičega pali moć.

Oni koji su u Zagrebu birali Tomaševića imali su kudikamo jasniju predodžbu o tome koga podržavaju. Čovjek koji je kao građanski aktivist doslovce odrastao pred kamerama, jer je još kao tinejdžer sudjelovao u prosvjednim akcijama, cijeli se život bavi problemima zajednice u kojoj živi. Njemu lokalna politika nije hobi kojim se opušta u rijetkim trenucima dokolice, nego profesionalni interes kojeg razvija i produbljuje dvadeset godina. No čak je i čovjek poput njega, s neupitnim i jasnim referencama u biografiji, neka vrsta mačka u vreći, jer nitko zapravo nema pojma je li okružen dovoljnim brojem jednako kompetentnih i pouzdanih ljudi bez kojih teško može valjano obavljati svoj posao.

Ali vratimo se razlozima za sreću. Simpatizeri ljevice, centra, čak i umjerene desnice, raduju se činjenici što se Miroslav Škoro još jednom dokazao kao serijski gubitnik. Društvene mreže kipe od zločestih komentara na račun čovjeka koji je svašta poželio biti i ni u čemu nije uspio, koji bi vjerojatno i na svjetskom prvenstvu luzera osvojio drugo mjesto. Ruku na srce, i meni je milo oko srca kad vidim kako se ovaj zabavljač s kirvaja - wannabe Balašević, ali iz jeftine fotokopirke s blijedim tonerom - trsi i sveudilj bilježi poraze.

Postoji, međutim, i jedan mali problem. Lako je smijati se Škori, ali ne i broju onih kojima se svidio njegov gemišt laži, uvreda i gadosti. Više od sto tisuća ljudi, i to ne iz nekih brđanskih zabiti gdje je bog rekao laku noć, nego iz lijepog, bijelog Zagreba, naklonilo se čovjeku koji je vodio, izvan svake sumnje, najprljaviju kampanju u povijesti hrvatskoga višestranačja. Neki su mu poklonili glas vjerojatno zato što su naivno nasjeli na njegove spinove (ma koliko primitivni oni bili), drugi još vjerojatnije zato što drže kako je savršeno normalno u političkim borbama koristiti sva sredstva, pa i ona od kojih se pristojnim ljudima okreće želudac.

Demonstracija moći

I s jednima i s drugima valja nam živjeti. K tome i s uznemirujućom spoznajom da broj takvih ljudi raste. Oni su važni, a ne Miroslav Škoro koji je isplivao na kresti desničarskog vala kao nacionalni lider, premda ni sam ne zna kako mu se to dogodilo. On može prije ili kasnije kihnuti, ali će ostati partijska infrastruktura koju je Domovinski pokret zapanjujuće brzo izgradio. Konačno, ili prije svega, ostat će ljudi koji duboko vjeruju kako ta falanga zaslužuje vlast.

Što dulje mislim o tome, to mi se treći u nizu poraz Miroslava Škore više čini kao prerušena pobjeda, uznemirujuća demonstracija moći tvrde, barbarske desnice s kojom se danas teško zezati kao nekad s atomiziranim pravašima, posvađanim redikulima iz patuljastih strančica. Ta je sila okrupnila, poprimila organizacijski oblik, samo joj fali lider koji u mladosti nije babinao štafetu, a potom ratovao na prekooceanskoj bojišnici. Uspije li ga pronaći, tada će, bojim se, moju zabrinutost podijeliti puno veći broj ljudi, pa i oni koji se ovih dana vesele kao mala djeca.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
24. lipanj 2021 07:24