StoryEditor
PolitikaNOVINAR U POLITICI

Josip Jović otkriva zašto se priključio Škori: Protiv njega se vodila difamacijska kampanja. Nije ništa od onog što mu predbacuju

10. ožujka 2020. - 13:45
Josip Jović: Ne bi mi bilo mrsko ući u SaborJoško Šupić/Hanza Media

Među zvučnijim imenima koje je na osnivačkoj skupštini svoga Domovinskog pokreta okupio Miroslav Škoro jest ono Josipa Jovića, bivšega glavnog urednika i dugogodišnjeg kolumnista “Slobodne Dalmacije”.

U razgovoru za Spektar Jović govori što ga je privuklo da se priključi poznatom pjevaču, koliko će to utjecati na njegov novinarski angažman, o zajedničkom nastupu desnice na idućim parlamentarnim izborima, tko mu je za suradnju prihvatljiv u HDZ-u...

Zašto ste se odlučili na ulazak u politiku?

– Ima tu osobnih, ali i nekih općih razloga. Što se tiče ovih osobnih, moglo bi se reći da čovjek godinama piše i piše sa željom da nešto promijeni, utječe na javno mnijenje, odnose u društvu. A onda dođe trenutak kada osjetiš potrebu sudjelovati u političkom životu, da možeš nešto direktnije utjecati. To je moj osobni osjećaj.

Drugo, taj moj politički angažman ne može se shvatiti kao stranački. Kako samo ime kaže, ovdje se radi o građanskoj inicijativi za jedan pokret pa držim da nema prepreka da kao privatna osoba sudjelujem u tome.

Koliko zajedno idu novinarstvo i politika? Koliko ćete ovim političkim angažmanom narušiti svoju novinarsku poziciju, objektivnost, distancu prema događanjima?

– I sam sam bio i još uvijek sam u tim dilemama. Ne znam postoji li u nekom kodeksu novinarstva ili statutu novinskih kuća zapreka za istodobno bavljenje politikom i novinarstvom. S druge strane, ja pišem kolumne i po svojoj definiciji one su subjektivno mišljenje, za razliku od, recimo, reportaže, vijesti, izvještaja..., gdje čovjek mora biti krajnje objektivan.

Mi po raznim medijima danas imamo puno kolumnista i mislim da nitko od njih ne skriva svoju političku poziciju, tako da angažman u nekoj političkoj udruzi ne znači puno. Mnogi novinari koji pišu o politici politički su angažirani. To se ne može sakriti. Zato bi bilo licemjerno meni sada predbacivati politički angažman.

image
Joško Šupić/Hanza Media

Vama ovo, inače, nije prvi politički angažman. Sredinom pretprošlog desetljeća našli ste se na listi Pašalićeva Hrvatskog bloka za parlamentarne izbore.

– Bilo je to u vrijeme kada sam na neki način bio prisiljen. To je vrijeme kada su mi u Slobodnoj Dalmaciji najprije ukinuli kolumnu, a zatim ni slova nisam mogao objaviti. Tadašnji glavni urednik Mladen Pleše objasnio mi je kako on s tim nema veze, da je to došlo iz Zagreba. A ja znam kako: pošlo je od Ive Sanadera, kojega sam od samog njegova početka na čelu HDZ-a i Vlade kritizirao, preko Nina Pavića do urednika.

Jednom je, ne znajući, kolega Damir Šarac objavio moj tekst u prilogu koji je uređivao, htio je da surađujemo, ali se poslije ispričao i rekao da nije znao za zabranu.

Ili, bio sam napisao jedan tekst u sportskoj rubrici da bi mi se urednik ispričao i rekao da nije znao kakva je moja pozicija. Pet godina sam tako bio na ledu pa su me poslali za redaktora u izdanje za BiH. Zato sam htio popuniti prazninu nekim političkim angažmanom, koji je kratko trajao i nije uspio. Ne, nije to bilo vezano osobno uz Pašalića. Bio sam drugi ili treći na listi i nisam prošao. Detalja se više i ne sjećam.

Kako je došlo do suradnje Miroslava Škore i vas? Tko je komu prvi pristupio, došao s ponudom?

– Mi se prije ovih zadnjih predsjedničkih izbora nismo poznavali. On je za mene znao preko članaka koji su mu se sviđali, kako mi je on sam rekao, a ja njega preko pjesama, koje su mi se isto tako sviđale. Osim toga, utvrdili smo da smo na neki način i zemljaci. Imotska linija... (smijeh, op. Z.Š.).

Telefonski smo razgovarali kada se on kandidirao za predsjednika države i osjetili smo bliskost, kako on prema meni, tako i ja prema njemu. Rekao mi je, recimo, da sam ja jedan od rijetkih koji je razumio njegove namjere i koji je prema njemu bio objektivan. Poslije smo se našli i na jednoj večeri. Blizak mi je kao čovjek zbog duhovitosti, skromnosti i racionalnosti.

Protiv njega se vodila i još se vodi difamacijska kampanja, te dezerter, te diktatorske ambicije, te ekstremni desničar itd. Ma ništa od toga. Njegov politički program ili platforma koju je on sa suradnicima pripremio za iduće parlamentarne izbore odgovara u velikoj mjeri mojim stajalištima.

Puno je tu onoga za što se i ja zalažem i za što ću se, ako budem imao prilike, i dalje zalagati. Uvjeren sam, kad bi se otklonile predrasude, njegov bi program (s osloncem na razvoj gospodarstva, na borbu protiv korupcije, na jednak odnos prema svim totalitarizmima, na ravnopravnost Hrvata u BiH, na kršćanske moralne vrijednosti itd.) bio prihvatljiv za šezdeset posto građana. Moje sudjelovanje u tom pokretu neće puno utjecati na moje stavove jer će oni biti isti kakvi su bili i do sada.

Osnivačka skupština održana je iza zatvorenih vrata, a medijska izvješća kažu – u jednoj pomalo sektaškoj atmosferi. Koliko je to mudro za politički pokret koji želi okupiti mase, narod...?

– I ja sam bio među 175 sudionika tog skupa, ali nisam sudjelovao ni na koji način u njegovoj organizaciji. Mislim da je ideja bila da to bude inicijativa pokreta, njegov početak, a on će se sigurno dalje širiti. Osim toga, osnivačka skupština bila je strogo formalna, predlagao se program i statut, tko je za, tko protiv..., tako da novinari zaista ne bi imali što raditi.

Poslije je održana konferencija za novinare i na njoj su dani odgovori na niz postavljenih pitanja.

Uz ova imena koja su se tamo pojavila očekivala su se i neka druga. Uz Vedrana Mlikotu, Škorin estradni tim i menadžere iz Pevexa, vi ste najpoznatiji.

– Ljude koje ste nabrojili ja, osim Mlikote, nisam prije poznavao, niti sam razmišljao tko bi sve trebao ući u taj krug. Škoro me pozvao, rekao da će to biti respektabilan krug ljudi različitih profesija, a koji do sada nisu bili politički angažirani, što mi se također svidjelo. To je i jedan od motiva mog angažmana jer politička situacija u Hrvatskoj danas sliči na baru u kojoj krešte uvijek iste žabe. Vjerujem da je ovo jedan svježi, bistri potok koji ulazi u tu baru.

Sve se u nas svodi na jedan krug uvijek istih birokratiziranih ljudi, opterećenih isključivo svojim karijerama i položajima, koji nisu u stanju napraviti promjene, koji su se odvojili od naroda i ne slušaju ga, slušaju samo sebe i šefove.

image
Joško Šupić/Hanza Media

Krila su Škori i ljudima koji ga podržavaju dali rezultati prvog kruga predsjedničkih izbora i 465 tisuća osvojenih glasova. Da bi se to ponovilo na parlamentarnim izborima, neki tvrde da desnicu ponovno treba ujediniti na zajedničkoj platformi, ali po prvim reakcijama nakon osnivanja Škorina pokreta to se čini nekako nemogućim. Suverenisti potiho prigovaraju, Most najavljuje samostalan izlazak, čak još nije održan ni prvi sastanak...

– Prema mojim informacijama, još nisu počeli ni ozbiljni razgovori. Na Škorinu mjestu ja bih inzistirao na svom programu i svojim ciljevima, a onaj tko to prihvaća, dobro je došao. No, naravno bez isključivosti i uvijek sa spremnošću na kompromis, ali nikako kompromis nauštrb temeljnih načela. Osim toga, i ne vidim u tom programu nešto što ne bi bilo prihvatljivo potencijalnim partnerima. Što šira platforma, izgledi su veći.

Mislite li da svi trebaju nastupiti pod Škorinom kapom ili da to bude jedna veća koalicija?

– Mislim da će to biti pokret, kao što u nazivu stoji. Škorino ime u nazivu pokreta stavljeno je iz pragmatičnih razloga. On nije ni tašt ni slavohlepan. Dovoljno je slavan i dovoljno skroman. Jednostavno, postao je prepoznatljiv, vezao je uz sebe, kao što ste rekli, puno birača i prirodno je da on bude na neki način vođa eventualne koalicije.

Treba li se u tom slučaju, recimo, Most posve odreći svog imena?

– Ne. Mislim da bi, ako do koalicije dođe, na listama pisalo tko u njoj sudjeluje, tko je podržava.

Tu su već počele kalkulacije, pa jedni govore da oni neće ako će drugi. Primjerice, Hrvoje Burić i njegova Bura neće s Mostom. Koliko vam osobni i neki drugi animoziteti mogu pokvariti planove?

– To je moguće. Uvijek se problem javlja oko lista i sudjelovanja na njima. Pregovori će sigurno biti teški. Nisam siguran je li za ovaj pokret nužno da mu baš svi oni pristupe. Među njima ima stranaka koje same ne bi prošle izborni prag i zato je za njih dobitak pristupanje pokretu.

Koga biste vi prihvatili, koga se odrekli?

– Rado bih u toj koaliciji vidio, na primjer, Most. Ne bih se nikoga a priori odrekao.

Ruža Tomašić, Suverenisti i njihovih osam posto s EU izbora, što je priličan miraz?

– Dobro su došli ako budu dovoljno kooperativni i ne budu opterećeni nekim svojim nerealnim ambicijama.

Pitanje svih pitanja za okupljanje desnice jest rezultat izbora u HDZ-u. Priželjkujete li vi više pobjedu Andreja Plenkovića, jer on očito stranku vodi prema centru i otvara prostor desnici?

– U ovoj situaciji osobno ne navijam ni za koga, iako mi je Miro Kovač po svom osobnom profilu i stavovima bliži. Iz neke računice samog pokreta, da ne govorim u svoje ime, bolje bi bilo da pobijedi Andrej Plenković jer bi se tako sigurno otvorio veći prostor za Škoru. Spominjali ste kako su mu krila dali predsjednički izbori, ali, ovisno o tome kako će se pokret organizirati i pripremiti, on može postići čak i bolji uspjeh od onih 24 posto. Ne bi bilo iznenađenje da bude relativni pobjednik izbora.

Razgovarajući s ljudima s desnice, shvatio sam da im je cilj na izborima doći barem do 20 posto glasova i onda natjerati HDZ da bez Plenkovića uđe u koaliciju. Tu se računa na Kovača, Stiera, Brkića...

– Mislim da bi se takva koalicija lako postigla, odnosno postigao dogovor o vlasti kada bi Kovačevi odnijeli prevagu, a Škoro postigao takav rezultat da bude nezaobilazan faktor. S Plenkovićem bi možda bilo malo teže.

Na izborima treba biti ambiciozan, misliti na pobjedu, a ne unaprijed ići s time da će se osvojiti manje glasova.

Je li stalno spominjanje velike koalicije HDZ-SDP način da se uplaši desne birače ili nešto drugo?

– Ovisi tko govori o tome. No, u jednom trenutku, dok se Škoro još nije pojavio, to je izgledalo kao jedina mogućnost za formiranje vlasti. Jedni su imali 26, drugi 25 posto, zajedno prelazili 50 posto, dok su svi drugi bili ispod 10 posto. Sada je Škoro, odnosno njegova opcija, ozbiljan igrač na kojega se mora računati.

Bi li Plenković prije tražio partnera među vama na desnici ili u SDP-u?

– Mislim da bi prije u SDP-u. Njegov osobni afinitet je bliži SDP-u, a u tom bi pravcu zacijelo stigle i sugestije iz Bruxellesa. Druga je stvar kako bi to odjeknulo u stranci. Sigurno ne bi dobro.

Mislite da nije izvukao pouku iz predsjedničkih ili EU izbora?

– Plenković je suviše svoj čovjek. On je jedanput i izjavio da će stranka biti onakva kakvu on želi. A je li se korigirao nakon svih traumatskih događanja u stranci, ne znam.

Za Kovača ste iznijeli svoje mišljenje, ali tko vam još odgovara od današnjih HDZ-ovih dužnosnika? Penava, Stier, Butković...?

– Pa Stier, recimo. Butković? On je dobar ministar, ali nije čovjek koji može personificirati jedan pokret, ideologiju ili stranku. Penava personificira svu tu simboliku Vukovara. Stier je više filozofski tip i svakome bi bio dobrodošao.

Bi li on imao veće šanse od Kovača u srazu s Plenkovićem?

– Mislim da ne bi. Kovač je narodskiji, eksplozivniji, nametljiviji. Stier je pomalo introvertiran, isuviše razmišlja, a u politici, kada se obraćaš narodu, moraš biti jednostavan.

Kako ćete vi nastupati prema biračima? Hoćete li mijenjati svoj stil? Dosta ste slični Stieru?

– Mislite ako ja nastupim prema biračima?

Da. Pa vjerojatno ćete biti na listi.

– To ne znam. Uopće nije bilo govora o tome i tek ćemo to vidjeti.

Je li vam želja ući u Sabor?
– Pa ne bi mi bilo mrsko. Ako dođem u tu priliku, pa ako se pojavim kao kandidat, više ne bih pisao kao kolumnist. Tada bi to bilo nespojivo.

Izdvojeno

08. kolovoz 2020 01:33