Je li Mladićev pogreb moguć u Hrvatskoj? Analitičar podsjeća: ‘Bilo je pokušaja da izrastemo u nešto poput Srbije‘

Pitanje se zapravo nameće samo po sebi.

Pogreb ratnog zločinca Ratka Mladića u Beogradu bio je oda tobožnjoj veličini i junaštvu čovjeka pravomoćno osuđenog za genocid. Njegova vojska bestijalno je likvidirala više od osam tisuća bošnjačkih muškaraca i dječaka u Srebrenici. A Vučićevi ministri, ratni veterani zloglasnih Crvenih beretki, pa i sam patrijarh Porfirije – unatoč tome, ili upravo zbog toga – došli su se pokloniti voljenom „đeneralu”.

Cijela ceremonija odisala je patosom koji priliči samo najvećim herojima.

Pazilo se, uostalom, na svaki detalj.

Vlasti su Mladiću zapucale počasni plotun, stražu uz odar držali su pripadnici Vojske Srbije i veterani, našlo se mjesta za njegovu generalsku kapu, mač i čitavu nisku ordenja kojeg je zaslužio dok je haračio Hrvatskom i BiH. U prve redove nagurali su se zagovornici „srpskog sveta”, nove inačice stare ideje Velike Srbije. U okupljenom mnoštvu nije manjkalo ni četničke ikonografije.

Mladićev sin Darko ocu je nad grobom podizao spomenik kao velikom ujedinitelju Srba. I usput objasnio osnovni postulat srpske geografije: Srba ima dokle god je stigla njihova vojska. Nije izostala ni zavičajna nota. Dan poslije posljednjeg ispraćaja voljenog vojskovođe na grob je stigla gruda zemlje iz rodnih Božanovića u Republici Srpskoj, iskopana iz ruševina Mladićeve rodne kuće.

Za dostojan ispraćaj pobrinuli su se i gosti.

Krvavi trag i u Hrvatskoj

Među njima Miša Vacić, vođa ultradesničarske Srpske desnice, neonacist Goran Davidović Firer, pripadnici ekstremističke Srbske akcije i antimigrantskih Narodnih patrola. Posljednji ispraćaj svojim je prisustvom uveličao i Veselin Šljivančanin, ratni zločinac osuđen zbog Ovčare. Vojislav Šešelj nije mogao doći, pa je poslao sina. Kao, uostalom, i ministar policije, nekadašnji Miloševićev pionir Ivica Dačić.

Danilo Vučić, sin srbijanskog predsjednika,  na pogreb je pak došao u pratnji tjelohranitelja obučenih u majice s Mladićevim likom. 

Hrvatima je takav prizor i sav načertanijski folklor koji ga je pratio nesumnjivo bilo mučno gledati. Mladić je i Hrvatsku 1991. zavio u crno, od Kijeva preko Zadra i Šibenika do Škabrnje i Nadina. Njegova zločinačka ostavština i danas živi.

No jedno se pitanje, kao što smo napomenuli na početku, nakon svega nameće samo po sebi.

 Je li pogreb takvih razmjera i takvih konotacija danas moguć u Hrvatskoj?

– Danas nije, ali vidjet ćemo je li sutra moguće - kaže nam na početku politički analitičar Davor Gjenero,  odličan poznavatelj prilika u Srbiji. 

On pritom podsjeća da u Hrvatskoj unatoč svemu ne postoji nitko tko je usporediv s Mladićem.

-Zato bilo kakva ideja pravljenja takvih usporedbi jednostavno ne prolazi – smatra Gjenero.

Hrvatska ima pravomoćno osuđene ratne zločince. Neki od njih su i generali. Bilo je i pokušaja njihove heroizacije, no u svemu, ocjenjuje Gjenero, postoji jedna ključna razlika u odnosu na Srbiju.

- Hrvatska država prema njima nije postupala onako kako je Srbija postupila prema Mladiću.  Točno je da je Dario Kordić bio neprimjereno tretiran, ali on se unatoč svemu ne može uspoređivati s Mladićem. Kada se ubio Slobodan Praljak, nije bilo nikakvog državnog sprovoda niti vojnih počasti - ističe Gjenero. Podsjećajući da su u Hrvatskoj svima koji su osuđeni u Haagu ili pred hrvatskim pravosuđem oduzeti činovi. Uključujući i ona dodijeljena ratnim šerifima i osuđenim zločincima Branimiru Glavašu i Tomislavu Merčepu. 

Heroj, a ne zločinac

S Mladićem je, ocjenjuje Gjenero, situacija je ipak drukčija.

– Iako je osuđen na doživotni zatvor zbog genocida, oni su tog nesretnika pokapali kao da je general. Ali nije. Morao je, čak i prema  zakonima u Republici Srbiji, izgubiti činove – pojašnjava ovaj politički analitičar.

Ivo Sanader, premijer u doba pravomoćne presude Tihomiru Blaškiću koja je uvelike reducirala ranije izrečenu kaznu,  nije generala HVO-a razdragano dočekao u zagrebačkoj zračnoj luci.    

Hrvatska je, doduše, imala trenutak u kojem se činilo da bi stvari mogle krenuti drugim putem. 

U veljači 2001. na splitskoj Rivi se vidjelo koliko je masovna potpora tadašnjem generalu Mirku Norcu, za kojeg se tvrdilo da je heroj, a ne zločinac. Teorija da se u obrambenom ratu ne može počiniti ratni zločin i da smo svi mi Mirko Norac pala je u vodu čim su objavljeni detalji iz optužnice, koji su nedvosmisleno ukazali na činjenicu da je Norac 1991. osobno zapovjedio likvidaciju srpskih civila iz ratnog Gospića. Te da je jednu osobu, kako bi ohrabrio streljački vod koji je prvi plotun ispalio u zrak, i sam ubio. 

To otkriće za sve je bilo otrežnjujuće. Nakon njega naricanje nad sudbinom ovog generala brzo je utihnulo. 

– Bilo je pokušaja da mi izrastemo u nešto poput Srbije, ali to je riješeno na dva načina: politički, ali prije svega pravno – kaže Gjenero. Posebno izdvaja sutkinju Iku Šarić, koja je vodila prvostupanjski postupak protiv Norca, te suca Marina Mrčelu i njegovu presudu u predmetu Norac–Ademi.

– Slučaj Norac–Ademi jedna je od najsvjetlijih točaka hrvatskog prava. Tu se precizno, pravno i dosljedno razlučilo što je jedno, a što drugo. To, kao i presuda Norcu u Rijeci, bilo silno ljekovito za hrvatsko društvo – ocjenjuje Gjenero.

Grobnica od zlata

Ne tvrdi pritom da Hrvatska nema vlastitih problema s nacionalističkim radikalizmom. Marko Skejo paradira okolo s opscenim brkom i diže desnicu kad god mu se za to pruži prilika. Josip Dabro sav ponosno pjeva “grobnicu od zlata” u kojoj u Madridu leži “vođa svih Hrvata”, dok dubrovački gradonačelnik Mato Franković javne govore završava pozdravom „Za dom spremni“. U Hrvatskoj su napadnute srpske folklorašice, otkazivane su izložbe srpske i Bajagini koncerti.

Na trenutke se čini da zemlja opasno pleše po rubu.

A opet, kad se malo detaljnije pogleda, vidi se da Skejo zapravo ima samo simbličku i medijsku, ali ne i iole ozbiljniju političku težinu. Na posljednjim parlamentarnim izborima 2024. dobio je tek 568 preferencijalnih glasova, a HSP-ova koalicija na čijoj je listi bio u IX. izbornoj jedinici osvojila je 1,47 posto. 

Dabro je do stihova u čast Anti Paveliću na pokladnom jahanju u Komletincima bio je tajnik Domovinskog pokreta, nešto ranije i ministar poljoprivrede. Danas je saborski zastupnik stranke čiji je predsjednik Ivan Penava osudio fašizam, nacizam, komunizam, “a time i ustaški režim”. 

-Jesu li u Jasenovcu ubijani nedužni ljudi? Jesu. Treba li to osuditi? Treba - ustvrdio je Penava. Dabro, iako se i dalje javi s pokojim radikalnim stavovima više nema ni približno onu težinu koju je imao nekada. 

 Gjenero je svjestan da bi za Hrvatsku puno sretnije bilo da na koncertima Marka Perkovića Thompsona nema pozdrava Za dom spremni, ali smatra da to ipak nije usporedivo s onim što se dogodilo Mladićevu pogrebu.

Zamka za Hrvate

Ključnu zaštitu od reprize srpskog scenarija u Hrvatskoj Gjenero vidi u činjenici da je Hrvatska članica Europske unije.

– Mi ne možemo skliznuti prema srpskom scenariju tako dugo dok smo dio Europske unije. S druge strane, ne vidim neke jake silnice u društvu koje bi nas gurale u tom smjeru – kaže naš sugovornik.

No upravo tu Gjenero stavlja ogradu koja je možda i najvažnija za odgovor na pitanje s početka teksta. 

Srbija, upozorava on, Hrvatskoj ne smije postati mjerilo vlastite demokratske pristojnosti.

– Ne smijemo upasti u zamku da se uspoređujemo sa Srbijom. Onog trenutka kada se počnete uspoređivati sa Srbijom, prevladat će mišljenje kako smo mi neusporedivo bolji i da kod nas nema nikakvih problema. A to je početak ozbiljne regresije. Naši standardi moraju biti nešto drugo, a ne usporedba s Vučićevom Srbijom - zaključuje Gjenero.

Hrvatska, dakle, danas teško može dobiti svoju verziju beogradskog pogreba. 

No povijest nas je dovoljno puta naučila da između „teško” i „nemoguće” ipak postoji razlika.