StoryEditor
PolitikaKOMENTAR

Zna li Hrvatska što Vukovaru zapravo treba, tri desetljeća nakon zločina, i do kada će služiti političarima tek za prikupljanje poena?

18. studenog 2020. - 22:06
Vlado Kos/Cropix

Nema pomirenja dok se ne poklone, ne padnu na koljena, i ne zamole za oprost. Dogodilo se i to.

Veran Matić, posebni izaslanik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, na Ovčari je, nakon što je položio vijenac, kleknuo i sklopljenih ruku odao počast žrtvama agresije JNA i srpskih paravojnih postrojbi.

“Imao sam snažnu potrebu to učiniti bez obzira na to što sam već bio u Vukovaru, ali uvijek ponovno, kada je riječ o žrtvama i njihovim obiteljima i mjestima tragedije, želim pokazati gestu istinskog poštovanja. Nemam nikakve političke ili bilo kakve druge ambicije radi kojih bih to učinio, uradio sam to bez fige u džepu. To se možda nije očekivalo, ali mislim da je važno”, kazao je Matić u razgovoru s novinarom portala Telegram.

Matić je, ispričao je u istom razgovoru, i ranije htio sudjelovati u Koloni sjećanja, ali ga je vukovarski gradonačelnik Ivan Penava proglasio nepoželjnim, poručivši da nije dobrodošao. Matić je ipak došao...

Je li ta njegova gesta dovoljna, je li to ispružena ruka pomirenja koju treba prihvatiti? Mučno pitanje za ljude koji su preživjeli tragediju Vukovara, još više za one koji su u tom užasu nekoga izgubili, još veća rana za obitelji koji ne znaju gdje su i na koji način skončali njima najvažniji ljudi, one koje su voljeli i koji su voljeli njih. Oni imaju svako moralno i ljudsko pravo ruku pomirenja i prihvatiti i odbiti, i ignorirati, na tome im se ne može ništa prigovoriti.

Ostali? Prvenstveno političari moraju raditi sve da život normalno ide dalje. Naravno da će biti političara koji od sukoba i vječnog neprijateljstva žive, koji bez te teme ne mogu na sebe privlačiti svjetla reflektora, kojima je sukob i mržnja jedini način opstanka na sceni.

Ozbiljni i odgovorni političari napravit će sve da ljudi koji su ostali u Vukovaru imaju normalan život. A je li on danas normalan?

Tamo su pripadnici dvaju naroda i danas, punih 29 godina od pada Vukovara, još uvijek skučeni u svoja dva nacionalna geta. Getoizacija kreće još od vrtića, da ne bi slučajno u jaslicama mali Srbin nasrnuo na malog Hrvata ili obrnuto, pa se to nastavlja kroz osnovnu školu, pa dalje, do kafića, klubova.

Rezultat? Vukovar je danas brojem stanovnika polovina onog predratnog, a iz fenomenalnih reportaža našeg kolege Damira Tolja koji je prošpartao gradom uoči ovogodišnjeg mimohoda, vidi se da svi, i Hrvati i Srbi, imaju iste probleme koji sve više mladih tjera iz grada, većinom put Zagreba ili ostatka Europe. Dosta im je životarenja u lancima politike. Koji će uvijek naći neki razlog za nove sukobe. Matić je kleknuo pred žrtvama na Ovčari. Je li, a što se nije polio benzinom i zapalio, reći će neki. I tako iz godine u godinu, a Vukovar sve prazniji i prazniji.

Treba li reći više od onoga što je potpredsjednik Vlade Boris Milošević napisao na svojoj fejsbuk stranici: "...kao građanin Republike Hrvatske srpske nacionalnosti i kao potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske ne mogu pronaći dovoljno snažne riječi da izrazim žaljenje zbog onoga što se dogodilo Vukovaru, jer od svake moje riječi glasnije govore sve vukovarske grobnice, poznate i nepoznate, i sva patnja ljudi koji su izgubili svoje živote, svoje bližnje, svoje domove. Od svake moje riječi glasnija je mučna tišina koju osjećam kad posjetim Ovčaru gdje je počinjen svakom čovjeku teško shvatljiv zločin.

Žalim i zbog činjenice da nakon 30 godina od vukovarske tragedije brojni Vukovarci i Vukovarke ne mogu pronaći svoj mir. Ne mogu pronaći svoje bližnje. Žalim zbog svega što je rat učinio međuljudskim i međunacionalnim odnosima u ovome gradu, gradu koji je nekad bio ponosan na bogatstvo svojih različitosti.

Svojim dolaskom želim se pokloniti svim žrtvama Vukovara i poslati poruku pomirenja, poruku tolerancije i izraziti želju za uspostavom dijaloga na lokalnom nivou..."

Politika, dakle, ima dva velika pitanja. Jedno je ljudsko, moralno, pronaći istinu o svakom nestalom, i omogućiti mir njihovim obiteljima.

Drugi je osigurati da Vukovar živi normalno. Tri su desetljeća prošla od zločina u tom gradu. Djeca rođena te davne 1991. već su možda i očevi, ako su Vukovarci vjerojatno kruh zarađuju u Njemačkoj, Irskoj... Pobjegli su od nedostatka posla, ali i podjela i mržnje, ne žele jedan život koji imaju provesti u takvom okruženju i u takvom okruženju stvarati život za svoju djecu.

I još bi nešto veliko političari mogli napraviti za Vukovar. Da se barem jednom dogovore pa jedne godine, neka to bude baš 2021. na 30 godina od ubijanja Vukovara, jednostavno svi ostanu kod kuće, da niti jedan od njih ne dođe u Kolonu i da ne slušamo tjednima uoči tog dana njihovo prepucavanja na temu "tko je došao", "tko će s kime biti" i "zašto je pozvan onaj a ne ovaj", "nije još vrijeme za ovo i ono"... Vrijeme je da se okonča to svakogodišnje mrcvarenje grada i skupljanje jadnih političkih bodova na njegov račun.

Neka dođu ljudi koji su branili Vukovar, neka dođu ljudi kojima je taj grad na srcu, a ne likovi kojima je to samo dobar izlet, bijeg od žene i djece i prilika da pokažu kako su veliki Hrvatine.

Barem danas, kad to nisu bili prije 30 godina.

image
Luka Gerlanc/Cropix
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

25. studeni 2020 07:35