StoryEditor
PolitikaJučer, danas, malo sutra

Zašto bi ijedan malo desniji birač dao svoj glas Davoru Dretaru Dreletu?

20. lipnja 2020. - 12:00
Neja Markičević/HANZA MEDIA

Krivi smo mi, iz novina, s portala, radija, televizija... Kriva je naša neutaživa glad za novim informacijama. I to ne bilo kakvima, nego prijelomnima i sudbonosno važnima, koje očekujemo svakoga dana, svakoga sata, svake minute. Kad kapitalne vijesti izostanu, osjećamo se jadno, jer su nas naučili kako medijske visoke peći treba ložiti redovito i obilno da se ne bi ugasile.

Tad nam ne preostaje ništa drugo nego velike novitade tražiti među malima, iz gustoga rastera događaja koji bi u normalnim okolnostima ostali ispod radara, probrati poneki koji se može malo (ili malo više) napuhati i dramatizirati. Zato, recimo, u našemu javnom prostoru postoje pjevači bez pjesme (ali s odebljim press clippingom), nogometaši bez karijere i nade da će je ikad imati (ali s puno ekskluzivnih intervjua iza sebe) te političari bez birača i javne potpore (ali sa zajamčenim mjestom u udarnim televizijskim minutama).

Škorin boy band

Ne znam jeste li primijetili, ali iz jednog u drugi izborni ciklus sudionici političke utakmice sve manje novca troše na klasičnu propagandu putem plakata, televizijskih spotova, novinskih oglasa ili društvenih mreža. Što bi bacali pare na skupo posredovanje marketinškim agencijama, kad od nas besplatno mogu dobiti prostora koliko god žele? Dovoljno je tek da budu tu, da se glasno nakašljaju ne bismo li ih primijetili, da nam bace oglodanu kost koju ćemo mi, Pavlovljeva žurnalistička pseta, spremno zagristi.

Čime je, recimo, boy band, odnosno pokret Miroslava Škore zaslužio da nas svakoga svakcijatog dana presreće u novinama, na portalima, u televizijskim i radijskim emisijama? Raširenom procjenom da bi on na izborima mogao odigrati veoma važnu, možda čak i presudnu ulogu. A na čemu se ta veleumna procjena temelji? Na njegovu solidnom rezultatu što ga je ostvario na predsjedničkim izborima? U tome slučaju netko bi morao osvijestiti činjenicu kako su to bili personalizirani izbori, a ovi pred nama su stranački. Ima li Škoro stranku, majka je svih pitanja. On, pretpostavljam, ima žig i sve potrebne papire koji nekoj udruzi građana daju status političke partije, ali nisam siguran da ima ni članstvo ni razvedenu infrastrukturu.

Da ima, ne bi mu jednu od lista nosio čovjek koji je martinjski konferansje, nekadašnji pjevač šaljivih songova, a danas radijski i televizijski voditelj, o čijim političkim stavovima nitko živ nema blagog pojma. Davor Dretar Drele možda je maoista, a možda i nije. Sve do sada - a gospodin nije prva mladost - svoje je preferencije skrivao kao zmija noge, ako ih je uopće imao.

Postoje, naime, ljudi, iznenadili biste se koliko puno ih ima, koje politika uopće ne zanima, čije se političko mišljenje svodi na činjenicu da mišljenja nemaju. I zašto bi ijedan malo desniji birač, na kakve Škoro računa, dao glas listi koju nosi zabavljač, najdraži gost na feštama u rasponu od kolinja do Martinja? Sve što o Dreletu znamo svodi se na to da je veliki zagovornik svinjetine i gemišta. Te su vrijednosti nadideološke, pa ih i sâm, premda ljevičar, visoko cijenim. Zašto bi itko vjerovao da će se čovjek koji se do jučer kleo u fiftača i odojka sad početi zaklinjati u domovinsku i iseljenu Hrvatsku? Čak ni najtvrđi desničari nisu tako glupi.

Izmišljeni junaci

Škori, to je sasvim očito, bolno fale ljudi koji nisu anonimusi, pa je liste slagao po kriteriju "čujnosti“. Dovoljno je bilo tek da se radi o čovjeku za kojega je široka javnost čula. Kako i zašto, tim se pitanjima nije htio previše zamarati. I tako je Drele postao politički čimbenik, veći čak i od Ladislava Ilčića, koji je na listi pozicioniran jedno mjesto ispod njega i figurira kao njegov najbliži suradnik, premda mi ga je teško zamisliti i na kolinju i na Martinju, zapravo na bilo kojemu mjestu gdje se ljudi predaju užicima i vesele.

Od predloška za komediju s pjevanjem i podrigivanjem mi, pak, skiciramo tešku nacionalnu dramu od čijeg bi ishoda trebali strepiti milijuni. Uvjeravamo i sebe i svoju publiku da su ljudi koji bez našeg velikodušnog posredovanja ne bi ni postojali u političkom životu ove zemlje zapravo strašno važne face.

Tko iza njih stoji? Zlobni spin doktori, zakulisni, moćni lobiji, kapital sumnjivog porijekla, parapolitičko podzemlje, strane agenture, domaći kriminalci? Jok, bato. Stoje tek boce ohlađenog rizlinga i špricera, pladnjevi rasječene prasetine i mi, novinari, čije su oči velike kao kod školarki u japanskim crtićima i stripovima. Brži smo od konobara, jedva čekamo mig, znak, gestu, povod... da neznanca pretvorimo u junaka teške nacionalne drame u tri čina.

Izdvojeno

19. srpanj 2020 22:02