Desničare se u pravilu doživljava kao odvažne, čvrste, snažne, otporne i nepokolebljive karaktere. Ljevičari, pak, uživaju u sasvim suprotnoj reputaciji, na glasu su kao meki, ranjivi, sentimentalni, plahi i nepouzdani tipovi.
Prvi ulijevaju povjerenje i sigurnost, drugi izazivaju zebnju i sažaljenje. Tako barem stvari stoje u teoriji. No na terenu prakse, osobito naše, to baš i nema prevelike veze s pameću. Iskustvo nam, naime, govori da su hrvatski desničari ustvari sušta suprotnost tome alfamužjačkom klišeju.
Razmotrimo, recimo, njihovu tobožnju odvažnost. Smije li se ljude čiji je programski forte obračun s migrantima zvati hrabrima? Na prvi pogled, to se uistinu može tako činiti. Onaj tko ne preza od sukoba, čak ni oružanih, nego ih, dapače, zaziva i potiče, trebao bi...