StoryEditor
Politikajučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Aktivisti Živog zida traže zaštitu od vlastite gluposti. To je nemoguće: donošenje idiotskih odluka jedno je od temeljnih ljudskih prava

26. veljače 2021. - 13:22
Luka Gerlanc/cropix

Prije nego što je postao stranka, Živi zid bio je rahla nakupina ljudi povezanih ogorčenjem i bijesom prema vladajućoj politici. Prvi put kad su spriječili deložaciju neke nesretne obitelji koju je banka htjela potjerati na ulicu, nema tko im nije zapljeskao. Naš narod voli nepokorive, prčevite tipove koji se odupiru sili, a još su im draži oni koji se ne izlažu riziku radi vlastitog probitka, nego da bi pomogli slabijima.

Ohrabreni dobrim odjecima u javnosti, živozidaši su nastavili s ometanjima deložacija, u stopu slijedeći činovnike koji su na vrata dužnika lijepili rješenja o ovrhama. No vrlo brzo plimni val aktivizma izlio se iz korita. Lijepome broju entuzijastičnih bundžija opstrukcija ovrha postala je nešto poput stalnoga posla, njime su se marljivo bavili osam sati svakoga dana. Nakon nekog vremena, svi mi, kibiceri, koji smo im isprva barem potiho nazdravljali, počeli smo razmišljati o tome ima li smisla da jedna skupina nervoznih ljudi trajno kroji pravdu, oglušujući se o zakone i postajući nekom vrstom paralelne vlasti u zemlji. To prije što su se na popisu osoba koje su oni uzeli u zaštitu znala naći i čeljad mutnih biografija i još mutnijih ambicija.

Dug put

Kao što znamo, Živi zid je u samo nekoliko godina prevalio dug put od komunalne gerile preko nezanemarive parlamentarne stranke do političke strvine oko čijih se ostataka natežu bivši partijski čimbenici. Nekoć relativno gusta mreža njihovih simpatizera i aktivista danas je toliko poderana da je više nitko nije kadar zakrpati. Zadnju veliku bužu rastvorile su pravomoćne presude odaslane na, za sada, 56 adresa nekadašnjih gerilaca, sudionika svojedobnog happeninga na Črnomercu, koji su u jednome danu pokušali spriječiti deložacije u pet stanova. Za svaki pojedinačni incident odrezana im je kazna od šest tisuća kuna, što će reći da je svatko od njih ukupno oglobljen s okruglih trideset tisuća kuna.

Kako se aktivisti Živoga zida nikada nisu skautirali u imućnim slojevima društva, vijest o kazni sve je osuđene bacila u temeljiti očaj. Ljudi koji su odvažno ustajali protiv velikog zla bezdušnih ovrha, uskoro bi se i sami mogli naći na meti ovlaštenih plijenitelja imovine. No ovoga puta ne pada im na pamet organizirati kolege aktiviste, pa stupati u kordon i tijelima braniti svoju mižeriju od pohlepnih utjerivača.

Sada se glasaju pokajničkima apelima kao što je ovaj: "U najboljoj namjeri otišli smo na Črnomerec. Nisu nam rekli da se tamo nalaze skvoteri koji nisu bili vlasnici tih stanova. Nisu nam rekli da možemo dobiti kazne prema Ovršnom zakonu... Sve do zadnjeg su nas prevarili, a sada imaju milijune kojih se čvrsto drže. Živi zid nas je otjerao u propast. Pozivamo preostale županijske sudove na kojima još nije odlučeno o našim žalbama da nam usvoje žalbe, jer u suprotnom će mnoge obitelji ostati bez kruha. Obmanjivali su nas, ucjenjivali i lagali. Pravda bi bila zadovoljena da se kaznilo Živi zid."

Učinkovita zaštita

Ukratko, nekadašnji prčeviti aktivisti danas traže milost od države protiv koje su svojedobno ustali "u najboljoj namjeri", jer su, danas shvaćaju, bili obmanuti i prevareni. Vrijedi podsjetiti, svi osuđenici su punoljetni i u trenutku izricanja presude bili su raspravno sposobni (da su djeca ili da imaju ozbiljne duševne poteškoće, sasvim je sigurno da im ovakve kazne ne bi bile odrezane).

Dakle, zreli, mentalno zdravi ljudi traže da ih država zaštiti. Od koga točno? Od sebe samih, preciznije od vlastite gluposti. To, međutim, nije moguće. Čak ni u bogatim zemljama u kojima su sustavi javnoga zdravstva i socijale sjajno posloženi, nijedno vas tijelo javne vlasti ili uprave ne može zaštititi od vlastite gluposti.

Pravo na donošenje idiotskih odluka jedno je od temeljnih ljudskih prava. Ono, doduše, nije zapisano ni u jednom službenom dokumentu ili zakonu, ali zbog toga nije manje obvezujuće. I kad bi ga država htjela dovesti u pitanje nadzirući svaku vašu odluku i procjenjujući je li ona razborita ili nije, tada ne bismo živjeli u demokraciji, nego u zastrašujućem totalitarnom poretku.

Postoji, naime, samo jedna prihvatljiva i učinkovita zaštita od gluposti. Pamet. Ili, za početak, barem obaviještenost.

Oni koji slušaju samo parole i čitaju samo naslove, osuđeni su na glupost i nema im pomoći. Oni koje zanima šira slika, koji propituju tuđu iskrenost i motive, koje se trude doprijeti do srži stvari bivajući uvijek znatiželjnima i otvorenima za nove spoznaje, neće se naći u koži razočaranih živozidaša koji se i dalje ne žele suočiti s vlastitom glupošću.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
14. lipanj 2021 19:34