Taman kad je načelnik Glavnog stožera Tihomir Kundid trebao pred članovima saborskog Odbora za obranu iznijeti detalje NATO-ove misije NSATU, odgovoriti na sva pitanja onih koji strahuju da će naši časnici završiti u Ukrajini, predsjednik Zoran Milanović iznenada je dobio žarku želju da ga čuje. I to baš u vrijeme kad je ovaj trebao biti u Saboru. A predsjednika valja slušati, ipak je on vrhovni zapovjednik Oružanih snaga. I na kraju nije odobrio Kundidov odlazak na sjednicu saborskog Odbora.
Pa su tako članovi tog Odbora ostali uskraćeni za punu informaciju o karakteru navodno sporne misije, ako već ne vjeruju Vladi i NATO-u, koji je proteklih dana, na zahtjev nekih hrvatskih medija, već demantirao tvrdnje po kojima sudionici misije za sigurnosnu i obučnu potporu Ukrajini ne bi trebali boraviti u u Njemačkoj, u Weisbadenu, nego na tlu napadnute države.
Je li predsjednik na taj način htio spriječiti da ga načelnik Glavnog stožera eventualno demantira pred članovima Odbora, posredno i pred cjelokupnom hrvatskom javnošću? Naime, upravo je Milanović tvrdio da ovom misijom NATO ulazi u ratni sukob, a da će on Hrvatsku sačuvati od toga. E da, dodao je samouvjereno kako on zna i da su vojnici NATO-a već u Ukrajini! I zato se postavlja pitanje kome bi škodilo da iz usta prvog čovjeka Glavnog stožera čujemo kakav je stvarni karakter misije NATO-a u Njemačkoj. I zna li Milanović nešto što čak ni Dmitrij Peskov i PR-ovska bojna Vladimira Putina ne tvrde tako kategorično! Ako ni zbog čega, onda zato što jako dobro znaju da je Weisbaden njemački grad...
Komentirajući čitav slučaj, umirovljeni general zbora HV-a Josip Lucić, ustvrdio je kako njemu javni nastup nije nikad bio onemogućen na taj način te je osudio takav potez predsjednika Milanovića. Kazao je i sljedeće, iz perspektive koja bi nas se jednom mogla itekako ticati, recimo ako i nama jednog dana zatreba pomoć saveznika: “Kada bi to učinilo desetak država, to znači da više NATO ne bi funkcionirao... To nije slanje vojnika u rat, to je slanje u određenu aktivnost NATO sustava. Koliko znamo, NATO u ovom trenutku nije u ratu”, kazao je Lucić gostujući u programu HRT-a.
No nije problem samo u Milanoviću, iako njegovo ponašanje itekako utječe na to kako Hrvatsku vide u NATO-u. Odnosno utječe na percepciju naše pouzdanosti kao partnera Saveza. Uostalom, bivša čelnica HNS-a i nekadašnja ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić također tvrdi kako bi nam nesuradnja mogla naštetiti unutar NATO-a.
A da nešto pitaju i Piculu?
“Ukrajina se brani, tamo se brani sigurnost Europe i Hrvatske. Možda više nego zapadne Europe”, kazala je Pusić tijekom nedavnoga gostovanja na N1.
I dodala: “Moramo imati na umu da je to i jako opasna situacija za Europu. Ako Putin bude u situaciji da prikaže što se dogodilo u Ukrajini kao svoju pobjedu, pitanje je koliko će se moći odupirati baltičke države, Moldavija i sve zemlje oko Crnog mora. To je od nas dva koraka, da tako kažem. Nije to nešto prema čemu se možemo odnositi kao da nas se ne tiče i kao nešto daleko od nas. Vrlo nam je blizu...”
Možda je i zbog toga, odnosno slične spoznaje, SDP-ov saborski zastupnik Mišo Krstičević još jednom, ovaj put u studiju N1 televizije, ustvrdio kako vodeća oporbena stranka “mora izići iz predsjednikove sjene”.
No Krstičević nije na čelu SDP-a, iako su ga mnogi, kao novo, ničim kompromitirano, lice neke nove socijaldemokracije, donedavno priželjkivali upravo na tom mjestu. Navodno najdemokratskiji unutarstranački izbori (isto za svoje tvrde i u HDZ-u!) pretvorili su se u dogovornu izbornu farsu u kojoj se glavni favorit i pobjednik znao mjesecima unaprijed. Potencijalni protukandidati povukli su se iz utrke za mjesto predsjednika stranke, očito zadovoljni diobom fotelja u kojoj je svatko čije se ime spominjalo dobio ponešto.
I tako su SDP-ovci dočekali da ih vodi Siniša Hajdaš Dončić. Nekadašnji Milanovićev ministar, u čiju lojalnost predsjednik RH ni danas nema razloga sumnjati. Milanovićevo osvajanje drugog mandata za njih bi značio “upisivanje sva tri boda”, odnosno izbornu pobjedu u kojoj se neće previše potrošiti, jer će dati logistiku s terena i promatrače izbornog procesa, a Milanović će njima posredovati pobjednički duh.
Naravno, SDP pod vodstvom Hajdaša Dončića vjerno slijedi glavne Milanovićeve politike i narative. Pa tako SDP ne proturječi predsjedniku ni po pitanju Ukrajine. Što ti je frustracija serijom poraza!
Zato se valjda i ne može čuti Tonina Piculu, SDP-ova veterana, nekad i ministra vanjskih poslova, koji itekako poznaje situaciju u ovom dijelu Europe i Ukrajini. I teško da bi stao uz retoriku koja ide u prilog ruskom agresoru. Ali, eto, možda baš zato čovjek i šuti sve ovo vrijeme. Jer vjerojatno dobro zna koliko je pogubno u ovako izazovnom trenutku izjavama stati na stranu agresora. Ali i da bi eventualna svađa u samoj stranci još više naškodila SDP-u.
I iako će se SDP-ovci busati svojim antifašizmom, on je u ovom slučaju - kao i obraz socijaldemokracije - očito manje važan od dnevnopolitičke pragmatike. Drugim riječima, on je floskula. Prazna priča. Jer, očito su ocijenili na Iblerovu trgu, važnije je “prikrpiti” se potencijalnom izbornom pobjedniku nego stati na pravu stranu povijesti.
