Kad pročitate da je Vlada odbila sve oporbene amandmane na prijedlog proračuna za iduću godinu i da je riječ o "upravo skandaloznom potezu" zbog kojeg se oporba odlučila na napuštanje sabornice i bojkot glasanja o amandmanima – to zapravo i nije vijest! Barem u Hrvatskoj.
Istina, aktualna Vlada je nekoliko od ukupno 331 amandmana oporbe (pri čemu je njih 20 proglašeno nevažećim iz formalnih razloga) za prošlotjednog donošenja proračuna i prihvatila. Naime, IDS i SDP su bili predlagatelji izdvajanja sredstava za obnovu zgrade porečke policije te za preveniranje nasilja među mladima...
Uostalom, vijest koja kaže da je oporba napustila sabornicu jer je Vlada, a onda i saborska većina, odbila sve njihove amandmane na prijedlog državnog proračuna može se, primjerice, naći i s datumom od 4. prosinca 2012. Samo što je tada HDZ bio u oporbi, a SDP na vlasti.
Isto se dogodilo i točno godinu kasnije. Kao što se događalo i ranije. Običaj je običaj pa bolje da crkne selo nego uhodana praksa... Primjerice, u studenom 2010., Vlada je odbila svih 30 amandamana tadašnje oporbe... Jednako kao i 2016. Ili u studenom prošle godine, kada je Vlada također odbila sve amandmane na prijedlog državnog proračuna.
Neki amandmani su glatko prošli, na primjer, 2008. Istina, ne oporbeni, nego je HDZ-ova Vlada tada predložila tri svoja amandmana. Jedan svoj HDZ-ova je Vlada usvojila i lani, odbivši usput 320 oporbenih, lakoćom kojom klinci ruše kule od "legića"...
U čemu je stvar? Pa u očitoj demonstraciji moći većine u predstavničkom sustavu, ali treba biti do kraja pošten pa kazati – i u politikantskoj naravi dobrog dijela "mak na konac" koncipiranih amandmana, koji podnositeljima nerijetko služe tek da se i za njih čuje, da opravdaju svoju više nego solidnu saborsku plaću. Pa su tako pojedini zastupnici odlučili ući u povijest saborske statistike s dvoznamenkastim brojem podnesenih amandmana...
Dakle, nije HDZ napravio ništa što nisu činile ni prethodne vlasti, samo što smo to, eto, uslijed zatrpanosti silnim medijskim skandalima, "malo zaboravili".
Jednostavno, riječ je o mehanizmu kojim većina potrđuje svoju dominaciju i činjenicu da ima zadnju riječ kod izglasavanja zakona i donošenja proračuna. Naposljetku, sve je to posljedica izbornih rezultata. Možda možemo govoriti o primjeru deficitarnosti predstavičke demokracije, ali to ne bi smjelo narušiti i privrženost demokratskim principima uopće.
A na oporbi je – danas predvođenoj SDP-om, sutra možda opet HDZ-om – da se kontinuiranim zalaganjem za neka rješenja, politike i strategije nametne u javnosti kao prepoznatljiv i stalni zagovornik konkretnih promjena. Ad hoc isticanje nekog problema ili potreba koje proračun "ne vidi", može poslužiti tek u dnevno-političke svrhe, i zapravo se svodi na populističke metode. I demonstraciju velike brige za probleme "malog čovjeka".
A populizam vas može dovesti eventualno na naslovnice portala i dnevnog tiska, teško i na vlast.
