StoryEditor
Politikavlaška posla

Ante Tomić: Škorina "jasna poruka" prije se čini kao tema za psihijatrijski kongres. Ali, stanite, naš junak nije još bacio sve karte na stol...

Piše Ante Tomić
22. siječnja 2020. - 12:00
Biljana Bilvajs/HANZA MEDIA

Mnogo je glupih izreka u politici i teško je među njima izabrati najgoru, ali za našu današnju priliku neka to bude ova: “glasači su poslali jasnu poruku.” Uzmete li daljinski upravljač i krenete nasumično okretati televizijske kanale, u bilo koje doba dana, ne možete promašiti, netko će nekome to zasigurno tumačiti.

Politički analitičar zavalit će se u naslonjaču, prebaciti nogu preko noge, raširiti prste i ovlašno spojiti jagodice, djelujući učeno i mudro dok voditelju govori da su “glasači poslali jasnu poruku”, kao da on savršeno razumije i glasače i njihovu poruku, čita ih bez problema kao što arhitekt čita tlocrte, meteorolog sinoptičke karte, a indijanski izviđač konjski drek, premda čovjek u stvari blage veze nema.

Jer, oprostite, šta je želio poručiti netko tko je glasao za Mislava Kolakušića? Ili Ivana Pernara? Oni što su glasali za Kolakušića ili Pernara katkad se već nekoliko tjedana nakon izbora više ne sjećaju zašto su to učinili.

Trenutak kad su zaokružili broj na listiću mutan im je u uspomeni kao da su na praznik demokracije slavili miješajući alkohol i tablete protiv bolova. Glasači, da se ne lažemo, samo rijetko imaju nekakvu poruku, još su rjeđe jasni, a katkad čak ne znaju ni tko im glavu nosi.

Prošlo je tako skoro mjesec dana od prvog kruga predsjedničkih izbora u kojemu su 465.704 punoljetna građana RH glasala za Miroslava Škoru, i svi autoriteti kažu da je to bila jasna poruka, ali sadržaj poruke zapravo je nepoznat. Što je ljude točno privuklo Škori? Koja je njegova politička ideja izazvala takvu masovnu očaranost?

Banalne rečenice

Nezavisni kandidat nije mogao biti općenitiji. Govorio je otrcane istine, takve isprazne, banalne rečenice da je na trenutke gotovo maloumno djelovao.

Kad je Škoro, na primjer, svečano istaknuo da će predstavljati narod, mogli ste se samo sažaliti nad njim.
Ispunila bi vas tuga da on ne konta da je svaki koga izaberu već po definiciji demokracije narodni predstavnik, i da se svi bez iznimke, i hadezeovci, i esdepeovci, i liberali, i narodnjaci, i pravaši, i ustaše i četnici, i Hamas i Hezbolah, zaklinju u narod.

Dapače, još od osvita civilizacije, od Sumerana u Mezopotamiji, između Eufrata i Tigrisa, u četvrtom tisućljeću prije Krista, svaki je vladar bio iskreno uvjeren da srčano štiti narodne interese.

Zašto se Miroslav Škoro sam sebi činio potpuno izvoran dok je to tvrdio i, još blesavije, zašto mu je 465.704 glasača povjerovalo, prije se čini kao tema za psihijatrijski kongres nego kao jasna poruka hrvatskih glasača.

Ali, stanite, naš junak nije bacio sve karte na stol. Ima on još takvih domišljatih fora. U nedjelju je dao veliki intervju Jutarnjem listu, prvi nakon izbora, i dao naslutiti oko čega misli okupiti široki narodni pokret, što je njegova ideja vodilja.

“Moja temeljna ideja pri stvaranju nove opcije jest zdrav razum“, kazao je Škoro našem novinaru, a našem novinaru su, kao u crtanom filmu, ispale oči, čeljust zvučno udarila o stol i jezik se otkotrljao preko cijelog parkirališta.

Dakle, i to je totalno originalno. U politici dosad neviđeno. “Zdrav razum!? Jebemumater, kako se mi toga nismo sjetili!” opsovali su jučer uglas Andrej Plenković i Davor Bernardić.

Miroslav Škoro teško je zaista mogao biti detaljniji. Svaka mu čast, na sve je mislio. Odlukom da će predstavljati narod i biti vođen zdravim razumom bio je precizan, po prilici, kao da je rekao da je ručao hranu i napio se tekućine.

Nije bilo poruka

Slušajući njegove otrcane i isprazne izjave, bez ikakve sumnje se potvrđuje da glasači nisu imali nikakve poruke, već je ona strašna gomila svijeta izabrala broj ispred njegova imena tek stoga što im je on drag pjevač.

Onako kako su glasali za Miroslava Škoru, hrvatski građani su mogli glasati i za Ninu Badrić, ili Massima Savića, ili Mladena Grdovića, ili Dalibora Bruna, ili Radojku Šverko, ili Mišu Kovača, samo što su oni skromni pa se ne guraju gdje im nije mjesto.

Mišo Kovač, recimo, nije uvijek bio sabran, nije ga, složit će se i on sam, krasio zdrav razum, ali ni u svojim najgorim vremenima, koncem devedesetih, kad je pio puno tableta, nije pomislio da se kandidira za predsjednika. 

Izdvojeno

10. kolovoz 2020 08:53